Internacionalizam se zasniva na ideji o miroljubivoj i aktivnoj saradnji ljudi, nacija i država. Suprotstavlja se svakom imperijalizmu, osvajačkim težnjama, a prije svega ratu koji teži da silom porobi populacije, nacije i države te teži sveuključivoj saradnji svih kako bi se omogućilo samoopredjeljenje svih. Imperativ revolucionarnog internacionalizma – koji za cilj ima stvaranje jedinstvene svjetske organizacije – sadržan je u komunističkoj lemi: proleteri svih zemalja, ujedinite se! Rad radničkih pokreta kroz historiju doveo je 1864. godine do stvaranja Internacionalne organizacije radništva kao međunarodne organizacije koja u jednom periodu objedinjuje i usklađuje djelatnost raznih socijalističkih, komunističkih i anarhističkih organizacija, partija, sindikata i radničkih pokreta širom svijeta. Internacionalizam je od tada prošao kroz turbulentne događaje, da bi doživio definitivnu krizu s padom istočnog bloka i nestankom realnog socijalizma. Uspon ideologije neoliberalizma i pobjede desnice širom svijeta proizvele su situaciju u kojoj je transnacionalni i internacionalni karakter kapitalističke proizvodnje, legitimiran kao vječiti prezent upravo unutar okvira ekskluzivnih nacija-država, kao osnovnih oblika političke legitimacije, uz pomoć sve rigidnijih i sve opresivnijih reakcionarnih režima.

Ovih dana, svjetski kapitalizam i internacionalni poredak sve burnije na površinu izbacuju proturječnosti s kojima ne mogu izaći na kraj. Neprekinuta serija ratova koja kulminira trenutnim uništavanjem Gaze uz ogromne civilne žrtve, rastuće socioekonomske nejednakosti i stopa eksploatacije; galopirajuća klimatska kriza, uništavanje okoliša i s njima povezan rastući broj ljudskih žrtava; čvrsta opstojnost patrijarhata koji tlači žene i sve druge i treće te rasizma koji tlači ne-bijelce pokazuju se kao usko povezani i neodvojivi dio kapitalističke reprodukcije na internacionalnoj ravni i političke strukture država – jakih i slabih, manje i više zavisnih – na kojoj počiva. Izborni i kulturni uspjesi ekstremne desnice širom svijeta i produbljivanje polarizacije između onih koji pripadaju i ne pripadaju sve uže definisanim zajednicama će, u nastojanju očuvanja kapitalističkog poretka, dodatno umanjiti prava slabijih, siromašnih i deprivilegiranih, ugroženih i isključenih. Na meti su migranti, ne-bijelci, radnička klasa, aktivisti i svi drugi koji se opiru ovim trendovima. Milei kao novi predsjednik Argentine i izborni uspjeh Wildersa u Nizozemskoj (posljednji) su pokazatelji razvijenog trenda i sumornog vremena pred nama.

Sve se proturječnosti na posebno dramatičan način prelamaju preko leđa žena. S patrijarhalnom reakcijom koja je u zamahu ovi će se trendovi samo produbljivati. Ako išta ostane od Gaze i ako palestinsko stanovništvo ikada bude moglo tamo da se vrati, žene će biti te koje će organizirati povratak i pokušati da ponovo izgrade svijet na krhotinama. Na drugim mjestima meta reakcionarnih politika su već ostvarena prava za koja su se žene širom svijeta izborile kroz historiju, kao što je pravo na slobodan i siguran pobačaj. Istovremeno, dok život postaje neizvjesniji i nesigurniji, žene se ponovo zatvaraju u privatnu sferu gdje preuzimaju sve više vremena u sektoru brige kako bi pomogle svojim bližnjima.

Uporedo s jačanjem proturječnosti, dobrim dijelom očekivano, širom svijeta svjedočimo zaoštravanju patrijarhalnog nasilja koje kao infrastruktura svakodnevnice i temeljnih nejednakosti među spolovima kapilarno funkcioniše na svim geografskim širinama i dužinama. I u zonama svijeta gdje se situacija činila povoljnijom, nasilje se produbljuje. Posebno gnusne oblike – usred deprivilegiranog položaja i kolonijalne povijesti – nasilje zadobija na periferiji i poluperiferiji svjetskog kapitalističkog sistema. Kontinuitet nasilja patrijarhalnih institucija i društava,  nedvojbena je uporišna tačka internacionalizma u srcu feminističkog pokreta.

Feministički pokret nije mirno stajao i šutio. Tokom posljednjih nekoliko godina širom periferije dolazi do formiranja i revitalizacije ženskih pokreta i feminističke politike u novom ciklusu borbe protiv patrijarhalnog nasilja društva, institucija, države i kapitala. Ciklus počinje s pokretom Ni Una Menos koji je formiran u Argentini da bi se potom proširio na cijelu Latinsku Ameriku, a kasnije i na druge kontinente. Cilj pokreta, kako kaže Karina Nohales, jedna od aktivistica čileanskog ogranka Ni Una Menos, bio je situirati feminizam kao opći oblik političkog djelovanja radničke klase i kao pokret koji će govoriti o svemu. Uzroci patrijarhalnog ugnjetavanja puno su dublji i iziskuju šire društveno-ekonomske transformacije, a ne tek fokusiranje na tematski ograničen program i taksativno nabrajanje zahtjeva koje vlade trebaju ispuniti.

Osmog marta 2018. španjolske feministkinje pozvale su na štrajk i na ulice Španjolske izvele milione žena i muškaraca tražeći između ostalog jednakost, prestanak patrijarhalnog ugnjetavanja i dostojanstvene plaće. U slijedu iskustava feminističke borbe protiv patrijarhalnog nasilja posebno mjesto zauzimaju prošlogodišnji prosvjedi u Iranu čiji je moto bio „Žena – život – sloboda“, koji su se rasplamsali nakon smrti Mahse Amini koja je podlegla nakon što ju je teško mučila policija za moral zbog navodnog kršenja zakona o nošenju hidžaba. Prosvjednici su tražili promjenu teokratskog režima i demokratske promjene. Pa iako su protesti u Iranu ugušeni u krvi, plamen slobode koji je potpaljen nastaviti će biti putokaz za naredni ciklus protesta jer nezadovoljstvo koje generira teokratska vlada neće nestati, makar i pod prijetnjom sile. Masovne feminističke mobilizacije gledali smo i u Indiji, ali i u Rusiji gdje su prosvjednice tražile prestanak ruske invazije na Ukrajinu, dok su posljednjih dana sve glasniji feministički zahtjevi za prekid kampanje brutalnog bombardiranja Gaze koju provodi Izrael.

Napravivši krug, reakcija je stigla i u centar. Velike proteste organizirale su i feministkinje iz Sjedinjenih Američkih Država nakon što je tamošnji Vrhovni sud prošle godine okončao pola stoljeća staro pravo na pobačaj u cijeloj zemlji. Jednako tako, feministički pokreti su se mobilizirali i nakon rasističkog ubojstva Georgea Floyda uz kampanju Black Lives Matter tražeći odgovornost države zbog sistematske diskriminacije i ukorijenjenog nasilja spram ne-bijelog stanovništva u SAD-u.

I na postjugoslavenskom prostoru svjedočimo sve većoj aktivnosti pokreta koji pokazuje usput stepen internacionalne solidarnosti kakav je u skorijoj prošlosti po pravilu izostajao. Tako su, nakon zastrašujućeg ubojstva Nizame Hećimović u Gradačcu, feminističke organizacije u Zagrebu i Beogradu organizirale su proteste protiv femicida u solidarnosti sa ženama u Bosni i Hercegovini koje su ove godine organizirale seriju protesta protiv patrijarhalnog nasilja i femicida kao njegovog najmalignijeg oblika.

Teško bi bilo i pobrojati sva „žarišta“ na kojima ženski pokreti sudjeluju, pružaju otpor i nastoje u igru vratiti projekt društveno-ekonomske pravde i solidarnosti. Unatoč svojoj heterogenosti, ograničenjima, preprekama i snažnim frontalnim i bočnim napadima aktera s političke desnice, feministički pokreti širom svijeta, danas, utječu na društvene tokove, javni govor, u stanju su da mobiliziraju mase pa tako makar u malim dozama transformiraju društva. Sposobnost transverzalnosti, to jest, povezivanja različitih borbi (borba protiv rasizma, borba za radnička prava, borba za prava migranata, borba za javno dostupno i kvalitetno obrazovanje i liječenje…) je ono što čini feminizam sposobnim za širenje prostora i horizonata razumijevanja svijeta a onda i za njegovo definitivno mijenjanje.  Takav feminizam sposoban je identifikovati kontradikcije kapitalističkog sistema na svim njegovim nivoima, ažurirati političku imaginaciju, istražiti horizonte mogućeg i nemogućeg te započeti višestruke procese rupture sistema. U takvoj transverzalnosti već je ranije adresirao reorganizaciju rada i radnih odnosa, tajnu kućnog rada, kao i imperative ekološki održivog svijeta i pravedne raspodjele bogatstva, uviđajući pritom da se ovom problemu ne može pristupiti unutar koordinata nacionalne države, već da je potrebno graditi proces internacionalne artikulacije ovih problema. Kao što opaža argentinska feministička teoretičarka Verónica Gago, feministička praksa je rekonceptualizirala fenomen internacionalizma, čineći da se on osjeća kao konkretna snaga u svakoj feminističkoj borbi. Pitanja koja  feminizam adresira i akcije koje poduzima otvorili su mogućnost za konkretna transnacionalna istraživanja, internacionalnu akumulaciju znanja i internacionalizaciju strategija borbe protiv patrijarhalnih struktura.

Tekstovima koji slijede u ovome tematu pokušavamo dati naš doprinos revitalizaciji ove ključne teme na postjugoslovenskom prostoru i to ispitivanjem nekoliko bliskih i manje bliskih lokaliteta i tema. U prvom prilogu Katarina Milutinović ispisuje kratku istoriju pokreta Žene u crnom ispitujući usput njegovu snažnu i važnu internacionalističku dimenziju. Tekst drugarica iz Argentine, Ayelén Branca i Luján Rodrígez  govori o argentinskom iskustvu stvaranja i izgradnje višenacionalnih i internacionalističkih mreža i organizacija. Anna Manzon tematizirala je pitanje desnog i mačističkog diskursa „na granicama“ Italije. Osim toga, donosimo i intervju s Letíciom Vella koja nam je govorila o specijalnim izazovima s kojima se suočava brazilski feministički pokret. Iako je s ovim prilozima tema internacionalizma tek načeta, nadamo se da će njihova raznolikost i obuhvat služiti kao inspiracija za daljnje nužne refleksije o oblicima integracije prakse i ideja internacionalizma u lokalnu feminističku politiku i aktivnosti.

Želimo vam ugodno čitanje i sretnu novu godina uz nadu da je zajedno možemo učiniti barem mrvu boljom nego što je bila godina na izmaku .