Intervju sa Margaretom Kern

Margareta Kern, performans Are You Ready? (Jeste li spremni?), 2018.

Druga gošća programskog ciklusa Crvena & Drugarice, koji okuplja umjetnice, kustosice i radnice u polju umjetnosti i kulture, je vizualna umjetnica Margareta Kern. Događaj će se održati 30. maja s početkom u 19 sati u prostorijama Crvene (Augusta Brauna 14).

Kroz svoj rad, Margareta Kern istražuje granične prostore između dokumentarnosti, fikcije i režirane stvarnosti, dovodeći u pitanje njihove medijske i perceptivne konvencije. Iskustvo migracije iz Bosne i Hercegovine u Veliku Britaniju oblikuju njezin duboki angažman na temama moći, ideologije i otpora, kojima pristupa s feminističkih i dekolonijalnih pozicija.

—-

Odluka da se baviš umjetnošću vezana je za tvoje preseljenje u Englesku. Kada i zašto si odlučila otići?

Ja sam živjela u Banja Luci do maja 1992. Rat je počeo nekih mjesec dana prije mog osamnaestog rođendana. Išla sam u srednju medicinsku školu, i već u aprilu 1992. se počelo govoriti da će povući srednjoškolce iz medicinske na ratište. Ne znam koliko je istine bilo u tome, ali to je bio moment u kojem sam shvatila da ne želim biti dio nijednog rata. U Engleskoj sam imala rođaka, a kako sam već bila fascinirana engleskom pop kulturom i jezikom, odlučila sam otići baš tamo. Naravno, bilo je vrlo teško na početku. Više puta sam se selila, i na kraju odlučila sama otići u London. Dobila sam politički azil. Bitno je spomenuti da je tada, na neki način, socijalna britanska država još uvijek postojala. Azil mi je omogućio socijalnu pomoć, kasnije legalan rad i mogućnost besplatnog školovanja. Zahvaljujući tome uspjela sam upisati akademiju umjetnosti. Danas je situacija mnogo gora po pitanju izbjeglica u Velikoj Britaniji. Takve olakšice više uopšte ne postoje.

Kako je došlo do toga da nakon medicinske škole, poželiš studirati likovnu umjetnost?

Ja sam zapravo željela ići u gimnaziju, ali su roditelji više bili za opciju da završim nešto konkretnije. U to vrijeme, kroz naš obrazovni sistem, iako sam dobro crtala nisam bila upoznata s vizualnim umjetnostima. Nije mi bio jasan taj koncept. Planirala sam nakon srednje škole upisati književnost u Sarajevu. Suštinski meni je književnosti i danas veoma bitna i bliska. Ali preseljenje u Englesku je značilo i ulazak u drugi jezik, koji u tom trenutku nisam poznavala dovoljno da bih se na njemu mogla umjetnički izražavati. I onda mi je postao privlačan vizualni jezik. Nakon dvije godine školovanja u tom pravcu, primljena sam na veoma etabliranu akademiju umjetnosti Goldsmiths College i tada počinje moj umjetnički život.

Jasno mi je kad kažeš da si shvatila da ne želiš biti dijelom nijednog rata i da si zbog toga otišla. Ipak, ni privatno, ali ni u svom umjetničkom radu nisi prekinula veze s društveno-političkim prostorom iz kojeg si došla?

Kad bi me ljudi pitali vraćaš li se, ja bih rekla nisam nikad otišla i nikad se ne vraćam. Osjećala sam se  u nekom međuprostoru. Zapravo, jedan od svojih prvih radova sam napravila s mamom. Ona je ostala u Banja Luci iako je bilo jako teško, iz ličnih i mnogih drugih razloga. Uglavnom, ona je uvijek fantastično šila. Nakon rata je u svom stanu počela šiti maturske haljine.

Istovremeno, ja sam dobila priliku da idem na rezidenciju po vlastitom izboru. Očekivalo se da to bude neko mjesto na kojem nikad nisam bila, a ja sam odlučila biti artist in residence kod moje mame. Htjela sam ići kući, kako bi ispitala šta znači vratiti se. Željela sam vidjeti kakav je to osjećaj. I vratila sam se s kamerom, koja je u suštini bila moj tranzicijski objekt. Nešto što mi omogućava da budem prisutna u situaciji, u kojoj inače ne bih bila. Snimala sam djevojke u maminom stanu dok razgovaraju i biraju odjeću. Atmosfera je bila veoma ugodna, i ja sam osjećala da je to što se dešava unutra potpuno izvan vremena i okolnosti koje ih okružuju. Djevojke su mogle da se otvore, da budu nešto drugo. Kamera nam je svima dala priliku da zauzmemo određene uloge, otvorimo neki novi prostor. Jednostavno, bio je to performans. Kasnija sam i fotografisala te djevojke u maturskim haljinama sašivenim po uzoru na glamur iz modnih magazina. Fascinirao me taj prelaz, zapravo spoj, glamura i svakodnevnice.

Kasnije se to moje istraživanje pojma performansa kroz odijevanje nadovezalo na projekt Odjeća za smrt. Putujući kroz BiH, Srbiju i Hrvatsku napravila sam veliki ciklus fotografija žena i njihove odjeće u kojoj žele biti sahranjene. Kroz tu seriju sam nastojala razumjeti povezanost fotografije s pojmom smrti i vječnosti.

Maturske haljine, ciklus fotografija, Margareta Kern, 2008.

Nevena (Džon Galijano haljina), dio ciklusa Maturske haljine, Margareta Kern, 2018.

Već u svojim, možemo slobodno reći ranim radovima, okrećeš se ka iskustvima žena. Je li tvoje feminističko osvještenje došlo s obrazovanjem u umjetnosti ili si ih ti odranije nosila u sebi?

Ja sam svoje feminističko ja otkrila prilično rano. Prije svega bio je to neki duboki osjećaj stvarnosti oko mene. Patrijarhalno nasilje je bilo dio društvenog okvira u kojem sam rasla, a bilo je prisutno i u porodici. Duboko je utjecalo na mene i moje feminističke stavove i proteste. Recimo, malo prije početka rata, ja sam prvi put išla iz Banja Luke na mirovni protest u Sarajevo, i to u autobusu punom žena. Mama me je stavila na taj autobus.

Mnogo godina si posvetila projektu GOSTIkulacije u kojem si istraživala živote prvih jugoslovenskih gastabajtera u Njemačkoj, ali opet nudeći jednu novu perspektivu. Istraživala si i dokumentovala iskustva žena koje su odlazile tamo raditi.

Da, desetak godina sam radila na tom projektu. Moji baka i djed su bili gastarabajteri u Njemačkoj, i kada sam dobila priliku da budem na rezidenciji u Berlinu, željela sam istražiti moguće paralele između mog iskustva i iskustva moje bake i djeda. Svi ti radnici koji su odlazili na privremeni rad zapravo su cijeli život ostali zaglavljeni u nekom međuprostoru, kao da nisu bili dovoljno dobri da bi bili radnici u Jugoslaviji, a ni dovoljno dobri za Njemačku. Uglavnom, tokom tog istraživanja saznala sam da je mnogo žena iz Jugoslavije radilo u fabrikama u Berlinu. Recimo, u fabrikama u kojima su se proizvodile televizije i gramofoni. Na prvu, svi bi pomislili da su takve aparate izrađivali muškarci, ali ne žene su ih pravile. Opet, vezujući se za vlastito iskustvo, fascinirala me poveznica mog rada s kamerom i njihovog rada. Trebalo mi je mnogo vremena da ih pronađem. Ali kad sam uspjela, saznala sam kakav je, uopšte, bio njihov život u tom periodu. Kasnije sam to pretočila u magistarski rad. U intervjuima sam saznala da su često odlazile same, ostavljajući porodicu u Jugoslaviji. Svi (i žene i muškarci) morali su proći zdravstvenu provjeru. Morali su biti posve čisti, savršeno zdravi radnici, što je naravno duboki ostatak nacizma. U većini slučajeva su živjele u radničkim domovima. Ja sam istražujući jedan od njih, saznala da je tokom Drugog svjetskog rata to bio dom za prinudnu radnu snagu. Pritom, nije postojala tabla ili bilo kakvo obilježje koje bi na to ukazalo.

GOSTIkulacije | GUESTures, Margareta Kern, 2009 – 2019, Samostalna izložba, Kreuzberg Muzej, Berlin, 2019.

GOSTIkulacije | GUESTures, Margareta Kern, 2009 – 2019, Samostalna izložba, Kreuzberg Muzej, Berlin, 2019.

GOSTIkulacije | GUESTures, isječak iz dvokanalne filmske instalacije, Margareta Kern, 2009.

Selidbe su na neki način obilježile tvoj umjetnički rad. Kad si iz Londona prešla živjeti u Cornwall otvorile su ti se neke nove teme.

Paralelno s projektima o kojima smo govorile, ja sam živeći u Londonu istraživala englesku historiju. Samim tim i historiju kolonijalizma. Pokušavala sam razumjeti gdje sam to ja, koje je moje mjesto u svemu tome. Međutim, London je London, i on je svijet za sebe. Obično kažem tek odlaskom u Cornwall preselila u Englesku. I koliko god da je lijep i idiličan taj krajolik, ključni moment se desio kada sam s prozora primijetila prisustvo ratnih brodova na horizontu. Oni su stalno tu, dakle toliko prisutni da su na neki način nevidljivi. Niko ih više posebno ne primjećuje, nekima čak ulijevaju sigurnost, što je naravno posve suludo. Taj nivo militarizacije svakodnevnice, zaista me zaprepastio. Razlog zbog kojeg su oni tu, je blizina Plymoutha, grada u kojem se nalazi jedna od najvećih vojnih baza zapadnog svijeta. I ja sam tako počela da ih snimam, i da mapiram gdje su sve bile te podmornice i brodovi. Saznala sam da tu dolazi i NATO sa svojim programom vježbi koje se zovu Rat četvrtkom, te da je njihova podmornica Delfin, koja je imala veze i s ratovima u Jugoslaviji.

Thursday War (Rat četvrtkom), podmornica Delfin, isječak iz videa, Margareta Kern, 2025.

Na koji način?

To je još uvijek nemoguće saznati. Iako je NATO dijelom otvorio svoju arhivu, ti podaci su i dalje okarakterisani kao povjerljivo. Tako da ne mogu sa sigurnošću reći, ali najvjerovatnije da ima veze sa špijunažom.

Dakle, ponovo si se našla u priči o ratu?

Da. Ja živim u nekoj simulaciji rata. Naravno, znam da sam donekle bezbijedna, ali me zaprepastilo do se koje mjere taj militantni duh normalizuje i infiltrira u realnost. I s obzirom na to da se bavim performansom, fotografijom i filmom, bilo mi je nevjerovatno otkriti u kojoj mjeri se filmske i performativne tehnike prisvajaju u militantne svrhe. Sve je to tema doktorata koji pišem. Na to se nadovezuje još jedan moj rad pod nazivom Vratite se normalnom životu! Riječ je o mom iskustvu rada kao roleplayerice u selu koje je izgradila britanska vojska za ratne vježbe u Norfolku. Selo simulira zemljopis Bliskog Istoka a ranije je služilo za vježbe u Sjevernoj Irskoj i Bosni.

Sjećam se da su tokom devedesetih, neki naši ljudi bili angažovani da kao autentični statisti učestvuju u vježbama koje je britanska vojska provodila kao pripremu za ratovanje u Bosni. I meni je bilo ponuđeno, ali sam tada odbila.

Isto se danas dešava s radnicima-migrantima s Bliskog Istoka, koji za male pare učestvuju u toj rekonstrukciji ratne stvarnosti u njihovim zemljama. Ovo puta sam se prijavila kao volonterka i izdržala jedva jedan dan. U principu to je čisto izrabljivanje migranata i nedvosmislen nastavak kolonijalnih politika.

Get Back To Your Normal Life! (Vratite se normalnom životu!), Margareta Kern, 2025.

Više o Margareti Kern možete saznati na njenoj oficijelnoj web stranici: https://www.margaretakern.com/.