S velikim zadovoljstvom najavljujemo pokretanja ciklusa Događaja pod nazivom Crvena & Drugarice u kojem ćemo ugostiti umjetnice, kustosice i radnice u umjetnosti i kulturi, čiji rad i umjetnost služe kao mediji otpora sistemskim nejednakostima i preoblikuju sociopolitičke koncepte vezane za rod. Naša prva gošća bit će drugarica, umjetnica i grafička dizajnerka Milena Ivić čiji je rad duboko usmjeren na dekonstrukciju patrijarhalnih normi i pitanja slobode, etike i estetike u kontekstu savremenog društva. Kroz svoju umjetnost ne samo da propituje institucionalnu moć, već istražuje i granice osobne slobode, upotrebu vjerskih simbola, te kritiku društvenih i kulturnih normi. Njezina praksa je kontinuirani proces u kojem se umjetnost i teorija nalaze u dinamičnom odnosu. Gostovanje Milene Ivić u Crvenoj, 11. aprila s početkom u 18:30 sati u prostorijama Crvene (Augusta Brauna 14), bio je povod da s Milenom porazgovaramo o njenom dosadašnjem radu, feminističkoj borbi, perspektivama umjetnosti u doba krize smisla, i još mnogo toga…

Milena Ivić, zabranjena umjetnica

Draga Milena, mnogo je tema o kojima bi željela razgovarati s tobom, ali evo za početak, možeš li nam reći šta je za tebe feministička umjetnost i na koji način ona proputuje društvo, ali i samu umjetnosti? 

Za mene, baviti se umjetnošću prije svega znači osluškivati, suočavati se i analizirati vlastitu poziciju unutar postojeće dinamike moći. Jedan od najvećih izazova našeg vremena je poraziti sisteme dominacije, a feminizam je sigurno jedna od najvećih snaga koja pruža otpor, odnosno na neki način je ravnodušna, prema moći i prema vladanju. Samim tim i feministička umjetnost prije svega preispituje mušku dominaciju u kontekstu patrijarhata. U svojoj osnovi, feministička umjetnost nudi žensku perspektivu na cijeli taj sistem, stoga je suštinski različita od svega onog što je status quo, što je društveno prihvaćeno i što se uzima za društvenu normu. 

Kad već govorimo o pojmovima dominacije i moći, vratimo se na tvoju prvu samostalnu izložbu u Galeriji Plus pod nazivom Šta da radimo sa svom ovom slobodom? koja je uslijed političkih pritisaka i prijetnji bila uklonjena već sljedeći dan. Šta se zapravo tu desilo? 

Da, izložba je uklonjena nakon samo 18 sati. Vjerujem da je skidanje izložbe poslužilo kao kompenzacija za nerješavanje drugih društvenih problema. Iako su organizatori odluku pravdali brojnim žalbama građana i prijetnjama određenih desničarskih udruženja, istina je malo drugačija. Prije svega važan je kontekst u kom se sve to dešava. To je bio trenutak kada su zabranjeni protesti i javna okupljana građana u Banjaluci, koji su uslijedili nakon ubistva našeg mladog sugrađanina. Prisustvo policije na ulicama je bilo pojačano i cjelokupna atmosfera je bila napeta. Naravno, treba imati na umu i da se sve dešavalo malo prije novih lokalnih izbora. Prije samog otvaranja izložbe, desila se modifikacija (blaža riječ za cenzuru) jednog segmenta postavke. Iako se nisam slagala s tim, što sam i rekla i organizatorima, dovedena sam pred svršen čin – jer sve se to dešavalo sat vremena pred otvorenje. Očigledno je da izložba nije uklonjena zbog žalbi građana čija su vjerska osjećanja bila povrijeđena krstovima u postavci već zbog političkih pritisaka. Reakcija ljudi im je dobro došla, ali ona nema snagu da utječe na takvu odluku. Sve je to bilo politički instruirano od ranije. 

Dakle, tvoj rad je u startu cenzurisan. Šta nam to govori o poimanju umjetnosti kao platforme za slobodno mišljenje, izražavanja i djelovanje? 

Bitno je naglasiti da je taj tzv. prostor bijele kocke (umjetničke galerije) takođe važna karika u održavanju društvene moći. Ja sam izložbu Šta da radimo sa svom ovom slobodom? upravo zamislila kao studiju slučaja – intencija je bila da taj prostor održavanja moći transformišem u prostor njenog preispitivanja. Bilo mi je važno istražiti pojam slobode u kontekstu državne institucije, jer sam željela učiniti transparentnim ono što sam već znala, a to je da sloboda pripada privilegovanima. Sloboda je parakdoksalan pojam. Za mene, sloboda je revolucija, a za one koji su u poziciji moći, sloboda je cenzura, metoda kojom mogu da vas kontrolišu, odobre ili zabrane, ignorišu ili stave u poziciju disidentkinje. 

Milena je svoju prvu samostalnu izložbu “Šta da radimo sa svom ovom slobodom?” otvorila u Galeriji Plus, koja je uslijed političkih pritisaka i prijetnji bila uklonjena već sljedeći dan.

Kroz ovaj rad, Milena je ukazala na licemjerje u pitanju slobode umjetničkog izražavanja unutar javnih institucija, budući da je to ono čime se institucije ponose kao glavnom vrijednošću i šta tvrde da pružaju i nagrađuju.

Prošlo je pet godina od tvog javnog protjerivanja s mainstream umjetničke scene. Kako ti se danas s distance sve to čini? Šta izgubiš, a šta dobiješ, ako izabereš put subverzije i odupiranja institucionalnoj umjetničkoj sceni? 

Posljedica je bila da su oni mene stavili na “crnu listu”. Postala sam opozicija, i moje ime unutar tih krugova više ne postoji. Gubiš možda neki novac (ali u slučaju naše zemlje to i nije veliki novac) kontakte i mogućnost povezivanja na nivou institucija. Ali zapravo, ja to ne smatram istinskim gubitkom, jer mi takva povezivanja nisu potrebna. U sukobu su s mojom praksom. Umjetnost u takvim okvirima, što za sobom povlači i mišljenje o umjetnosti uopšte, evidentno su u krizi, i ne vidim nekog smisla u tome da se bavim idejama i pitanjima koju tu krizu zapravo održavaju. A dobiješ, ono što je najbitnije – sačuvaš samu sebe. 

Jesu li ti se nakon toga otvorila neka druga vrata? 

Naravno. Prije svega meni se tada pročistio vidik. Kada sam cenzurisana, zapravo se saznalo za moj rad šire u BiH i regiji. Otvorila su mi se vrata saradnje s različitim udruženjima za kulturu i umjetnost, čemu sam i prethodno stremila, ali nisam imala kontakte ni poznanstva. To je bio moj put za takvu vrstu uvezivanja. Povezala sam se i s umjetnicom Almom Gačanin koja mi je u tom periodu krize i borbe bila ogromna podrška. Uskoro počinje i moja saradnja sa Crvenom i prva kolaboracija s drugim umjetnicama. U organizaciji Crvene, Jelena Fužinato, Alma Gačanin i ja uradile smo projekt Draga drugarice. Na kraju se ispostavilo da je, vrijeme velike krize ujedno i vrijeme najveće snage. 

Umjetnice Alma Gačanin, Jelena Fužinato i Milena Ivić, koristeći billboarde kao javni izložbeni prostor, izlažu seriju radova “Draga drugarice” koji tretiraju teme ženskog drugarstva, solidarnosti i borbe.

U nizu poruka naslovljenih Drage drugarice, na ulicama Sarajeva, Banja Luke i Mostara, tri drugarice pitaju jedna drugu naizgled neobična pitanja u nastojanju da propitaju zajedničku svijest i savjest naših društava. Autorice: Alma Gačanin, Jelena Fužinato i Milena Ivić, Produkcija i koncept: CRVENA, oktobar 2022.

Nakon što si napustila prostor bijele kocke , okrećeš se ulici? 

Izuzmemo li period studiranja – kada sam kročila u Muzej savremene umjetnosti u okviru zajedničke studentske izložbe, i još jednom unutar kolektivne izložbe pod nazivom Presjek scene – ja sam zapravo izašla iz tog institucionalnog prostora, prije nego sam i ušla. I ta moja izložba koju su zabranili, bila je na margini – postavljena u izlogu galerije između onog unutra i onog spolja. Željela sam da se ona obraća isključenim grupama na ulici, od kojih većina nikada ne posjećuje izložbe. U tom kontekstu izlazak iz bijele kocke na ulicu “među ljude” vidim kao smislen korak. Ulica je prostor direktne akcije, prostor građanske neposlušnosti, i otpora prema represivnim obrascima ponašanja. Zato mi je važna, i potrebna da u njoj umjetnički djelujem. Smatram da je danas najsubverzivnija umjetnost, upravo ona koja se ne čini (ne izgleda) kao umjetnost. 

Nećemo se mnogo udaljiti od ideje slobode i solidarnosti, ako te zamolimo da nam sad kažeš nešto više o svom umjetničkom projektu pod nazivom Pisma Ireni, koji je bio dio izložbe Modra, ljubičasta, zelena, žuta, posvećene problemu nasilja nad ženama?

Pisma Ireni su umjetnički projekt posvećen Ireni Karić, ženi koja je koja osuđena na 9 i po godina zatvora za ubistvo supruga koji je godinama zlostavljao nju i četvero djece. To se dešavalo na očigled komšiluka i uprkos prijavljivanju nasilja nadležnim organima – centru za socijalni rad i policiji. Prva instanca rada o Ireni je bila intervencija u javnom prostoru. To je bio neon ispis “Draga Irena,”  na balkonu izložbenog prostora, dakle mjestu koje je, opet, okrenuto ka ulici. Strateški, ispis je postavljen na vidljivoj i prometnoj lokaciji u centru Sarajeva, kako bi privukao pažnju i eventualno potaknuo slučajne prolaznike da aktivno sudjeluju u projektu, odnosno u njegovoj drugoj instanci. Svi su bili pozvani i dobrodošli da s nama pišu razglednice podrške Ireni – ostvare komunikaciju s njom “sa slobode”, povežu se i izraze solidarnost. 

Kasnije ste sve te razglednice podrške poslali Ireni u zatvor?

Da. I ona ih je dobila. U pismu koje mi je potom poslala, rekla mi je da je ona bila svjesna javne podrške odranije, ali da je potpuno drugačiji osjećaj kada sve te razglednice može držati u svojim rukama. 

Foto: Ajla Salkić / Izložba “Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta”, udruženja Crvena je pokušaj da se kroz različite umjetničke pozicije suočimo sa sistemskim nasiljem nad ženama. Stoljeća neprekinute borbe pokazala su svu žilavost patrijarhata, njegovu ukorijenjenost i otpornost, njegovu sposobnost transformacije kroz vrijeme i kolaboracije sa sistemima na snazi kao i odlučnost snaga koje ga održavaju i njeguju. Osam umjetnica, zajedno s nama, pred publiku postavlja osam ličnih obračuna s nasiljem, aspektima ovog iskustva kao zajedničkog, kao univerzalnog, a u isti mah iskustva s hiljadu lica i oblika. Iz različitih perspektiva, umjetnice odgovaraju na nasilje koje živi i preživljava i institucionalno i kapilarno u različitim oblicima, uvijek spremno da pomoli svoju ružnu glavu odnoseći još jednu od naših. Sistem koji je apsolutno gluh na naše povike: “Niti jedna više”, “Niti jedna više”, “Niti jedna više”!

Zašto si rad odlučila posvetiti upravo Ireni Karić?

Za Irenin slučaj sam saznala preko prijateljice, umjetnice Sandre Dukić koja je od početka do kraja pratila njeno suđenje. Pričala mi je o Ireninom stamenom držanju i njenoj snazi. Nekoliko puta mi je ponovila da je Irena konačno doživjela katarzu. Odlučila sam se za Irenu, jer je njena priča univerzalna. Žene najčešće trpe nasilje u najopasnijem mjestu za njih – a to je njihov dom. Irenin slučaj govori o izdaji sistema i države koji ne pružaju jednaku zaštiti svima, nego sprovode nasilje i nastavljaju ga u tim patrijarhalnim i seksističkim institucijama koje su već iznevjerile žene. Sve je to važno ispričati i potaknuti solidarnost u društvu sa svim ženama koje su trpjele ili trpe nasilje. 

Umjetnički projekt Pisma Ireni, zapravo, je tek počeo. On će se već nastaviti ovog petka (11. aprila) kada dolaziš u Crvenu održati radionicu.

Tako je. Radionica će biti otvorenog tipa. Prvo ćemo uraditi jedan kratki Artist talk, a onda se usmjeriti na Pisma Ireni. Voljela bih da što više ljudi dođe – biće to u potpunosti horizontalno povezivanje među nama! Svi koji dođu moći se raditi na novim razglednicama Ireni. To mogu biti riječi podrške, ohrabrenja, crteži (Irena voli da crta)… Šta god neko želi i osjeti potrebu da uradi. Komunikacija s Irenom je tek počela, u kojoj se Irena tek počinje upoznavati sa mnom, ali i s drugim učesnicama i učesnicima projekta. Sve ovo radim, jer želim potaknuti kolektivnu odgovornost i akciju, kako za Irenu, tako i za sve druge žene koje trpe nasilje.