Napni se, tiskaj! Jače! Lezi joj na stomak i guraj! Reži je, žurim na ručak! Jel’ vam stigao muž sa poklonima? Dobro, počećemo kada stigne slatka. Čija si ti? Šta vrištiš, nisi vrištala kad si te noge širila. Mora da boli, nije porod ako ne boli! E sad bi i epidural, da ne boli, neće moći! To boli zbog ljubavi, vidjećeš, kad ga ugledaš sve će proći. Ajde, pozdravi se sa svojima, možda ih posljednji put vidiš, hahaha.

Misliš da je normalno, jer smo navikli da je loše i uvijek misliš da može gore, a nikad bolje. A loše je kad se naviknemo na loše, jer zaboravimo da može bolje i da se za to bolje izborimo.

Od svih neprijatnosti koje sam doživjela za vrijeme poroda (prvorotka, prepuštena sama sebi, bez bilo kakvih informacija od strane osoblja, bez ličnih stvari, u poderanoj spavaćici, bez kontakta s partnerom, bez hrane i vode – primljena u 22:00, porodila se u 14:00 narednog dana, bez prava da ustanem iz kreveta i krećem se… ‘Šta si se ti nadigla?!’, reče mi babica kada sam ustala iz kreveta jer mi je bilo lakše nositi se s bolovima u stojećem položaju) kao najgore iskustvo izdvojila bih riječi pedijatrijske sestre koja je preuzela smjenu i ušla u sobu da ‘pozdravi’ porodilje: ‘Hranite ih svaki sat, provjeravajte pelene i zovite me samo ako vam beba umire.’ Za vrijeme noćne smjene vidjele smo je još samo jednom, kada je beba jedne od porodilja počela da kašlje i povraća, i tada je rekla: ‘Zašto me zovete, ne umire, samo povraća od plodove vode i mlijeka.’ Stavila je bebu na bok i izašla…

 

UKC Tuzla, Anonimno iskustvo, anketa UG Oštra Nula

Ćutiš, stisneš zube, jer, kako kažu, nisi u hotel došla, tvoja se baka, nana na njivi porodila pa poslije išla kopati. Istina je, nisi došla u hotel, došla si u bolnicu, u javnu bolnicu, i tu treba da imaš adekvatne uslove za njegu, porođaj i postporođajni boravak, obezbijeđenu brigu i skrb, zaštitu. Zbog tebe tamo treba da je medicinsko osoblje, koje prema tebi treba da se odnosi s poštovanjem, s uvažavanjem koje zaslužuje svaki čovjek koji treba njihovu pomoć, da ti pomogne da imaš slobodan i siguran porod. Ali…

Porod kao sam čin nije bio toliko bolan, koliko me potresla činjenica da su moja rebra bila crna od pritiskanja, jer beba je bila velika i tako težak porod prirodnim putem je ostavio trajne posljedice. Mlađe babice su bile veoma nezainteresovane i grube, na momente i veoma bezobrazne: ‘Smiri to dijete kako znaš i umiješ.’

 

Dom zdravlja Prnjavor, Anonimno iskustvo, anketa UG Oštra Nula

Žmiriš i govoriš u sebi, proći će, ne boj se, to je moje tijelo, ja mu vjerujem! Ne može me sada izdati, i gore sam prošla, proći će, biću dobro. U tim trenucima dok smo, okružene drugim ženama u rađaonici, zajedno same i bespomoćne, nema vremena za plakanje i emocije. Moramo biti jake, jer se to od nas očekuje, bez da nas se pita možemo li, želimo li, kako smo.

Babica [ime] me tokom cijelog porođaja maltretirala jer joj moj muž nije dao novac koji je indirektno iznuđivala. Ne znam joj prezime. Bila sam u šoku, nisam znala šta mi se događa. Crvenu kosu ima. Meni do zadnjeg momenta nije dala da se popnem na krevet, iako sam plakala i molila. Za to vrijeme je galamila na mene kako je ponižena jer njena usluga nije nagrađena od strane mog muža. Pružila mi je pomoć tek nakon mog obećanja da ću je nagraditi poslije porođaja. Pri tome mi je prijetila da se ne smijem ni slučajno javiti tj. plakati, da joj ne bih probudila usnulu kolegicu ili dežurnog doktora, jer je bila noć. Nisam je nikom tužila jer ne vjerujem da bi mi iko povjerovao. Nekad ni sama ne vjerujem. Neka joj je Bog na pomoći. Grozna osoba i žena, ponašala se kao čuvar u logoru, a ne neko ko će vam pružiti pomoć.

 

Bolnica Sv. Apostol Luka Doboj, UG Baby steps, Iskustvo #27

Dok smo same i prestrašene u rađaonici, željele bismo da je neko uz nas, da nam ulijeva snagu, da nas ohrabri, da ga držimo za ruku. Mama, partner_ica, drugarica ili druga osoba od povjerenja. U prošlosti su žene na porodu imale druge žene koje su brinule o porodu i bile im podrška. Nažalost, u Bosni i Hercegovini pratnja na porodu nije zakonski jasno definisana, te je kontinuirana podrška porodiljama danas uskraćena u većini porodilišta jer ovisi od odluke klinike ili bolnice da li žena može imati pratnju na porodu ili ne i koliko ta pratnja može biti prisutna u porođajnoj sali.

Bogovi u bijelim mantilima

Istraživanja su pokazala da žene koje uživaju kontinuiranu podršku tokom poroda imaju veću vjerovatnoću da će roditi spontano, tj. vaginalno bez vakuuma, forcepsa ili carskog reza. Uz kontinuiranu podršku manja je i vjerovatnoća da će žene koristiti lijekove protiv bolova. Novorođenčad majki koje su tokom poroda imale kontinuiranu podršku imaju manju vjerovatnoću za slabe APGAR rezultate. Kontinuirana podrška tokom poroda može poboljšati brojne ishode i za majku i za bebu, a štetni ishodi nisu zabilježeni. U poređenju s porodima gdje je pratnja izostala, podaci pokazuju da podrška odabranog člana porodice ili prijatelja povećava zadovoljstvo žena njihovim iskustvom poroda.

Prisustvo osobe od povjerenja tokom poroda može pospješiti fiziološke procese poroda, kao i osjećaj kontrole i povjerenja žene u vlastitu snagu i sposobnost za rađanje. U konačnici, to može smanjiti potrebu za ginekološkim intervencijama i poboljšati porodna iskustva žena, ali i radna iskustva zdravstvenog osoblja.

U našoj stvarnosti, okružene smo medicinskim osobljem koje koristi izraze koje ne razumijemo, ali oni navodno znaju šta je najbolje za nas, za bebu, za naša tijela i živote, jer su se školovali za to. Oni imaju moć nad našim životima, životima naše novorođenčadi, našim tijelima. Oni su na poziciji moći, oni odlučuju. Mi nismo bitne. Naša tijela nisu bitna. Bitno je da rodiš, da rodiš muško ili živo i zdravo. Nismo bitne ni kad nam slome rebro, nepropisno nas ušiju, naprave rez tamo gdje ne treba. Nismo bitne ni kad se rana zagnoji i kad nam se udovi oduzmu zbog neadekvatnog zahvata. Nismo bitne pri bilo kojoj komplikaciji jer, pusti nju, spašavaj dijete.

Bitno je šta kaže doktor i drugo medicinsko osoblje, jer samo su oni u pravu. Samo oni znaju šta se dešava našim tijelima, u našoj glavi. Ne vjeruj sebi, ne vjeruj svom tijelu, ne vjeruj svojoj intuiciji. To su sve hormoni, luda si, umišljaš. Ne dešava se tebi, dešava se tvom tijelu, a nad tijelom u porođajnoj sali, okružena bogovima u bijelim mantilima, ti nemaš autonomiju nad sobom i svojim tijelom. Imaju je oni. A ako pogriješe, sama si kriva. Nije do njih, oni su uvijek u pravu. Ti si ta koja nije slušala, nisi slušala i sarađivala. Šta sad hoćeš? Mrtva si, sama si kriva. Mrtvo si rodila, sama si kriva. Oni, koji sve znaju, rekli su šta da radiš. Nisu te slušali, tvoje tijelo, tvoje potrebe, jer si luda i hormoni upravljaju tobom. Priznaj da nisi sarađivala. Druge neka gledaju i uče na tvom primjeru. Moraš slušati autoritet, a ne sebe. Šta ti znaš šta se dešava tvome tijelu, šta ti znaš šta je porod, kad nisi medicinske struke. Zbunjena si, jer ni tvoja baka, nana nije bila doktorica, ni babinjare kada su je kući ili na njivi porađale, pa je rodila.

Ne smijemo ništa pitati, bolje je što manje znamo. Bojimo se reći ili braniti se, jer ko zna šta se može desiti i poći po zlu. Možda će život koji smo upravo rodile odvojiti od nas, a za njega se bojimo više nego za sebe. Ne želimo da mu se nešto desi, jer ćemo biti krive. Žena si, to ne zaboravi, a žene su uvijek krive.

Čula sam od poznanica da ko se želi poroditi bez mučenja mora da nađe sebi doktoricu i plati je. Moji roditelji, muž i ja smo našli doktoricu koja me pregledala zadnju sedmicu trudnoće. Moj otac joj je uručio u koverti 100 €. Naravno, uzela je. Na porodu nije bila, iako smo je zvali više puta. Rekla je kako će ona zvati svoje ljude da se pobrinu za mene. Blago rečeno – katastrofa. Ništa se od toga nije desilo i prošla sam užasno. 15 sati sam se porađala u najgorim bolovima. Hvala Bogu, sve je završilo u redu sa bebom.

 

UKC Tuzla, Iskustvo #1 UG Baby Steps

Krive smo kad šutimo, krive smo kad progovorimo. Krive smo kad rađamo, krive smo kad ne rađamo. Krive smo ako rodimo žensko, krive smo ako rodimo samo jedno. Krive smo jer neko mora biti kriv, a po odluci patrijarhata su to žene.

Preživjela si, dobro je. Nisi dobro, ali koga briga. Sjećaš se, ti si jaka, nemaš sad vremena biti slaba, zbog mlijeka. Dijete te treba. Opet ti nisi bitna. Šta ćeš kad izgubiš mlijeko? To su ti hormoni, ćuti. Kad rodiš drugo biće bolje, kažu, a ti si preživjela horor i ne želiš se vratiti u klaonicu, ne želiš horor preživljavati ponovo. Drugarica kojoj pričaš o svom porođajnom iskustvu stiska svoju vaginu, grči se i razmišlja da ne rodi, jer nije spremna na to što čuje.

Sedamnaest makarona za večeru, šnita bajatog hljeba i čaj, wc bez wc šolje, tuš kabine, tople vode i sapuna, žohari i crvi, krvave i poderane plahte i posteljina, jedna izdajalica na 10 žena, nadaš se da nećeš zaraziti sebe i bebu. Tješiš se, neka sam samo preživjela. Plačeš u sebi jer ne možeš više, a sramota je da te vide. Ti si jaka, sjećaš se, to tako mora. Sve smo to prošle. Zašto bi ti ili bilo koja druga bile izuzetak. Čekaj, ima izuzetaka, ali one imaju nekoga ko ih štiti, koga se ovi boje. Njih ne diraju. One su povlaštene.

Dostojanstven, slobodan i siguran porod 

Nisi to tako zamišljala. Zamišljala si dostojanstven, slobodan i siguran porod, jer je to tvoje pravo.

Pravo da porodilišta budu prijatelji majki i beba. Pravo na humane uslove u porodilištima. Pravo na izbor gdje ćeš se i na koji način poroditi. Tvoje tijelo, tvoj izbor. Pravo na ljubazno i odgovorno medicinsko osoblje, koje će te upoznati s činom poroda i koje će sarađivati s tobom tokom poroda. Koje će slušati šta kažeš i kako se osjećaš. Pravo na osobu od povjerenja na porodu, da bi se osjećala sigurno, a ne napušteno i bespomoćno. Pravo da se u rađaonici ne osjećaš prestravljeno. Pravo da se u porodilištu osjećaš poštovano i dostojanstveno. Pravo da tvoja beba bude s tobom poslije poroda. Pravo na čiste i nove posteljine. Pravo da se ne deru na tebe ako nemaš mlijeka. Pravo na pomoć, jer se prvi put susrećeš s ovim ili si zaboravila šta si radila prvi put. Pravo na kupatilo iz kojeg ne izviru žohari i zaraza. Pravo na sapun i toplu vodu, na toalet sa wc šoljom. Pravo na obroke dostojne ljudskog bića, a ne bajate splačine. Pravo na sanitarni paket za tebe i bebu, a ne da praviš spisak prije dolaska u porodilište i vučeš kofer kao da ideš u hotel, jer ne ideš u hotel. To su ti i rekli, zar ne?

A stvarno nije teško zamisliti kako bi izgledao istinski siguran i dostojanstven porod u BiH, ili bilo gdje drugo. Najprije, imaš mogućnost da se savjetuješ i izabereš kako želiš da se porodiš:

• Konvencionalno i klasično – bolnički porod
• Nekonvencionalno i umirujuće – vodeni porod i porod na stolčiću
• Hirurški i planirano – planirani carski rez

Kada dođe vrijeme dolaziš u kliniku ili bolnicu, prijavljuješ se za porod. Ljubazno medicinsko osoblje te najprije pita kako si, kako se osjećaš i polako te upoznaje s daljnjom procedurom poroda koji si izabrala. Tvoju osobu od povjerenja takođe upoznaju sa svim procedurama i polako vas pripremaju za salu. Medicinsko osoblje je ljubazno prema tebi, pomažu ti tokom samog čina poroda, ohrabruju tebe i tvoju osobu od povjerenja da izgurate do kraja. Pitaju te kako si, da li se dobro osjećaš. Niko ne viče na tebe, niko te ne požuruje, niko ne traži novac ili poklone. Osjećaš se dostojanstveno i poštovano. Porodila si se, stavljaju ti bebu na prsa i pitaju kako se osjećaš. Oko sebe vidiš da sve žene imaju isti tretman i da se osoblje prema svima ophodi jednako. Polako te prevoze u sobu, tvoja osoba od povjerenja može da bude s tobom. Pitaju da li želiš da još neko od članova porodice bude s tobom u sobi. Bebu ne odvajaju od tebe, ona je s tobom u sobi sve vrijeme. Sestra te obilazi, pomaže ti oko dojenja, pokazuje kako previti bebu. Pita kako si, da li si iscrpljena, treba li ti šta. U sobi imaš kupatilo u kome možeš da se istuširaš i vodiš računa o ličnoj higijeni, posteljine su čiste, obroci redovni i hranjivi. Redovno pregledaju i tebe i bebu, upoznaju te sa svakim procesom i objašnjavaju za šta je važan. Dobila si i higijenski paket sa osnovnim stvarima i za sebe i za bebu. Nisi morala da dovlačiš kofer stvari sa sobom i da brineš da li si sve ponijela.

Mi žene smo ljudska bića i želimo da se prema nama tako i odnosite. Ne tražimo nemoguće, već slobodan, siguran i dostojanstven porođaj. To je naše pravo, a zajednička obaveza.