Spadaš među one književnice koje pišu odmalena. Dugo si se bavila isključivo poezijom, da bi se u nekoj zrelijoj književnoj fazi okrenula prozi. Kako ti vidiš svoj stvaralački put?

Sve što se dešavalo bilo je vrlo organski, vođeno osjećajem da se nikada ne uspijevam izreći do kraja, u potrazi za načinima koji bi me tome približili. Ali i ta potraga se dešavala u samom tekstu, vrlo rijetko kao neko ozbiljno promišljanje. Jako dugo sam ostala isključivo u okviru poezije, vjerovatno iz različitih razloga, od toga da sam poeziju doživljavala kao stvar trenutka i u tom smislu bila mi je manje obavezujuća, kao da sam se na neki način plašila šta će se dogoditi ako se u potpunosti predam književnosti (u karakteru imam nešto što me tjera da sam jednom nogom uvijek vani, da uvijek postoji izlaz u slučaju nužde, možda je to vezano za potrebu za kontrolom). Sigurno je postojala i doza straha ukorijenjenog patrijarhatom koji je insistirao da je proza muška forma i da mi ne pripada. U svakom slučaju, u trenutku kada sam istina stihijski, krenula pisati prozu potpuno sam se zaljubila u osjećaj stalnog bivanja u tekstu, tu nazovimo zaposjednutost, da poeziju gotovo više nikako i ne pišem. U kontekstu moje potrebe za emergency exitom važno mi je i da mislim da je moguće da više nikada neću ništa pisati, to je kao nužni preduslov za pisanje.

Tvoj prvi roman Kintsugi tijela odmah je privukao veliku pažnju. Imao je nekoliko domaćih izdanja i prevoda i dobio važnu regionalnu nagradu za najbolji roman 2019. godine. Je li on na neki način bio prekretnica u tvom radu?

Da, u određenom smislu. Kintsugi je moje pisanje postavio na neku javnu skalu vrijednosti i učinio moje ime prepoznatljivim. Nekoliko mjeseci nakon nagrade davala sam intervjue svakodnevno, što je u izvjesnom smislu bio brzi kurs na temu kako biti poznati književnik/ica. Zahvaljujući nagradi stigli su i prevodi. Sve to zajedno, u jednu ruku je lijepo priznanje za moj rad, mada s druge strane bilo mi je izuzetno važno da ne zaboravim da to ne govori gotovo ništa o meni samoj, niti o bilo kojoj narednoj knjizi koju ću možda napisati. Jer ako bih prihvatila takvu vrstu odgovornosti ne bi pomoglo u procesu rada. Željela sam zadržati osjećaj slobode da bi pisanje ostalo intimni proces igre, ali i sasvim iskreno govoreći i da ja kao osoba nikada neću biti nešto što se od mene očekuje. Ne pridati važnost svemu tome zajedno činilo mi se kao osnovni korak za zadržavanje lične slobode, kako to god čudno može zvučati.

U Kintsugiju tijela se baviš bolnim temama. Tačnije, tvoja junakinja nam donosi priču o suočavanju s karcinomom – borbi i odlučnosti da preživi uprkos svemu, ali i svim posljedicama po njeno tijelo i psihu. Znam mnogo ljudi koji su s teškoćom čitali tvoj roman, premda je stilski jako lijepo poetski ispisan, baš zbog toga što im je spoznaja o tome šta karcinom sa sobom donosi bila preteška. Na neki način, i to je dokaz da si uspjela u namjeri da vjerno i autentično ispišeš to iskustvo, ali meni lično je taj roman od prvog čitanja bio zapravo trijumf duha i volje jedne žene da se bori i izbori pobjedu. Za mene je Kintsugi tijela oda ženskoj snazi, i uprkos svemu, optimistična priča. Griješim li?

Mislim isto. Vrlo često su me pitali koliko je teško bilo pisati tu knjigu, odgovarala sam uvijek da jeste ali ne iz razloga na koje se pomisli. Nije bilo emocionalne težine, u Kintsugiju sam se bavila vlastitim iskustvom kao s bilo kojim materijalom, čak je bilo lako jer mi je materijal bio dobro poznat. Nije to bilo terapijsko pisanje, nikada nisam uspjela osjetiti benefite takve aktivnosti, taj popularni model journalinga da bismo se osjećali bolje sasvim mi je stran. Kad sam pokušavala to raditi, u smislu baš privatnog zapisivanja u odnosu na bilo koji problem, uvijek bih sebe gurnula u još veću depresiju. U Kintsugiju sam se pokušavala baviti književnošću, i to jeste bilo teško – kako jedno takvo iskustvo, koje je samo po sebi jako opterećeno emocijom, staviti u narativ koji neće biti patetičan. Činilo mi se da bi model potpunog ogolijevanja bio najbolji pristup, jer on demistificira, i svodi priču na prepoznatljivo, transponira je iz narativa o pacijentu u narativ o čovjeku. Tu sam zaista dala veliki dio sebe, jer uprkos svemu, nepopravljivi sam optimista, koji iako ne vjeruje u bilo kakav smisao u ovom svijetu, nepokolebljivo vjeruje u snagu pojedinačnog ljudskog duha. Uvijek sam imala problem sa zapadnjačkom idejom da se nama dešavaju samo dobre stvari. Taj modus predodređenosti mi je jako površan. To pitanje: zašto se ovo dešava meni? Zašto se ne bi desilo tebi ili meni, ili bilo kome od nas. Sve što ima, i dobro i loše,  jednako pripada svima nama. Ali kako se nosimo s tim je jedina stvar nad kojom imalo kontrolu. Pozicija žrtve je bespomoćno stanje koje mi  nije  blisko, pa tako ni  taj roman nisam mogla napisati drugačije.

Nakon toga, objavila si roman Gravitacije, stilski još razigraniji, u kojem glavna junakinja pokušava pronaći svoj put i životne odgovore preispitujući svoje pretkinje. Prije svega, to su njene nane koje u njenom životu, a i u samom tekstu, funkcioniraju kao dva antipoda. Koliko je razumijevanje njihovih života, zapravo junakinji donijelo razumijevanje vlastitog?

Ta knjiga je zamišljena kao niz pokretnih slika, poput skoro nasumičnih filmskih kadrova koji se na kraju zaokružuju u smisao. A taj smisao bi bio da smisla baš i nema. Jer ugrubo rečeno, roman pokušava odgovoriti na pitanje kako biti sretan, ili još preciznije kako jedna žena, u ovom slučaju četrdeset i nešto godišnja razvedena Mika, univerzitetska profesorica, s kćerkom tinejdžerkom i jednom bliskom prijateljicom, može biti sretna. Ako bih ja tumačila odgovor na to pitanje, u odnosu na ono što tekst nudi, gledano iz feminističkog ključa, rekla bih da se jako puno toga desilo po pitanju položaja žene u društvu u zadnjih sto godina, ako uzmemo u obzir ukupnu istoriju čovječanstva. Što je naravno pozitivno, ali istovremeno, u odnosu na taj omjer napretka i vremena, svaki korak koji bilo koja od nas napravi u odnosu na naše pretkinje je prvi, ni jedna tu nije bila ranije. Nema putokaza, nema sigurnosti, što ima za posljedicu da mi kao žene, koliko god da smo napredovale iz vanjske perspektive, još uvijek nismo u potpunosti, vjerujem, ovladale intimnom slobodom. Ili je to još jedna od stvari koje nam generalno, iz ljudske perspektive nije dostupna, jer ne mislim da postoji opšti odgovor na pitanje kako biti sretan, bez obzira na naš rod.

Meni su Gravitacije roman o ljubavi, onoj životnoj, koja se stječe možda tek onda kada otpustimo brojna životna očekivanja. I najviše, roman o oslobađanju. Ima li ti ovo smisla? Kako ga ti doživljavaš?

Mislim da su Gravitacije najbolji roman koji sam do sada napisala i vjerovatno koji ću ikada napisati, ne samo zato što mi je intimno važniji od drugih mojih knjiga, već zato što se i danas privatno bavim istim pitanjima, shvatajući ih drugačije nego kada sam pisala. To jeste roman o ljubavi, jer Mika se zaljubljuje u oženjenog muškarca, on postaje sjecište svih tačaka iz kojih bi trebala doći sreća, što je generalno tipično u svakodnevnom životu. Shrvani običnošću i ispraznošću, sreću najčešće vežemo za ljubav. Na kraju romana Mika “izroni”, što se može tumačiti kao oslobađanje, ali pitanje s kojim sam željela ostaviti čitatelje jeste: “šta ostaje nakon toga?” Odnosno, ono što me je možda čak i više zanimalo od svega već rečenog jeste odnos fikcije i realnosti. Nesporno je da ništa ne može ispuniti život kao fikcija. Kundera je u nekoj priči napisao kao je bog ispunio žensko srce ljubomorom prema drugim ženama da bi osigurao da se ljudski rod razmnožava. Držim se iste premise: sam muškarac nije dovoljan – ali radije bih u žensko srce stavila fikciju, to mi se čini realnije. Interesantno mi je kako različiti ljudi na različite načine tumače kraj Gravitacija, i moram priznati da mi je to bila i namjera. Neko to vidi kao oslobađanje, drugi kao potpuni poraz – svijet bez fikcije.

Prije dvije godine si boravila na prestižnoj rezidenciji za pisce u Iowi, na koju je prije tebe imalo priliku otići tek nekoliko naših književnica i književnika. Spominješ Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, znam da je tamo bila i Rumena Bužarovska, možda još poneko. Jednom si rekla da je to bilo jedno od onih iskustva koje ti obilježi i promijeni život. Na šta si tačno mislila?

Čitava postavka je bila prilično nadrealna. Radilo se o trideset i četiri pisca iz nekih tridesetak zemalja, stavljenih jedanaest sedmica u jedan hotel u Iowa Cityju, što je relativno mali grad, veličine Mostara, ako ne i manji. Svakodnevno smo imali zajedničke aktivnosti i programe, a devedeset i devet posto drugih ljudi u gradu su bili studenti Univerziteta Iowe, što znači da je smo mi, rezidenti, bili usmjereni isključivo jedni na druge. S jedne strane, to je bilo najbolje iskustvo koje sam ikada imala, jer provodeći vrijeme s tim ljudima, upoznavajući njihove kulture, zaista sam se osjećala kao da sam proputovala te zemlje, jer sam naučila puno više nego što bih ikada mogla kao slučajni turista. S druge strane, ljudi smo, pa smo se prvih mjesec dana silno voljeli, mislili da smo najdivniji, ali nakon toga postalo je teško držati taj paravan, pa smo pokazali i svoja druga lica, što je kulminiralo u različitim razmiricama i svađama, počevši od onih tinejdžerskih – ko se kome sviđa i ko koga bari – do mnogo ozbiljnijih stvari, kao što je naprimjer činjenica da je to bila 2023. i desio se 7. oktobar, s nama je bila žena iz Izraela, Palestinac koji je trebao biti tu, nije bio, jer nije dobio vizu, pa smo i na tom malom uzorku ljudi vidjeli koliko je nemoguće ne dijeliti se i na kraju biti human – to bi bila najkraća verzija događanja u Iowi. A način na koji me je to trajno obilježilo i promijenilo jeste da sam tada zaista shvatila da ljudski rod nema nikakve šanse, istorija svijeta je istorija kolonijalizma, jači će uvijek da tlači i ne postoji princip niti ideja koja nas može ujediniti, barem toliko da se složimo da nije ok da ubijamo tog kojeg smo proglasili za Drugog.

Iskustvo rezidencije oblikovala si u svoju posljednju knjigu pod nazivom Ljudi, pa bih te za kraj pitala kakvi su književnici ljudi? I kakvi smo mi to ljudi danas uopšte?

Kupila sam komad zemlje i počela se baviti sadnjom. Imam dvoje odrasle djece, koju sam, sada to već mogu sa sigurnošću reći, odgojila da budu ljudi, ono što se u mom po svemu sudeći starinskom i prevaziđenom mišljenju, smatra ljudima. Sve je jasnije i da im nisam baš neku uslugu  učinila, osim moje lične satisfakcije koja i dalje odolijeva grižnji savjesti. Šta da kažem, predana sam svojim idejama do kraja, go down in the blaze of glory. Ali to još i zvuči kao da postoji neki smisao, ili kao da sebi dajem neku posebnost. Čini mi se da je istina puno manje poetska od toga, svi smo ljudi, uključujući i pisce, svi smo užasno različiti, i svi smo stravično isti, sjebani u našim malim životima, tapkamo u mraku, ne vidimo prst pred nosom, vodi nas isključivo strah, potreba da smo važni, da smo nešto shvatili, mada ne kontamo ništa, ukratko, da se poslužim rečenicom iz Ljudi: svi jedemo govna. I teško da će biti bolje.

—

Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije i romane Kintsugi tijela, Gravitacije i Ljudi. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, među kojima su evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore za Kintsugi tijela. Engleski prijevod romana Kintsugi tijela nagrađen je s English PEN Translates Award, i bio je u užem je izboru internacionalne EBRD Award 2023. Roman Gravitacije nagrađen je Štefica Cvek nagradom 2022. godine. Djela su joj prevedena na engleski, španski, njemački, talijanski, ruski, mađarski i slovenački jezik. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.