Na ljeto 1816, prije više od dvjesto godina, Mary Shelley je u okviru internog literarnog natjecanja sa piscima Percyjem Bysshejem Shelleyem, Lordom Byronom i Byronovim doktorom Johnom Williamom Polidorijem, počela svoje seminalno djelo “Frankenstein”. U vili Diodati u Ženevi, čitajući “Fantasmagorianu” (1812.) zbirku priča o duhovima, spisateljica i pjesnici su stavili na papir svoje vlastite “zastrašujuće” priče. Objavljene su samo dvije knjige, Mary Shellyin “Frankenstein” (prvo izdanje 1818., drugo izdanje 1831.) i Polidorijev “Vampir” (1819.). Ova djela su također nastala u jednoj vrsti post-apokaliptične atmosfere, jer premda je bilo ljeto, vrijeme je bilo daleko od idiličnog. Godina 1816. se naziva “godina bez ljeta”, jer je bilo izuzetno hladno, vlažno i olujno vrijeme, kao posljedica erupcije vulkana Mount Tabora u Indoneziji. Takvo vrijeme je jedan od razloga zašto su se okupljeni u vili Diodati odlučili na poduhvat pisanja makabričnih priča.

Šav broj 1: Pitanje autorstva – izlazak iz anonimnosti

Postoje razlike između dva izdanja (1818. i 1831.) koje nisu baš neznatne, jer izmještaju čitavu centralnu premisu motivacije dr. Victora Frankensteina. Dok je u prvom izdanju njegovo djelovanje bilo više autonomno i rezultat njegovih loših odluka, u drugom izdanju se nameće više fatalistička motivacija, gdje izvjesna “sila” djeluje na njega. [1]

Mary Shelley se osporavalo autorstvo nad romanom, jer se vjerovalo da ženski delikatni um nije u stanju da napiše jednu tako hororičnu priču. Autorstvo se tako isprva pripisivalo njezinom mužu Percyu Shelleyu, no sama Mary Shelley je autorstvo definitivno prisvojila 1831. godine., nakon što je prva verzija objavljena anonimno. Njezino objavljivanje romana pod svojim imenom desilo se skoro deset godina nakon Percy Shelleyeve smrti. Znakovito je da je Mary Shelley izašla iz anonimnosti, tek kada više nije bila okružena muškim figurama u svom životu. Znanstveno je dokazano, na temelju orginalnog rukopisa da je Percyev doprinos prisutan samo na marginama u vidu zabilješki u ukupno 3000 riječi, dok sam roman ima 85 000 riječi.

Utjecaj koji se ne spominje često u čitanjima romana je političko-socijalna situacija na početku 19. stoljeća Dok je Mary u Švicarskoj pisala roman, u njenoj rodnoj Engleskoj dešavali su se protesti radničke klase, nezapamćeni u dotadašnjoj historiji. Luditi su bili pripadnici pokreta tekstilnih radnika koji su se suprotstavljali automatizaciji rada i dolasku industrijske revolucije. Utjecaj protesta na djelo “Frankenstein” se može tumačiti autoričinim pokušajem da pomiri kaos koji su pobunjeni radnici predstavljali u engleskom društvu i njeno neodobravanje torijevske politike. Mary je smjestila nosioca promjene u svoje Stvorenje [2], lika koji je izgnan iz društva, ali ipak u nama izaziva simpatiju. Mnogo češće se spominje utjecaj naučnih teorija, kao što je galvanizam, koju je u svojoj finalnoj formi predstavio Luigi Galvani na kraju 18. stoljeća. Najveći pak utjecaj na Maryno pisanje imala je literatura. Čitajući ona je ponovno izgrađivala svoj identitet i povezanost sa svojom prerano preminulom majkom, poznatom feministicom i filozofkinjom Mary Wollstonecraft. U “Frankensteinu” se prvenstveno može naći paralelizam u izgradnji identiteta Stvorenja i Mary – oboje bez majke – traže svoj identitet i smisao kroz literaturu koju čitaju – Stvorenje u domu De Lacyevih, a Mary na grobu svoje majke čitajući njezine knjige. Premda su na nju utjecali i njen muž Percy Shelley i čitav književni pokret romantizma[3], ipak je važno da se u ponovnom oživljavanju ženskih i feminističkih tema u “Frankensteinu” podrobnije posveti utjecaju koju je majka Mary Shelley imala na njen intelektualni razvoj i nastanak romana.

Šav broj 2: Potraga za majkom i ženski “duhovi” u Frankensteinu

U romanu “Frankenstein” ne možemo doslovno vidjeti utjecaj Mary Wollstonecraft u smislu da je njezina ideja emancipovane žene korištena da bi se oblikovali ženski likovi. Njezin utjecaj je manje direktan, ali nije zbog toga manje snažan. Jedina direktna posveta majci se nalazi u sakrivenim paragrafima u samom srcu romana u trenutku kada Safie De Lacy opisuje utjecaj koji je njezina majka imala na njezino obrazovanje. U opisu Safieijine majke može se vidjeti izuzetna sličnost sa M. Wollstonecraft. “Frankenstein” je ipak djelo koje je crossover između znanstvene fantastike i horora, žanra kojeg je Mary Shelley rodonačelnica. Ono nije utopija, već se može se gledati kao feministička distopija kroz opis ženskih likova, njihovih odnosa sa muškim likovima i sudbine koja im je dodjeljena, kao i kroz simboliku koju određeni događaji i karakterizacija likova nose. Žene u “Frankensteinu” se mogu nazvati “duhovima” Frankensteina, jer ne čujemo o njima iz njihovih vlastitih riječi (osim iz pisama Elizabeth Lavenze). Mary Wollstonecraft je u svojoj knjizi “Odbrana ljudskih prava” zagovarala podjednaku važnost formalnog i neformalnog obrazovanja, a u “Frankensteinu” možemo vidjeti da je ženama dato isključivo neformalno obrazovanje. Pitanje obrazovanja jeste ključno i u “Odbrani ljudskih prava” i u “Frankensteinu”, s tom razlikom što se Frankenstein bavi obrazovanjem glavnog lika Victora Frankensteina, koji se odlaskom u Ingolstadt odaljuje od savjeta svojih najbližih i pokušava da izjednači svoje stvaranje sa božjim. Brak koji je za Wollstonecraftovu trebao predstavljati zajednicu koja se sklapa iz ljubavi, u Frankensteinu, na dva najzastupljenija primjera u romanu, predstavlja nešto drugo. Victorov otac i majka nisu imali loš odnos, ali su stupili u brak iz obaveze. Alphonse Frankenstein je bio neka vrsta spasioca njegove majke Caroline, nakon smrti njenog oca. Brak između Elizabeth Lavenze i Victora Frankensteina, za Elizabeth predstavlja smrt, jer je Stvorenje ubija tokom njihove prve bračne noći. Osim doslovne smrti, njena smrt može na simboličkom nivou predstavljati i smrt individualnosti koju bi žene stupajući u brak u 19. stoljeću doživljavale. Narativno učutkivanje žena tako služi kao ekstrapolacija za distopijsku stvarnost u kojoj se vidi kakve krajnje posljedice ima neprimjenjivanje principa za žensku ravnopravnost koje je Mary Wollstonecraft izložila u svojoj knjizi. 

Šav broj 3: Nevjestine priče – od stvorene do stvarateljke

Frankensteinovo naslijeđe je masovni fenomen, od predstava, filmova, serija, grafičkih novela pa nadalje i u toj kulturnoj produkciji može se reći da postoje Frankensteini. Priča o stvorenju i stvoritelju, koliko god bila univerzalna, istodobno je duboko kontekstualno povezana sa vremenom i prostorom u kojem se adaptira i sa medijem u kojem se ta adaptacija dešava. Dok je sam roman, nazvan “gotičkom literaturom”, premda bi je mi sada prije klasificirali u žanr sf horora, bio namijenjen srednjoj klasi, koja je čitala literaturu tog vremena, publike za ovo djelo se sa vremenom mijenjaju. 

[1] To možemo vidjeti u najnovijoj ekranizaciji Guillermo del Torovog “Frankensteina” u vidu crvenog anđela koji postaje demonskiji što više dr. Frankensteina obuzima želja za završenjem njegovog projekta.

[2] U popularnoj kulturi “Frankenstein” je već postao referncijalni mit, i pogrešno se samom Stvorenju nadjeva ime njegovog stvoritelja dr. Victora Frankensteina. Njega se može zvati “Stvorenje” ili pežorativnije “Čudovište”, jer nije imenovan u knjizi.

[3] pored ranijih prethodnika kao što je John Milton, predstavnik Engleske renesanse i autor “Izgubljenog raja”. Neke kritičarke poput Sandre M. Gilbert i Susan Gubar napominju da Maryino Stvorenje ima više sličnosti sa Evom, koju Milton ne spominje, nego sa muškim likovima Adama, Boga i Sotone.

Ilustrirana naslovnica ‘Frankenstein’, Mary Shelley, Prvo izdanje, 1818. godina, preuzeto sa Collaborative Organization for Virtual Education COVE