Nevjestine priče

Jedna od najranijih opće poznatih ekranizacija Frankensteinove priče, koja bar nominalno u svom imenu centrira Nevjestu Frankensteina je “The Bride of Frankenstein” (1935.) redatelja Jamesa Whalea, koja ove godine doživljava svoju 90-godišnju obljetnicu^[1]. Realizirana pod okriljem Universal Studija, nastala je na valu serije filmova o “čudovištima” počevši sa “Dr. Jekyll and Mr. Hyde” (1913.), a završivši sa “The Creature Walks Amongs Us” (1956.). Najveću produkciju i uspjeh franšiza je doživljavala u najkriznijim društvenim trenucima u Americi. “The Bride of Frankenstein”, se pojavljuje nakon “Dracule” (1931.), “Frankenstein” (1931.) “The Mummy” (1932.), “The Invisible Man” (1933), koji su doživljeli veliki financijski uspjeh na box-officeu, uspjeh koji je i “The Bride” opravdala. Premda bi po naslovu mogli zaključiti da je Nevjesta centralni lik u ovoj adaptaciji, ona se na filmskom platnu pojavljuje tek nekoliko minuta. Međutim, njezino pojavljivanje ipak nosi sa sobom mogućnost zanimljivih feminističkih tumačenja. Nevjesta se nakon njenog oživljavanja nalazi između muškaraca, dr. Victora Frankensteina i Stvorenja, i famozna je njena scena vriska, kada ugleda svog “budućeg mladoženju”. Ona je u tom trenutku njime zgrožena, ali isto tako ne pokazuje nimalo veću simpatiju ni prema doktoru. U jednom kadru ona gleda u neku daljinu, sa samo njoj poznatom motivacijom. Ova scena može ukazivati na odbacivanje prisilne heteronormativnosti i zamišljaj šta bi bilo kada bi se ona mogla naći u nekim drugim okolnostima, kada bi imala izbor. Budući da ga nema, ona na kraju umire. Međutim, film završava vrlo razočaravajuće, jer ponovo uspostavlja heteronormativni red. Stvorenje i Nevjesta pogibaju u požaru, a Victor Frankenstein i njegova nevjesta, uspijevaju sretno da pobjegnu sa mjesta nesreće (iznevjeravajući književni predložak). Medij filma je za razliku od medija romana namjenjen masovnoj publici, i posebno u njegovim začecima njegova uloga je bila preskriptivna – možemo čak reći indoktrinirajuća. To se da vidjeti i u ekranizaciji malo popularnijeg “Frankensteina” (1931.) kada se narativni luk motivacije Stvorenja u potpunosti izmješta da bi se uspostavila jedna nova teza. Dok je u romanu vrlo jasno da je Stvorenje postalo monstruozno zbog načina na koji su ga ljudi oko njega posmatrali i konstantno odbacivali, u filmskoj adaptaciji, njegova “monstruoznost” se objašnjava jednostavnim činom pogreške u stvaranju. Doktorov asistent je imao na raspolaganju “normalan mozak” i “abnormalan mozak”, i slučajnim incidentom je razbio teglu sa “normalnim”, tako da nije imao izbora nego da Stvorenju transplatira “abnormalni mozak”.

Fastfoward u 21. stoljeće i adaptaciju “Frankensteina” u filmu naziva “Patchwork” (2015.). Ovaj film je jedan od onih za koje bismo mogli reći da se uslovno temelji na adaptaciji Frankenstein mythosa, premda ni filmovi koji koriste Frankensteina u imenu kao crna komedija “Frankenhooker” (1990.) nisu mnogo vjernije adaptacije. “Patchwork” se također može svrstati u žanr horor komedije i kao takav posjeduje određenu camp kvalitetu, koja događaje koji se dešavaju u filmu ne predstavlja na način koji od gledatelja_ice zahtijeva da se drži nekih parametara realistične reprezentacije. Priča slijedi naraciju 3 djevojke: Jennifer, Ellie i Madeleine u nekronološkom toku, između kojih vidimo da su se njih tri probudile na operacionom stolu sašivene u jedno tijelo. Film tada poprima žanrovske odrednice female revenge horora u kojem protagonistkinje traže počionioca ovog monstruoznog zahvata. Tokom filma, osnažujući elementi su njihov nekontrolisani bijes i seksualni eskperiment, koje si nisu mogli dopustiti dok nisu prešle u liminalni prostor “monstruoznosti”. Ipak trenutak njihove stvarne osnaženosti biva razvodnjen otkrićem da iza svega stoji jedna od njih, Madeleine, koja je svojom voljom pristupila kirurgu i čak izabrala žrtve koje će biti dijelom njezinog makeovera u “savršenu ženu”. Jennifer i Ellie, na kraju ipak izvrše svoju osvetu nad onima koji su ugrozili njihovu tjelesnu autonomiju, i preuzmu kontrolu nad tijelom koje sve tri nastanjuju.

Žena znanstvenica koja stvara

Film “Lady Frankenstein” (1971) ima oficijelni filmski poster, koji je dio tipične estetike 70ih i navodi na krivi zaključak da će se u njemu pojaviti neka seksipilna plavuša. Lady Frankenstein je pak kćerka doktora Victora Frankestina, Tanya, koja ima smeđu kosu, a krenula je očevim stopama i završila studij medicine. Film istodobno izlaže mizoginističke poglede na ženu, koja ne može da izbjegne da je se posmatra samo kao seksualni objekt i pretjerano zaštitničko ponašanje od strane oca i njegovog pomoćnika dr. Marshalla. Oni na početku smatraju da ona nije spremna da sazna da prava priroda očevih eksperimenata nije transplatacija na životinjama, nego na ljudima. Međutim, premda dio da je “bitch” (zato što se izravno suprotstavlja vulgarnosti pogrebnika Lyncha) zvuči vrlo poznato i kao mjesto prepoznavanja opresije nad ženama njen dalji karakterni razvoj kao da dokazuje da su svi njeni negativni epiteti istiniti. Tanya se pokazuje kao beščutna oportunistička osoba. Nakon što Stvorenje ubije njenog oca netom nakon stvaranja, ona uzima laboratorij u svoje ruke i skuje nevjerovatan plan da u tijelo njihovog snažnog sluge Thomasa koji je osoba sa poteškoćama u razvoju, presadi mozak dr. Marshalla. Jedino na taj način dr. Marshall je može dobiti kao životnu družicu, i on pristaje na taj plan, dok Thomas ne sluti šta mu se sprema. Ono što Tanya zapravo želi je dovoljno snažnog suparnika Stvorenju, koji ubija ljude u selu, kako bi se zaustavilo ono što ona vidi kaljanjem svog prezimena i očevog i svog nasljeđa. Na kraju Tanya umire od ruke Thomasa, čija je svijest ipak ostala dijelom u njegovom tijelu.

“The Angry Black Girl And Her Monster” (2023.) kao centralnog lika ima woc studentkinju biologije Vicariju F. (istih inicijala kao Frankenstein). Ona se u životu drži premise da je smrt bolest i da za nju mora postojati lijek. Do tog zaključka je došla živeći u susjedstvu u kojem su siromaštvo i smrt prečesta pojava. Nakon slučajne pogibije njene majke u pucnjavi kada joj je bilo osam godina i smrti njenog brata, koji je bio član lokalne bande, također u pucnjavi, ona sve više razmišlja o toj ideji. Njeni bližnji se bore sa realnošću kojom su okruženi na drugačije načine. Otac poslomi u dvije smjene i ekapizmom kroz drogu i alkohol, a  snaha pokušavajući da  očuva identitet u svijetu koji ga nastoji izbrisati na svakom koraku (vidimo scenu gdje drži knjigu Malcolm X-a i pokazuje je svojoj maloj kćerki). Vicaria jedne noći, nakon što njen maloljetni susjed biva upucan i bezuspješno oživljavan elektrodama za defibrilaciju, dolazi na obrnutu ideju. Galvanizam u svrhu oživljavanja u sadašnjosti već postoji i ona trči u svoj laboratorij u napuštenoj zgradi sa idejom da iskoristi trafostanice u svom susjedstvu kako bi oživjela tijelo svog brata (koje je već prije ukrala). Očigledna je povezanost sa Frankensteinom, jer Vicaria na stolu ima knjigu naziva “Moderni Prometej”, podnaslov Frankensteina, sa inicijalima V. F. Ovo je jedan od najosnažujućih filmova na temu Frakensteina, jer su njezini motivi potpuno nesebični – ona želi da spasi svoju porodicu i zajednicu, u izostanku bilo kakvog sistemskog rješenja koje bi popravilo njihov loš položaj. Mi ne znamo kako se tačno Vicaria preziva, samo da je njezino prezime njemačko. Kada profesorica pita njenog oca, da li su oni kojim slučajem Europljani, on joj prvo odgovara da zna šta želi postići s time (ulagivanje da bi ih whitewashovala), ali joj na kraju odgovara: “Tim prezimenom nas je brendirao neki od robovlasnika naših predaka”. Premda se Angry Black Girl prvenstveno bavi temama rase, Vicarijina neustrašivost i tvrdoglavost, u suočavanju sa članovima bande, vlastitim ocem i profesionalnim okruženjem, čine je i feminističkom heroinom.

[1] Obilježenu konzumerističkom ponudom proizvoda na oficijelnom websiteu.

Poster filma “The Bride of Frankenstein” (1935.), režija James Whale, Universal Pictures.