Nakon dvogodišnjeg rada u Poljskoj, zemlji u kojoj su se u tom periodu dešavala radikalna oduzimanja ženskih (prvenstveno reproduktivnih) prava i radikalne aktivističke rekacije na njih, imam mogućnost sagledati problematiku feminističkog pokreta iz barem dvije lokalne perspektive. Naravno, važno je među te perspektive uvrstiti i onu globalno –  digitalnu, perspektivu informacija i društvenih mreža, jer to je veoma važna perspektiva iz koje žene danas, a naročito mlade žene, sagledavaju svijet i svoje mjesto u njemu. Potaknuta tim iskustvima, dat ću par opservacija i napomena, bez ikakve namjere sistematičnosti ili obrisa nekog zaokruženog projekta, koji bi zahtijevao mnogo više istraživanja.

Reproduktivna prava su još uvijek u centru ženskih prava koje osporavaju vlade, države i ideologije. Ona su danas na udaru možda i više nego proteklih desetljeća, budući da predstavljaju snažan i vidljiv, mobilizirajući instrument klerikalne desnice koja ili vlada u evropskim zemljama (Poljska), ili ostvaruje sve veći politički utjecaj (Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina). Poljska je zemlja sa najrestriktivnijim zakonodavstvom o abortusu u Evropi; on je zabranjen skoro apsolutno, a posljednja odluka politički manipuliranog Ustavnog suda poništila je i izuzetak u slučaju neizlječive bolesti ili teškog deformiteta ploda. To je rezultiralo smrću nekoliko mladih trudnica, kojima se liječnici nisu usudili prekinuti trudnoću što im je ugrožavala život. Ove političke odluke propraćene su najmasovnijim protestima žena, u kojima su mjesecima milioni izlazili na ulice svih poljskih gradova; nažalost, ništa nisu promijenili. Nakon tako masovnog pokretanja društva, bila su opravdana očekivanja da će se organizatorice štrajka profilirati kao snažna aktivistička, pa i politička sila, spremna za daljnju borbu za ženska prava u tako nenaklonjenoj im zemlji; spontano se istakao veliki broj aktivistica, a društvena podrška toj borbi trajala je i dalje. Nažalost, to se nije dogodilo. Praktički, jedine grupe koje su ojačale (a postojale su i prije protesta) bili su timovi za informaciju i pomoć pri organizovanju abortusa u inostranstvu. Podršku i materijalnu pomoć pruža im i nekoliko organizacija iz Velike Britanije, Njemačke, Holandije i drugih zemalja. Pitanje je zašto tako masovan pokret / protest nije izrodio profiliranje jačeg aktivističkog sektora. Možda je jedan konkretni problem bio nedovoljan da okupi žene na duži period i profilira dugoročno djelovanje takvih organizacija? Nije sigurno zanemariv ni izuzetno agresivan odnos kakav je država pokazala prema NVO sektoru – prvenstveno oličenom u organizacijama za zaštitu prava LGBT populacije – tokom učešća u protestima: aktiviste je policija tukla, hapšeni su, držani u zatvoru danima…možda je jednostavno strah spriječio žene da se ovoga puta čvršće organizuju. U svakom slučaju, ovi događaji daju mnogo materijala za istraživanje odnosa između političkih odluka, masovnih javnih protesta i aktivističkih organizacija.

Nedavno je objavljen godišnji atlas dostupnosti kontracepcijskih sredstava na svijetu, u kome  su i Poljska i Bosna i Hercegovina na posljednjim mjestima. U slučaju Poljske relativno je jasno zašto je tako – katolička crkva, snažno podržana desničarskom vladom, zabranjuje kontracepciju svake vrste, a liječnicima je dozvoljen tzv. priziv savjesti, po kome imaju pravo pacijentici odbiti prepisati kontracepciju; cjelokupni zdravstveni sistem, prema katoličko – desničarskom diktatu, radi na smanjenju dostupnosti kontracepcije. No, šta je s Bosnom i Hercegovinom? Je li slaba dostupnost kontracepcije i u našoj zemlji posljedica istih stavova vjerskih zajednica i desnih partija? Sigurno je da ovaj ideološki momenat ima svoj značaj, makar i na privatnom nivou (žene u reproduktivnom dobu su veoma često vjerski indoktrinirane i vjeruju da ne smiju koristiti kontracepciju), ali u nekim istraživanjima se podvlači značaj ekonomskog momenta: kontracepcija je ženama u siromašnom Bh. društvu prečesto skupa i zato nedostupna. Tu vidim vrlo konkretan prostor za akciju: zagovaranje uvrštavanja svih oblika kontracepcije na esencijalne liste, dakle besplatno dodjeljivanje, kao što je to slučaj u mnogim zemljama EU.

Što se tiče digitalnog svijeta, čije smo odavno stanovnice, a naročito intenzivno u njemu obitavaju tinejdžerke i vrlo mlade žene, čini se da je jedna od važnih tema u njemu ona koja u suštini potkopava ideju feminizma sa skrivenom desničarkom agendom – identitarna rasprava koja, fokusirajući se na diskusiju o nekim aspektima društvenog života trans osoba, zapravo poništava davno utvrđeni pojam roda kao konstrukta i definiše ženu primitivno esencijalistički kao biološko biće. Nedavno sam imala zanimljivu raspravu sa bistrom i radoznalom šesnaestogodišnjakinjom, koja je bila ljuta zbog odstranjivanja J.K.Rowling iz javnog i književnog života u povodu njenih ekstremističkih stavova. Mladu prijateljicu donekle razumijem, njeno djetinjstvo je u velikoj mjeri obilježio Harry Potter i možda se osjeća emotivno vezana za njegovu autoricu, ali je u raspravi pokazala zadivljujuće nerazumijevanje predmeta, koje je, čini mi se, tipično za ovu situaciju. Stavovi poput onih popularne autorice za djecu čine se mladim ljudima – bez adekvatnog predznanja – očiti i zdravorazumski. Snažan osjećaj za pravdu kod moje mlade prijateljice uznemiren je time što trans plivačica postiže bolje rezultate od svojih suparnica, jer još uvijek ima fizičke karakteristike muškarca. Međutim, mladi ljudi u ovu priču upadaju nekako na kraju, bez saznanja i razumijevanja prethodnog razvoja feminističkog pokreta i ideja koje je izrodio. Nije im jasan pojam roda, kao društvenog konstrukta patrijarhata koji je imanentan instrumentima potčinjavanja, discipliniranja žena. Samim tim ne shvaćaju koliko je opasan i retrogradan pogled da je žena biološko biće koja nastaje rođenjem (zar nije ironično, „Drugi spol“ Simone de Beauvoir je objavljen prije više od sedamdeset godina!). Može nam se učiniti da su rasprave ove vrste daleke od naše realnosti i efemerne u odnosu na realne probleme u našem društvu, ali oni su za naše male digitalne nomade jednako značajni, ako ne i značajniji. Stoga, ne smijemo zaboravljati da mladim ljudima, kojima su dostupne sve aktualne rasprave ovoga svijeta često nedostaju osnovna znanja o feminizmu; konzervativno nacionalno obrazovanje (kako u BiH, tako i u Poljskoj) ne uključuje te sadržaje, vladajuće politike smatraju feminizam ili direktnim neprijateljem ili ga (posprdno) ignoriraju. Naša uloga, uloga aktivistica je kontinuirano alternativno obrazovanje mladih o ciljevima i historiji feminizma. Ne smijemo podrazumijevati da su idejni sadržaji koje smo same odavno usvojile zaista usvojeni u široj društvenoj zajednici: nisu.

Za kraj bih ostavila jednu za mene vrlo optimističnu i obećavajuću priču. Naime, pokret „Me too“ je imao uticaja u cijelom svijetu. Američke glumice koje su progovorile o seksualnom iskorištavanju u filmskom miljeu potakle su mnoge žene da otvoreno progovore o svojim teškim iskustvima u umjetničkom radu, na poslu, u porodičnom životu… U svijetu pozorišta, koji je moje profesionalno okruženje, ovaj impuls pokrenuo je važne akcije i važne diskusije. Otvorio je pitanje svake vrste iskorištavanja, omaložavanja, nasilja – određenog specifičnom hijerarhijskom strukturom kakva vlada u pozorištima i u pozorišnim školama. Zbog žalbi studentica na seksualno neprimjereno ponašanje profesora na svim akademijama (u Poljskoj i BiH) stvorena su posebna tijela za borbu protiv takvog ponašanja i sankcionisanje nasilnika. Pojavila su se također veoma važna pitanja raznovrsnih (ne samo seksualnih) oblika nasilja u pozorišnom radu i pozorišnom procesu. Pokazalo se da su tradicionalno hijerarhijski odnosi koji vladaju u mnogim pozorištima, gdje reditelj, direktor i – često – istaknuti, stariji glumci imaju moć nad svim ostalim učesnicima pozorišnog procesa, moć koju često realiziraju bezobzirno, nepristojno, pa i sa primjesama nasilja. Takav model odnosa u radu prevaziđen je, neprimjeren suvremenoj umjetnosti i raste svijest o tome da ga je neophodno radikalno mijenjati. Pozorišni proces može i mora biti kolektivni i demokratski umjetnički čin, dinamika grupe umjetnika i tehničkog osoblja, a svaki pokušaj omalovažavanja, manipuliranja, agresije i sl. mora biti onemogućen. Svijest o nužnosti promjene postoji i ona će se sigurno događati. Ovo je za mene izuzetno pozitivna priča, jer su u jednom području umjetničke prakse autentični feministički principi podrške, suradnje i demokratske uključivosti prevladali (makar kao stanje kojem težimo) i time na vrlo praktičan način pokazuju da feministička praksa zaista može mijenjati i preporađati cijelo ljudsko društvo.