Žene na selu: tihe vode skrivene revolucije

Mar 6, 2023 | temat, Osmi mart, u fokusu

Tiha voda brijege lomi.

Ova narodna mudrost plijeni sažetim a vrlo oštroumnim uvidom u tok i mehaniku evolucijskih promjena. Formulisana je kao iskustvom stečeno saznanje o svijetu i čovjeku, upakovano u metaforu procesa iz prirodnog okruženja. To joj daje notu neminovnosti kakvu imaju zakoni prirode.

Ali njena uloga u zdravom razumu kolektiva nije uloga neutralne spoznaje kojoj primalac poruke samostalno odabire namjenu i primjenu. Narodne mudrosti naime najčešće funkcionišu i kao taktičke upute za snalaženje u mreži međuljudskih odnosa, normi i praksi, i to tako da se postigne ili očuva ravnoteža između interesa pojedinca i zajednice. U tom smislu bi se ova mudrost mogla tumačiti kao smjernica za transformacijsko djelovanje u situaciji kada otvorena konfrontacija nije moguća, na primjer zbog neravnoteže snaga. Utoliko može djelovati umirujuće – obećava da je promjena, i to trajna i korjenita, ipak moguća, sve što treba je postojano i istrajno djelovati.

Istovremeno, međutim, u toj smjernici ima nečeg mučno ciničnog ako se ona primijeni na transformaciju odnosa utemeljenog na dominaciji. Nosilac promjene se utišava. Otpor mora biti pritajen. Promjena – maskirana. I dugotrajna. Ponekad tako dugotrajna da se generacije nosilaca promjene smjenjuju zarobljene u gotovo iste matrice odnosa. I svaka generacija i svaki pojedinačni nosilac promjene ugrađuje sebe i svoje u konačnu transformaciju, ali za većinu njih život prolazi u položaju potčinjenosti.

Iz tog ugla se odjednom ne čini više slučajnim, iako vjerovatno jest, to što je imenica voda ženskog roda, a brijezi – muškog. Ne odbacimo li tu opservaciju kao nategnutu, šta nam zapravo govori dobronamjerni savjetodavac iz naroda? Poruka je (i pouka) ženama da svoju poziciju u zajednici ne mijenjaju frontalnim, direktnim i otvorenim sukobom, nego ispotiha – upornim i, koliko god je moguće, nevidljivim djelovanjem. Tu primateljici poruke, naravno, pripadne muka od dobronamjernosti koja, pod krinkom savjeta, skriva retrogradno okivanje žene u okove statusa quo.

No u toj se retrogradnosti narodne mudrosti, nimalo iznenađujućoj ako se zna da narodni zdrav razum najčešće nalaže konzerviranje postojećeg, da naslutiti još nešto – eho višestoljetnog bolnog iskustva ženskog roda da otvorena pobuna vodi u neizrecive muke, pa i smrt.

No znači li to da otpora nema?

Poroznost patrijarhata

Protestni marševi i okupljanja, medijski nastupi, otvorena pisma, programski tekstovi, konferencije i tribine, zahtjevi i parole – sve te uobičajene manifestacije feminističkog pokreta u javnoj sferi zbivaju se u urbanim sredinama. Ta vidljivost borbe čini da urbane sredine vidimo kao poprišta sukoba s patrijarhatom.

Iz sela pak kao da dopire muk.

Navikli smo ruralne zajednice smatrati učmalim sredinama u kojima vrijeme stoji. Gledano s distance, rekli bismo da su odnosi u seoskoj zajednici oduvijek okoštali pod teretom tradicije i inercije. Eventualno bismo primijetili da se promjena nekad desila, ali su ti odnosi – usljed tranzicijske kontrarevolucije koja nam se desila u mnogim, pa i u sferi feminističke emancipacije društva – ponovo presloženi u tradicijske forme.

Kroz sita i rešeta komercijalnih medija povremeno se provuku svjedočenja o ženama koje su poslije rata nosile teret opstanka i obnove prvo svojih porodica, a onda i seoskih zajednica. No ti tzv. pozitivni primjeri mahom su priče o ženama koje su ostale same. Žena u porodici i dalje jedva da je vidljiva.

Kada se govori o potrebama seoskog stanovništva, potrebe žena apsorbovane su, no ne i inkorporirane, u potrebe opšte populacije i stavljene u funkciju zadovoljavanja potreba cijele porodice i drugih skupina, naročito djece, kao i potreba „njegovanja tradicije“ – ma šta to značilo. Najčešće podrazumijeva ručni rad, upražnjavanje vjerskih običaja i kulinarstvo.

Može li se iz toga zaključiti da selom suvereno vlada patrijarhat, netaknut ikakvim ozbiljnijim buntom? Ako bunt shvatimo po obrascu pokreta u gradskim sredinama, (o)lako ćemo zaključiti da na selu nema ničeg sličnog te je otud patrijarhat konsolidovan i monolitan.

Ali iskustvo seoskog svakodnevlja govori drugačije.

Seoski život izbliza ne nudi gromoglasnu dramu sukobljavanja i preispitivanja, ali daleko od toga da miruje, smrznut u vremenu i istoriji društva. Koliko god sela usputnim posjetiocima izgledala kao ostaci prošlih vremena, nasukana na hridima nemilosrdne sadašnjice, njih ipak zapljuskuju neke tihe vode. A i neke glasne, sve brže i snažnije.

Uz mnoštvo drugih promjena, manje ili više intenzivnih, tokom poslijeratnih decenija, sela su trenutno podvrgnuta procesu tako silovitom da gotovo ne ostavlja vremena prilagođavanju. Masovno odlaženje ljudi, koliko god da pogađa i urbane sredine, na selu se osjeti daleko žešće.  Seoske zajednice ostaju bez mogućnosti zadovoljavanja mnoštva potreba – manjka im majstora i fizičkih radnika, zanatlija, prosvjetara, manjka im svega redom do prijeko potrebne zdravstvene i veterinarske zaštite.

Taj proces generiše razne nove situacije (nove barem ovim generacijama, iako u istoriji već viđene), što sam imala priliku posmatrati izbliza u jednom sve malobrojnijem mjestu koje je dosta elastičan hibrid urbanog i ruralnog.  Ako „glava kuće“  ode u pečalbu ili muškim  članovima porodice poslovi ne ostavljaju vremena za bavljenje seoskim gazdinstvima, domaćinstva vode i porodice  zbrinjavaju –  žene, privremeno ili na neodređeno  vrijeme.  Neposredne egzistencijalne  potrebe porodice, tu gdje su i u tom trenutku, žene nerijetko moraju pomiriti s  dugoročnim pripremama za seobu porodice.

K tome gazdovanje seoskim domaćinstvom zahtijeva ubrzano prilagođavanje sve izraženijim klimatskim promjenama i neprestano upravljanje krizama, što prirodnim – kao što su suše ili oluje – što društvenim – kao što je stalni porast troškova života. A ljudi i dalje odlaze i odlasci nagrizaju i paraju široke i čvrste mreže rodbinskih odnosa koje su u istorijskim previranjima amortizovale različite udare na zajednicu.

Sve su to faktori zbog kojih se na naizgled monolitnoj površini tradicijom oblikovanih odnosa otvaraju pukotine. Pukotine kroz koje se ukazuju one tihe vode s početka teksta. Nisu to bujice koje će odnijeti patrijarhat, ali žene biju svoje svakodnevne bitke u kojima se oslanjaju isključivo na sebe i sebi slične žene. Istorijski zanemarivane i potcjenjivane, dolaze u situaciju da autoritativno donose strateške odluke, ekonomišu prihodima i rashodima. Moraju ubrzano učiti da se snalaze u novim okolnostima poput pandemije, uz sve ono što inače rade kao „ženski posao“ – staranje o djeci, starima, bolesnima i, uopšte, svakodnevno trudbeništvo kojim opslužuju osnovne potrebe porodice. Budući da svoj teret nose sa sve većom odlučnošću i sve suverenije, bila bi posebna sorta bešćutne, pa i priglupe arogancije smatrati ih potlačenim, izrabljivanim i potčinjenim. Na koncu, to nije ono kako one vide sebe dok za sebe i svoje kćeri grade ulogu novih matrijarha, još uvijek utišanih, ali sve moćnijih. Matrijarha još uvijek sputanih društvenim matricama, ali i oslobađanih vlastitim djelovanjem koje te matrice mijenja.

Valja napomenuti da im u tome nimalo ne pomaže dodir sa strujanjima iz urbanih centara. Upravo iz njih, ponajviše preko medija i društvenih mreža, stižu infuzije predrasuda koje bi da betoniraju patrijarhalni ideal žene na selu i koje hrane konzervativne snage unutar samih seoskih zajednica, najčešće povezane s vjerskim institucijama i političkim organizacijama.

Ali promjene se dešavaju i ne posustaju. Samo što se sve to odvija mimo glavne trase feminističkog pokreta i akcija.

Nesumnjivo je i da se život žena u gradu ubrzano mijenja. No upravo je na životu žena na selu bolno vidljivo to mimoilaženje našeg (opet naglašavam, vrlo rudimentarnog) feminističkog pokreta i svakodnevne borbe žena. Pobune u urbanim sredinama već su pristale da svoje ciljeve i zahtjeve kodiraju po obrascima globalnog pokreta.

U seoskim zajednicama je transformacija, baš kao i otpor, decentralizovana i disperzirana, budući da izvire iz neposrednih potreba žena i širi se mnogobrojnim rukavcima svakodnevnog života, već prema okolnostima i prilikama. Spram te spontane transformacije, zvučni zahtjevi pokreta, koliko god opravdani, čine se rigidnim i otuđenim.

Gdje izviru tihe vode

Pokret, koliko se kod nas uopšte može govoriti o pokretu a ne o povremenim trzajima aktivističkih grupa bez značajnije političke težine, svoje zahtjeve formuliše kao prava. Ta prava – uzajamno nadopunjujuća, koherentna i precizna – nalikuju kristalu koji plijeni pravilnošću i čistotom oblika. U procesu kristalizacije cijeli se kovitlac raznih potreba i interesa sažima, pročišćava i artikuliše u formu pogodnu za kodiranje u javne politike i pravne propise. Zahtjevi su tako konsolidovani, artikulisani i globalno društveno i politički aktuelni. Što je rješenje problema koje pak samo po sebi predstavlja novi problem.

Stop nasilju, pravo na abortus, izjednačavanje dohotka jesu legitimni zahtjevi i jesu potekli iz neposrednih potreba žena i u našem društvu. U procesu kristalizacije nastali su zahtjevi koji komuniciraju s globalnim trenutkom feminističkog pokreta, ali kao da je istovremeno oslabila veza s potrebama ovdašnjih žena – potrebama kako se njima prikazuju i kako ih one osjećaju. Parole, ciljevi i zahtjevi čine se apstraktni, suhoparni, sterilni, tuđi i daleki. A akcije pokreta, najčešće opet u urbanim sredinama – donekle ukočene i napadno performativne, bez osjećaja za pulsiranje različitih sredina u raznim situacijama.

Ukratko, pokret se ne napaja iz domaćih izvora i ne jača domaće snage onako kako bi odgovaralo njihovim okolnostima i potrebama.

Možda se to najlakše da demonstrirati na primjeru prava na abortus. Isticanje ovog prava u prvi plan (rijetkih) organizovanih akcija i (čestih) reagovanja na društvenim mrežama podstaknuto je zastrašujuće prijetećim globalnim i regionalnim trendovima. Ono jest simbol neotuđivog prava žene na vlastito tijelo i uopšte autonomiju koja je, i ovako nesavršena i tek poluosvojena, opet na žestokom udaru desničara.

Ali to pravo nalikuje magnetu oko kojeg magnetsko polje iscrtava mnoštvo silnica – mnoštvo marginalizovanih zdravstvenih potreba žena od kojih je abortus tek jedna. U isticanju prepoznatljivih parola, praktično globalno brendiranih, to se mnoštvo silnica izgubilo i, u izvjesnom smislu, potonulo još dublje u zaborav. Tako se ne pitamo šta je s pravom na ženske dispanzere u svakom, ama baš svakom mjestu. Šta je s obaveznim besplatnim godišnjim pregledima, bez obzira gdje žene živjele? Dokad ćemo trpiti ginekološke protokole koji zdravlje žene svode na reproduktivno zdravlje, odnosno zdravlje u svrhu reprodukcije, a ne zdravlje osobe – zbog čega briga o ženama u menopauzi biva potpuno zanemarena? Zašto se bol i trpljenje žena usljed ginekoloških problema smatraju biološkom neminovnošću? Zašto nam žene krvare do smrti zbog ljekara koji ih straše da histerektomija znači gubitak ženstvenosti (usko i patrijarhalno shvaćene)? I tako unedogled.

Da bi pokret bio pokret žena, a ne samo za žene, ta se spona između šarolikosti iskustva, raznolikosti svakodnevnih prigušenih borbi i zahtjeva mora ponovo uspostaviti – dekristalizacijom prava u potrebe. Pri čemu pokret mora funkcionisati kao kanal djelatne artikulacije, artikulacije kroz praksu koja ženama pomaže. U protivnom su žene prepuštene same sebi i ograničenim resursima, stihijskim naletima nevladinih organizacija (uobičajene prethodnice mikrokreditnih organizacija i bankarskih shema) i vjerskim institucijama koje zapravo jedine brinu o ženama na selu, ma kako nama ta briga izgledala i ma kakve dugoročne posljedice imala.

Ženama na selu mora se ostaviti prostor da same artikulišu svoje zahtjeve, pa će tako i kristalizacija ciljeva doći kroz razumijevanje šireg konteksta njihove neposredne borbe. A rad pokreta mora biti pokazna vježba iz ostvarivanja prava, ne suha edukacija i suvlja propaganda.

Kako piše Angela Saini (The Patriarchs: How Men Came to Rule, 2023.), patrijarhalne društvene strukture nisu uspostavljane preko noći. Transformacija šarolikih načina uređenja društvenih odnosa odvijala se postepeno. A ni nestati neće preko noći, što su demonstrirale i socijalističke revolucije (i) u našim krajevima. Utoliko i tihe vode s početka ovog teksta sad možemo vidjeti u drugačijem svjetlu. Tihe vode pripremaju teren za bujice radikalnih promjena: pokret – koji sad sasvim očigledno nije ni blizu bujice – može puno naučiti od postojećih tihih voda. Umjesto da se zanosi snagom koju nema i parolama kojih ima i previše, pokret treba slijediti tihe vode i nadopunjavati ih, produbljujući tako razumijevanje situacije, ujedinjavajući snage i šireći horizont borbe.

Demontiranje okoštalih institucionalnih i normativnih struktura traje, ali ne mora čekati revoluciju. Može početi već sad, tako što ćemo tihim vodama pomoći u njihovim neposrednim i svakodnevnim bitkama. Pomoći im u tome da budu sve jače i glasnije a da ne plate ceh te snage i glasnosti svojim životima i životima svojih kćeri.

 

Između sela na Uni i grada pod Trebevićem, mart 2023. godine

 

 

 

Udruženje za kulturu
i umjetnost - CRVENA
www.crvena.ba

Udruženje za kulturu
i umjetnost – CRVENA

KONTAKT

Ukoliko te već nismo kontaktirali, a želiš da daš svoj doprinos, molim te da nam pišeš na uredništvo@feministika.ba