Slike i preslike feminizma

Mar 6, 2023 | temat, Osmi mart, u fokusu

Feminizam spada u jednu od onih riječi koja u bosanskohercegovačkom društvu izaziva najviše negativnih reakcija i komentara, barem ako je suditi prema onome što se dešava na društvenim mrežama i online sferi. Čim neko spomene tu riječ, odmah se stvore armije i muškaraca i žena da zavape kako je feminizam uništio tradicionalnu porodicu, natjerao žene da mrze muškarce i da se takmiče s njima, kako je feminizam kriv za pad nataliteta i brojne druge gluposti koje ljudi pišu, a koje kad bi se nabrajale mogle bi popuniti čitav prostor predviđen za ovaj tekst.

Umjesto zgražavanja nad komentarima neistomišljenika i izigravanja tobožnje intelektualne superiornosti nad njima, dok začepljenog nosa odmahujemo rukom i čudimo se odakle izlaze svi ovi gnjevni i površni ljudi možda bi bilo bolje zapitati se kako smo uopšte došli do toga da se na feminizam gleda kao na glavnog krivca za „rasturanje porodice“, a feministkinje percipira kao ratoborne i frustrirane žene. Bezbroj puta sam surfajući po bespućima interneta naišla na rečenice kako su feministice seksualno isfrustrirane, ružne, nakazne žene koje ne da samo mrze muškarce, već svoj bijes usmjeravaju i na žene kojima zavide jer su lijepe i „ostvarene“. U našem društvu, pod ostvarenom ženom se podrazumijevaju žene koje su uspješno uplovile u bračnu zajednicu i postale majke. Ali da se ne zadržavam na ovim opštepoznatim mjestima. Da nije bilo feminističkog pokreta, te žene ne bi mogle učestvovati u bilo čemu u javnom prostoru, makar to bile i zlobne i gnjevne pisanije po društvenim mrežama na račun drugih žena.

Dakle, vratimo se pitanju kako je feminizam postao mrska riječ, ko je iskrivio njegovo značenje i da li se to može zaustaviti.

Još od ukidanja Antifašističkog fronta žena (AFŽ) 1953. godine ženski feministički pokret je oslabio i nikada više nije imao toliko moćnu snagu kao u vrijeme postojanja ove organizacije. To su pokazale i godine koje su uslijedile, kada žene iako društveno aktivnije i zastupljenije, nikako nisu bile ravnopravne učesnice u  društvu. Već ranih sedamdesetih godina istraživanja su pokazala da jeste došlo do uključivanja žena u društvo, ali im je i dalje ostao tzv. kućni rad pri čemu se pokazalo da su žene dvostruko opterećene. Emancipacija je, dakle, uspjela djelomično, jer da bi se ukorijenjene društvene norme mijenjale potrebno je i vrijeme ali i konkretna politička organizacija koja bi bila dio šireg političkog pokreta ili partije.

Danas se u dijelu javnosti feminizam predstavlja kao dominacija žena nad muškarcima. Ili se smatra odmjeravanjem fizičke snage između muškarca i žene što je često „argument“ dijela i muškaraca i žena koji kada se spomene ova riječ odmah posegnu za rečenicom tipa– a možeš li sama nacijepati drva? Izgleda da je uzaludno objašnjavati da feminizam nije takmičenje u obaranju ruku, već da se tu radi o ravnopravnost polova, odnosno jednostavnoj društvenoj normi u kojoj svi trebaju imati ista prava i šanse, a ne da nam je još uvijek čudo kada žena obnaša neku od najbitnijih državnih funkcija ili je studentica generacije na nekom od tehničkih fakulteta. Jer složit ćemo se, još uvijek ogroman dio javnosti profesije dijeli na muške i ženske. Ovakve teze se svjesno plasiraju od onih koji žele održati ovakav poredak muške dominacije i ženske podređenosti.

Štaviše, takvi stavovi odavno su normalizirani do te mjere da je svaka kritičnost spram njih otupljena ili u riziku da bude optužena za blasfemiju, izdaju nacionalnog kolektiviteta ili nešto slično. Tome u prilog ide primjer odavno viralnog klipa u kojem jedan od vjerskih celebrity-a (sa više od 60 hiljada pregleda) odgovara na pitanje da li je ženi dozvoljeno (!) da sama putuje autom do Zenice. Odgovor da je ženi dozvoljeno da sama putuje približno 80 km, pa je takav put zbog toga za ženu krajnje upitan i zabranjen, odavno je više predmet šprdnje unutar kritičnih lijevo-liberalnih krugova, nego što je ikad problematiziran.

Sistematika retradicionalizacije

Kako je do ovoga uopšte došlo? Sistematski se i predano radilo na omalovažavanju tekovina AFŽ-a i izborenih ženskih prava, prokazivanju feminizma kao nekakve novotarije uvezene sa mrskog i porocima sklonog Zapada koja ima za cilj da uništi tradicionalnu porodicu. Tražeći nedavno nešto  drugo, na YouTube-u sam potpuno nenadano otkrila čitav niz predavanja različitih sveštenika i vjerskih službenika različitih konfesija koji imaju veliki broj sljedbenika u online sferi, a koji su u svojim predavanjima tretirali i temu muško-ženskih odnosa, pa i samog feminizma. Nevezano iz koje religije dolaze, priče su im gotovo identične, a ravnopravnost spolova jednostavno im nije poželjna, jer uništava ženu kao biće – i duhovno i materijalno. Ona je tu da rađa i drži porodicu na okupu, a on je tu da se materijalno skrbi za porodicu okupljenu oko žene.

Iako mi je muka od takvih sadržaja koji u sebi niti sadrže ikakve valjane argumente niti imaju dodira s logikom,  natjerala sam se da pogledam nekoliko tih video uradaka, čisto da steknem širi uvid ko sve ima uticaja u društvu i šta ljude tjera da vjeruju takvim tipovima. U jednom od tih videa govornik kojeg svjesno neću imenovati da mu ne bih pravila reklamu, ustvrdio je da nije problem kad žena hoće da radi i da pomogne domaćinstvu, nego problem nastupa u tome što je feminizam doveo do toga da žena hoće da se provodi a da muškarac zarađuje. Prema njegovom mišljenju najveća žrtva feminizma je žena, jer je feminizam povećao broj razvoda pa takve žene vrlo često ostaju same, što u njegovom poimanju svijeta znači da ostaju neudate i bez zaštite muškarca. Ne znam koju je od teoretičarki feminizma uvaženi govornik konsultovao pa se pozvao na ovakvu definiciju, ali da ostavim ironiju po strani, ovakvi sadržaji su vrlo zabrinjavajući. Prije svega, zato što  svako sebi daje za pravo da tumači apsolutno svaku temu, još ako je ta osoba neko ko sebe predstavlja vjerskim autoritetom, onda je to dodatni problem, jer znamo koliki je uticaj religije na društvo, a ne trebam posebni naglašavati na koje se sve načine religija estradizuje i zloupotrebljava. Također, retorika ovakvih YouTube zvijezda je izrazito desničarska i nacionalistička. Ponovo podsjetimo i da se teme rodne ravnopravnosti ne izučavaju u većini obrazovnih institucija i da je to uglavnom svedeno na dobru volju predavača, a nemojmo zanemariti i da brojni seksizmi i seksistički obrasci ponašanja dolaze upravo od onih koji se smatraju najobrazovanijim dijelom društva. Stoga ne čudi što u državi koja ima ozbiljne probleme sa obrazovnim politikama, razne online zvijezde dolaze kao „dodatno gradivo“ za objašnjavanje  i tumačenje najbitnijih društvenih tema.

Nek nas onda ne čudi što su u ANUBiH nedavno izabrane ukupno četiri žene (od ukupno 32 nova člana), i to samo jedna žena koja živi i radi u BiH.

O komentarima podrške koji dolaze od publike mogu detaljnije nekom drugom prilikom. Ovdje ću samo napomenuti da je količina podrške nevjerovatno velika, i da tu podršku velikim dijelom čine i žene.

To je vrlo zabrinjavajući podatak jer ukazuje na nesvjesnost i muškaraca i žena o svemu što se u dvadesetom vijeku uradilo na emancipaciji žena, te da prava nisu s neba pala već su izborena beskompromisnom političkom borbom.

Sve ovo što sam navela, uključujući i zanemarivanje svega onoga za šta su se u prošlosti izborile žene ide u prilog tezi o retradicionalizaciji i repatrijarhalizaciji društva koja se počela dešavati još u vrijeme Jugoslavije, a dodatno se pojačala u ranim devedesetim godinama prošlog vijeka, a svako pozivanje na povratak tradiciji se uvijek odvija preko žene i ženskog tijela dok u javnom prostoru o tim temama najviše raspravljaju muškarci. Problematizira se njeno ekonomsko stanje, bračni status, religioznost, odjeća koju nosi, način života, njene društvene uloge, itd. iako o tome najmanje raspravljaju žene, u njihovo ime govore muškarci. Nerijetko se susrećemo i sa tvrdnjom da su žene nositeljice tradicije. Iako je tradicija vrlo širok pojam, kolokvijalno pozivanje na tradiciju u kontekstu žene znači da je njeno mjesto sa porodicom i djecom i da poslovna karijera i neki ozbiljniji društveni angažman nisu ženska rabota.

Verzije i crvena varijanta

Međutim, pored nacionalističkih politika u kojima se žena pojavljuje prije svega kao majka i čuvarica porodice, ne smijemo zanemariti i brojne liberalne i kvaziliberalne percepcije feminizma koje insistiraju gotovo samo i isključivo na identitarnim pitanjima, potpuno prenebregavajući činjenicu da je pitanje feminizma i klasno pitanje. U kapitalističkim izrabljivačkim uslovima rada u kojima ljudi rade od jutra do sutra, potplaćeni su, krše se njihova radna prava aktivizam i feminizam se predstavljaju kao gubljenje vremena, jer tu je mantra da je vrijeme novac. S druge strane, ako neko radi prekovremeno, nema slobodne vikende, onda u životu te osobe nema vremena za bilo kakve aktivnosti. Sjećam se kada smo prije dvije godine moji drugovi i ja dijelili letke radnicama za 8. mart u kojima su bila navedena njihova radnička prava, većina njih je samo slegnula ramenima jer ta prava su tu na papiru, ali u praksi stvari djeluju malo drugačije.

Razbijanje feminizma na brojne pokrete među kojima se vrlo često pojavljuju različiti antagonizmi ukazuje i da neće doći do nekakvog jedinstvenog feminističkog pokreta koji će imati jedinstvene prioritete i koji će ženu dovesti na mjesto ravnopravnosti s muškarcem. Umjesto, borbenog lijevog ili ako hoćete crvenog feminizma, imamo različite slatkaste verzije feminizma koji nam pokazuje super uspješne žene koje se nalaze na menadžerskim pozicijama uz bljutave slogane da svako može ostvariti svoje snove ili svođenje feminizma na izjave raznih brojnih poznatih žena koje nam poručuju da sa svojim tijelom i licem mogu raditi šta hoće – jer, složit ćete se, drage žene, estetske su operacije potreba a ne luksuz koji inače samo malobrojne mogu sebi može priuštiti. Umjesto ozbiljne političke borbe i vraćanja žene u političku arenu, ne kao trbuhozborca svojih partijskih kolega koji su uvijek na rukovodećim pozicijama (dok se žena koja vodi neku stranku i dalje tretira kao endemska biljka), gledaćemo bljutave holivudske i domaće filmske uratke koji nam nude crno -bijelu sliku svijeta. U jednoj verziji pomenutih filmova gledaćemo beskrupulozne žene koje gaze sve oko sebe, karijeristice kojima je jedino važan njihov profesionalni život. U drugoj verziji filmova koji tretiraju žene i koji nam nerijetko dolazi od žena koje sebe predstavljaju feministicama vidjećemo prikaz žena kao jadnica kojima se svijet vrti oko toga da nađu idealnog muškarca, da postanu majke makar tako što će na razne načine poništiti same sebe na bezbroj groznih načina, jer to zaboga sredina od njih traži, samo tako će ih vrednovati. U takvim filmovima muškarci su predstavljeni kao šovinisti i siledžije, žene kao paćenice, što nam nudi stereotipni prikaz žene kao bića čijim životom uvijek upravljaju muškarci.  Usudiću se reći da su obje vrste filmova duboko antifeminističke i stereotipne i iskreno se nadam da ćemo ih u budućnosti što manje gledati.

Veliki dio žena niti u jednoj organizaciji ne prepoznaje saveznika koji bi mogao pomoći u rješavanju brojnih ženskih pitanja, koja nisu samo ženska, jer u feminizam moraju biti uključeni i muškarci.

Dakle, potrebna je jaka politička organizacija žena koja bi bila dio lijeve partije pri čemu se na emancipaciju žene neće gledati odvojeno od opšte ljudske emancipacije. Vjerujem da će sad neko reći da imamo Forum žena SDP-a, ali SDP odavno nije lijeva partija osim nominalno i jednostavno nema snagu za ovakvo nešto. S obzirom da u BiH istinskih lijevih partija nema ni u naznakama, jasno je da će feminizam kod nas i dalje biti zasnovan na ad hoc projektnom menadžmentu, da se neće baviti suštinskim pitanjima i da će biti prepušten dobroj volji aktivistica koje su svjesne da se feminizam ne može posmatrati odvojeno od klasnog pitanja, nacionalizma i kapitalizma.

Instant liberalistička rješenja o kvotama za žene na izbornim listama jesu dobar primjer nekog pokušaja jačanja vidljivosti žena i davanja mogućnosti da budu jednako zastupljene na izborima. Međutim, unutar duboko patrijarhalnog društva – to ne znači ništa. Sjećam se iskustva mog kolege Jasmina Hasanovića koji je tokom telefonskog istraživanja glasačkih preferencija bosanskohercegovačkog puka više puta doživio da u situacijama kada bi se ženska osoba javila na telefon, na pitanje „za koga ćete glasati“ žene slušalicu prosljede muškim članovima porodice, uz obrazloženje kako su oni ti koji odlučuju za koga se glasa. Također, povjerenje spram ženskih kandidatkinja, među ženama, jednako je upitno. Stoga i ne čudi da žene koje budu izabrane rijetko da provode feminističku politiku. A o unutarstranačkim feminističkim politikama da se i ne govori. Dovoljno se prisjetiti mizoginih stavova „socijaldemokrate“ Zukana Heleza spram Sanje Vulić i Dušanke Majkić sredinom 2020. godine. Osim nekoliko partijskih aktivistica i aktivista koji su na Twitteru upozoravali na te ispade, zvanična reakcija SDP-a, partije iz koje Helez dolazi, nikad nije uslijedila. A i kako bi, kada je upravo SDP – tačnije, njegov Forum žena Kantona Sarajevo nekad 2019. godine dijelio letke (i karanfile) za 8. mart sa citatima – između ostalih i Theodorea Hesburgha, američkog sveštenika – o ženama kao dobrim suprugama i majkama. Njegov citat na sredini tog letka glasio je „Najvažnija stvar koju otac može napravit za svoju djecu je voljeti njihovu majku“.

Također, feminističke organizacije su u široj javnosti najvidljivije u vrijeme Osmog marta ili nekog konkretnog dešavanja, ali i kada ukazuju da je neka od žena iz javnog života bila izložena linču i seksističkim komentarima. Svakako, seksizam se uvijek mora osuditi, iako smo se uvjerili da te „oštre osude“ ne mijenjaju ama baš ništa, ali nerijetko se desi i da neka od žena bude kritikovana zbog konkretnih loših poteza, i te kritike ne sadrže uvredljive i seksističke komentare, ali se uvijek upire prstom u pomenute organizacije da reaguju, jer neko javno kritikuje ženu. Dakle, ukoliko hoćemo ravnopravnost, onda je potpuno suludo braniti ženu od kritika samo zato što je žena. Zapravo, time kao da se potvrđuje bljutava frazetina o ženi kao slabijem spolu.

Udruženje za kulturu
i umjetnost - CRVENA
www.crvena.ba

Udruženje za kulturu
i umjetnost – CRVENA

KONTAKT

Ukoliko te već nismo kontaktirali, a želiš da daš svoj doprinos, molim te da nam pišeš na uredništvo@feministika.ba