Izložba Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta je pokušaj da se kroz različite umjetničke pozicije suočimo sa sistemskim nasiljem nad ženama. Stoljeća neprekinute borbe pokazala su svu žilavost patrijarhata, njegovu ukorijenjenost i otpornost, njegovu sposobnost transformacije kroz vrijeme i kolaboracije sa sistemima na snazi kao i odlučnost snaga koje ga održavaju i njeguju. I sam naslov izložbe upućuje na snažan no često zapostavljen proces iscjeljenja od nasilja. Ovo su faze modrice – svaka boja predstavlja drugu fazu boli, traume i oporavka. Modrice ne pričaju samo priču o udarcu – one su vizualni prikaz odgovora tijela na ozljedu, ciklus koji se mijenja iz tamnog u svijetlo kako počinje zacjeljivanje. Ova metafora odražava putovanje koje mnoge žene doživljavaju: bolan, trajan proces koji nije linearan, već uvijek u tijeku.

Ambicija izložbe je naznačiti putanje kojima će se društva morati kretati na putu konačnog raskida s režimima nasilja, dominacije i prisile. Izložba tako želi i da sugeriše ukupni cilj izlječenja, transformacije i revolucije. Ova izložba dio je duge pripovijedi o tom putovanju. Osam umjetnica, zajedno s nama, pred publiku postavlja osam ličnih obračuna s nasiljem, aspektima ovog iskustva kao zajedničkog, kao univerzalnog, a u isti mah iskustva s hiljadu lica i oblika. Iz različitih perspektiva, umjetnice odgovaraju na nasilje koje živi i preživljava i institucionalno i kapilarno u različitim oblicima, uvijek spremno da pomoli svoju ružnu glavu odnoseći još jednu od naših. Sistem koji je apsolutno gluh na naše povike: “Niti jedna više”, “Niti jedna više”, “Niti jedna više”!

U višeslojnom obračunu s ovim usudom izložba otvara nekoliko centralnih tema. Vodeća je ambivalentni status doma, porodične intime, privatnosti i njihovi mračni aspekti. Njih osvjetljuje više radova. Alma Gačanin predstavlja seriju slika pod naslovom Ničija draga, inspirisanih istraživanjem ličnog prostora i samoće kao samomoći, kao mjesta obnove i rekreacije. Žene na ovim slikama zatičemo u trenucima potpune privatnosti, same, pitome i slobodne. Zatičemo žene koje vladaju svojim tijelima i sudbinama i sugerišu ono što je moguće. Evocirajući estetiku erotske slike iz šezdesetih i sedamdesetih, aktovi suptilno suprotstavljaju pozive na emancipaciju tijela i oslobođenje vlastite želje, sjenci stvarnosti s onu stranu zidova, gdje se sloboda shvaća kao opasnost i prijetnja. 

Ne dam na sebe, instalacija Saše Tatić, također dolazi iz kuće, iz intimnog prostora, ali s potpuno drugačijeg mjesta. Ponavljajući poznati manir, u jednoj rečenici, ispisanoj na LED displejima ona sažima sopstveno porodično iskustvo kao proces neželjene i nametnute obuke iz preživljavanja u situacijama nasilja. Obuke koju morate proći onda kada je ono u vašem domu, onda kada je vaš dom mjesto opasnosti. 

Dva rada Jelene Fužinato također zaranjaju u intimnu dimenziju suočavanja sa sistematskim nasiljem. Portret moje bake na direktan način reaguje na vodeće ideje izložbe: liječenje, mogućnosti izlječenja i izlječenje. Na dvadeset osam slika prikazuje evoluciju kolorita krvnog podliva tokom dvadeset i jednog dana, koliko u prosjeku traje iscjeljenje modrice. Nevidljive rane, njihovo trajanje i bol, umjetnica ostavlja mašti. U Kao da se vraćam kući, Fužinato u centar stavlja lični objekat, dnevnik iz prošlosti u kojem vodi razgovor sama sa sobom. Dnevnik koji je postao alat ličnog raskida s kategorijama, disciplinom i porodičnim narativima, a onda zagubljen, pronađen je nakon šesnaest godina. Umjetnica tada otkriva da su motivi u osnovi tog iskustva i dalje neizrečeni, što zbog nedostatnosti riječi, što kao samoodbrana od redukcije značenja koje proizvodi poredak riječi. Nova inkarnacija dnevnika realizovana je u saradnji s Fondacijom Lara iz Bijeljine i rezultat je rada s najmlađim štićenicama njihove sigurne kuće. Autorica zajedno s djevojčicama ispisuje njihove dnevnike, pišući tako i svoj, ispreplićući svoju intimu s intimama drugih žena, puštajući njihovim povredama da govore, da uzmu drugačiji oblik.

Sposobnost i odgovornost da se stoji u podršci, u solidarnosti, druga je vodeća tema. Intervencija i akcija u javnom prostoru Milene Ivić pod naslovom Pisma Ireni obrađuje je direktno. Rad je poziv na opštu solidarnost s Irenom Karić, ženom koja je nakon višegodišnjeg terora, zlostavljanja i seksualnog nasilja, koji je zajedno sa svojom djecom doživjela, ubila svog supruga. Osuđena je za ubistvo i trenutno je na služenju dugogodišnje kazne, seli se iz jedne u drugu kaznionicu. Umjetnička namjera je organizirati mrežu podrške i stupiti s njom u kontakt. Na fasadi stana/galerije organizacije CRVENA istaknut je neonski natpis Draga Irena, koji se direktno obraća ulici, javnosti. Fotografija ovog natpisa u formi razglednice postaje sredstvo za zajednički uvod u dugo kolektivno pismo podrške. Posjetioci izložbe su pozvani da na razglednici napišu nekoliko riječi i izraze svoju podršku Ireni. Sve razglednice će joj nakon izložbe poštom biti poslane u zatvor. 

Vez Kasje Jerlagić, koncipiran tokom više susreta (koje je vodila Davorka Turk) s grupom žena aktivnim pri Centru za zdravo starenje Novo Sarajevo u sekcijama za klasični i turski vez, pod nazivom Sve do jednom, upućuje nedvosmisleni poziv ženama na organizovani otpor. Likovno reduciran vez prati liniju crvene niti na platnu velikog formata i portretira mobilizaciju i borbe, postavljene kao masovne i intergeneracijske političke projekte koji nisu završeni. Otpor pred nama, uz znanje o otporu prije nas. Kontinuitet i budnost i snaga koju iz zajedništva možemo crpiti. 

Izložba tretira i različite svakodnevne i one naoko banalne aspekte nasilja. U video radu Piñata joke Mila Panić jezgrovito sažima apsurdne aspekte sistemske indiferentnosti spram nasilja nad ženama, neuspjeh institucija, sudskog i kaznenog sistema kao i društvenu desenzibilizaciju, spektakularizaciju i trivijalizaciju nasilja. Nasilje se šalom normalizuje, ali se ujedno kroz nju najbolje otkriva njegova svakodnevna struktura i cijeli taj domen u kojem se ono dešava, ponavlja i rafinira. Na sličan način ovom temom bavi se i Adela Jušić. Sve što želim reći o nasilju na dan 20.12.2024, kroz fotografije i audio narativ tretira odnos predstava o stvarnosti i same stvarnosti. Pronađene figure mladenaca sa svadbene torte postaju ready-made fotografski modeli, a njihove fotografije velikog formata ankeri za gusti narativ o nasilju u bosanskohercegovačkoj svakodnevnici. U zvučnom djelu rada miješaju se izvještaji o različitim slučajevima nasilja nad ženama, lične opservacije, autoričin društveno-politički komentar, kao i iskaz o iskustvu bliske osobe koja je prošla kroz epizodu teškog nasilja. U ovom se postupku, ideja porodične i bračne sreće, sklada i harmonije i drugih povezanih predstava pretvaraju u svoju suprotnost, u nakazni svijet mizerije nasilja i mržnje, promičući se u, takoreći, obezglavljene koncepte.

Instalacija Lane Čmajčanin Balkan Cruelty (Balkanska okrutnost) ispituje internacionalni kontekst institucionalnog nasilja. Prethodno prikazivan u različitim izložbenim prostorima prvi se put predstavlja kao intervencija u jednom stanu. Tapeta na zidovima trpezarije na kojoj se u nizu ponavljaju ilustracije, bazirane su na popularnom grafičkom portfoliju Balkangreuel Gottfrieda Siebena iz 1905. godine namijenjenom austrougarskoj eliti. Pornografski prikazi su u službi ratne propagande u kojoj se žensko tijelo izjednačava s teritorijom koja se silom osvaja i smješta nas u kolonijalni princip, u kojem se nasilje realizira i na drugi način i drugim sredstvima.  

Izložba Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta je i uprizorenje duha kolektiva CRVENA i našeg stalnog nastojanja da služimo i kao mjesto na kojem pojedinačne fantazije i strahovi postaju kolektivni projekti oslobađanja i emancipacije, svih žena (i cis i trans), osoba i trećih potlačenih, što je uloga koju CRVENA obavlja već petnaest godina.

Postavljajući ovu izložbu u svom (organizacijskom) domu, transformišući ga iz poluprivatnog u polujavni prostor ponovo otvaramo pitanja regulativne, disciplinarne i opresivne mehanike nasilja nad ženama, nad različitim oblicima života, i osvjetljavamo mjesta gdje se ono artikuliše kao stapanje i miješanje domena spektakularnog i skrivenog, unutrašnjeg i vanjskog, ličnog i javnog, privatnog i zajedničkog.

 

 

 

Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta
20/12/2024 – 20/01/2025
Izložba je otvorena svakim radnim danom (osim praznika)
12h–18h
Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA
Augusta Brauna 14/3, Sarajevo, BiH

www.crvena.ba
www.feministika.ba
@crvena_sarajevo

Produkcijski tim: Andreja Dugandžić, Lala Raščić, Alma Gačanin, Haris Sahačić, Ada Hamidović, Ennis Ćehić, Danijela Dugandžić i Boriša Mraović.

Hvala: Davorka Turk, Centar za zdravo starenje Novo Sarajevo, Fondacija Lara Bijeljina, Fondacija Udružene žene Banja Luka, Spomenka Vujić.

Izložba se realizira kroz program Feministika.

www.feministika.ba