Odrasla sam žena i ništa

me više ne ranjava osim smrti rudara—

tihu tugu običnih stvari ostavljam vama koji ništa ne slutite.

Cijenim pijace, mlak juli, ulice s drvoredima.

Klonim se tuđih ispuštenih šansi,

izlazim tek kad mine vrelina.

Odrasla sam žena.

U svoj sam strah unijela lampu i pod njenom svjetlošću

čitam retke crne hronike. Dragi uredniče,

šta da radim ako odgovaram opisu svake nestale mačke?

Ipak,

neka bude sunca. Mala plaža

gdje ljetujem sama, gdje sama

na treći sprat iznosim cekere i sa svima razgovaram

isključivo pitanjima. Koliko je sati?

Kada će plima? Da li i ti, Ta i Ta,

nekad pomisliš: hoću svoju mamu,

i shvatiš da rekla si to naglas

i da puna je kafana?

Odrasla sam. Žena.

Ko bi rekao, kaže maternica,

sigurno ne ja kažu strije.

Vidi nas, gorde u ogledalu.

Izljubimo se pred spavanje,

svoje na svome. Laku noć,

kažemo. Hvala ti. Žao mi je.

Selma Asotić