U BiH postoji osam sigurnih kuća, koje nisu samo sklonište za žrtve nasilja, već pružaju psihosocijalnu podršku i druge oblike pomoći. I sve imaju slične probleme s finansiranjem jer novac ili kasni ili nije dovoljan

Piše: Rubina Čengić

“Nove odredbe Krivičnog zakona, gdje će se sistem zapetljati i stati u implementaciji”, autorica Alma Gačanin

Žene žrtve nasilja su, bez obzira na sve izjave o zaštiti, u budžetima u BiH pod razno, odnosno nisu prioritet za finansiranje, što znači da budžetski novac za njihov rad nije siguran! Tako stoji u zakonima o izvršenju budžeta na gotovo svim nivoima.

– Nama je jako teško upravljati sigurnom kućom jer imamo obaveze prema zaposlenima, koje su propisane Pravilnikom za realizaciju sigurne kuće, a koji nas obavezuje da imamo psihologinju, pravnicu, medicinsku sestru… odnosno dovoljan broj ljudi da pokrije 24-satnu podršku za sve naše korisnice i djecu. Naime, zakon koji definiše naš rad predviđa da 70 posto potrebnih sredstava dobijemo iz budžeta Republike Srpske, a 30 posto od lokalnih zajednica. Ali, događa se da ta sredstva dolaze sa zakašnjenjem ili ne dođu nikako. Sredstva se dodjeljuju putem javnih poziva četiri puta godišnje i na principu refundiranja troškova, a ne unaprijed, i to onda s kašnjenjem od najmanje tri mjeseca. Tokom 2025. godine naša sigurna kuća je dobila novac samo za prva tri mjeseca, a sigurne kuće u Modriči i Bijeljini nisu dobile nijednu KM tokom cijele prošle godine. Za SOS telefon nikada nismo dobili nijednu konvertibilnu marku, čak ni u doba kovid-pandemije, kada je to bio jedini komunikacijski kanal za žrtve nasilja. To radimo isključivo volonterski – kaže Amela Bašić-Tomić iz sigurne kuće koju vodi Fondacija Udružene žene iz Banjaluke.

Obaveze iz Istanbulske konvencije

Ona pojašnjava da svaka sigurna kuća, bez obzira na broj kreveta, mora imati najmanje osam zaposlenih, a za servis SOS-telefon su potrebne četiri osobe za rad tokom 24 sata dnevno.

– Naš budžet, odnosno naše potrebe za godinu dana, iznose 450.000 KM – kaže Bašić-Tomić.

U BiH postoji osam sigurnih kuća: u Sarajevu pri Fondaciji lokalne demokratije, u Tuzli pri Udruženju građana Vive žene, u Bihaću pri Udruženju Žene sa Une, u Zenici pri Udruženju građana Medica, u Mostaru pri Udruženju Žena BiH, u Modriči pri Fondaciji Budućnost, u Banjaluci pri Fondaciji Udružene žene i u Bijeljini pri Fondaciji Lara. Sve one, osim što su sklonište za žrtve nasilja, pružaju psihosocijalnu podršku i druge oblike pomoći i sve imaju slične probleme s finansiranjem jer novac ili kasni ili nije dovoljan.

Podsjećanja radi, Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, poznatija kao Istanbulska konvencija koju je BiH potpisala prije više od 12 godina, u članu koji nosi naziv Sigurne kuće (član 23.) stoji da će „članice preduzeti sve neophodne zakonodavne ili druge mjere kako bi omogućile otvaranje odgovarajućih, lako dostupnih sigurnih kuća u dovoljnom broju za siguran smještaj i proaktivnu pomoć žrtvama nasilja, posebno ženama i njihovoj djeci“.

Uz to, Bosna i Hercegovina je kao članica Ujedinjenih nacija i Vijeća Evrope i potpisnica brojnih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima, koje je obavezuju na odgovornije postupanje prema ženama žrtvama rodno zasnovanog nasilja: Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), Direktive EU 2024/1385, Pekinške deklaracije i Platforme za akciju, Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, Konvencije o pravima djeteta, Evropske konvencije o ljudskim pravima i drugih.

Pravni okvir na papiru

Istovremeno i unutar države postoji adekvatan pravni okvir koji reguliše zaštitu od nasilja u porodici, ali je otvoreno pitanje stvarne primjene donesenih zakonodavnih propisa.

– U odgovorima nadležnih organa dostavljenim ombudsmenima nerijetko se ističe da entitetske, kantonalne i opštinske vlasti u cijelosti nisu ispunile svoje obaveze u pogledu osiguranja dostatnih finansijskih sredstava za borbu protiv nasilja u porodici, ne izdvajaju sredstva za plaćanje smještaja žrtava nasilja u sigurne kuće, već to često pada na teret nevladinih organizacija. Ombudsmeni, u tom smislu, ponovno podsjećaju da uslovi za provođenje zaštitnih mjera često nisu osigurani. Nerijetko se desi da žrtva biva izbačena na ulicu s djecom te je, zbog različitih okolnosti, često primorana vratiti se kući nasilniku. I entitetski zakoni i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Brčko distriktu BiH predviđaju zbrinjavanje žrtve nasilja u porodici u sigurnu kuću/sklonište, koje predstavlja posebnu mjeru podrške kojom se osigurava siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici, a koju može realizovati pravna osoba, uz pristanak žrtve i najduže na šest mjeseci, što se može produžiti uz pisanu saglasnost nadležnog organa starateljstva – stoji u specijalnom izvještaju ombudsmena iz novembra 2025. godine.

Prema ovom izvještaju ombudsmena, pravosuđe u BiH je u periodu od početka 2023. do sredine 2024. godine registrovalo 258 muškaraca i 969 žena žrtava nasilja u porodici i izreklo osuđujuće presude za nasilje u porodici za 1.096 muškaraca i 84 žene. Prema dostupnim podacima, prosječna dob počinilaca je 31 godina, a prosječna dob žrtava 32 godine.

Zakoni jedno, praksa drugo

Prema entitetskim zakonima o zaštiti od nasilja u porodici, sigurne kuće bi najveći dio potrebnih sredstava trebale dobiti iz entitetskih budžeta, a manji dio s nižih nivoa vlasti. No, u praksi to ne ide jednostavno.

– Mi smo prošle i ove godine obezbijedili po 1,5 miliona KM za sigurne kuće i 100.000 KM za SOS telefon u Federaciji, a uz to im pripada i dio novca od igara na sreću. Ovo je mnogo više nego par godina unatrag i mislim da je dovoljno za siguran i stabilan rad, možda i više nego dovoljno, s tim da obaveze prema sigurnim kućama imaju i kantoni i općine, prvenstveno za smještaj, ali oni te obaveze ne izvršavaju savjesno i u cijelosti – kaže Adnan Delić, ministar socijalne brige u Vladi Federacije BiH.

Smatra da nije moguće da sredstva kasne, ali da to ipak može zavisiti od dobre volje ministra ili premijera.

– Može se desiti da neki ministar ne razumije značaj ili da ih ne zanima, ali sada imamo zakon i finansiranje sigurnih kuća je obaveza Ministarstva rada i socijalne politike i mislim da je nemoguće da ne dobiju novac – kaže Delić.

Najvažniji je pritisak javnosti

Predsjednik parlamentarne Komisije za budžet i finansije Admir Čavalić kaže da je moguće da sredstva kasne ili budu umanjena ukoliko postoje problemi s izvršenjem budžeta, odnosno prilivom sredstava i troškovima.

– Sigurne kuće nisu prioritet u Zakonu o izvršenju budžeta i može se desiti da im sredstva kasne ili budu smanjena. Neredovno prebacivanje sredstava može imati veze i s nezainteresovanošću ili neodgovornošću resornog ministarstva, ali tada je najvažniji pritisak javnosti – dodaje Čavalić.

Pojašnjenja radi, prema Zakonu o izvršenju budžeta u FBiH prioriteti su navedeni sljedećim redom: servisiranje vanjskog i unutrašnjeg duga Federacije; isplata penzija; transferi za boračke invalidnine, druga boračka davanja i invalidnine za neratne invalide i civilne žrtve rata, te druge naknade iz oblasti socijalne zaštite; plaće i naknade troškova svih zaposlenih i materijalni troškovi organa uprave; transferi za zdravstvo, poljoprivredu i razvojne projekte; transferi za raseljene i izbjegle osobe; tekući transferi kantonima i nižim nivoima vlasti, javnim preduzećima i kapitalne investicije i ostalo.

No, u tom zakonu su jasno navedeni iznosi tekuće rezerve – ne smiju biti veći od tri posto planiranih prihoda (bez namjenskih i vlastitih prihoda i primitaka), s tim da je za premijera predviđeno 120.000 KM, a za zamjenike premijera po 85.000 KM.

Paralelno s tim, 2025. godine je samo u FBiH i samo  jednom odlukom za nabavku automobila izdvojeno dva miliona KM, a u budžetu FBiH za 2026. godinu je takođe predviđen milionski iznos za službene automobile. Slično je i s budžetom Republike Srpske. Milionski iznosi su predviđeni i za službena putovanja, kupovine zgrada….

U Republici Srpskoj prioriteti u Zakonu o izvršenju budžeta su penzije i ostala prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja; porodične, lične i civilne invalidnine; porezi i doprinosi na lična primanja zaposlenih; neto lična primanja zaposlenih; ostala prava iz boračko-invalidske zaštite; obaveze prema dobavljačima; povrat javnih prihoda na osnovu akata nadležnih organa i potom ostale obaveze, s tim da Ministarstvo finansija utvrđuje terminski mjesečni plan potrošnje za izmirenje obaveza.

“Budžetski prioriteti”, autorica Alma Gačanin

Smještaj, psihološko i pravno savjetovanje

U svom specijalnom izvještaju, pozivajući se na Sarajevski otvoreni centar, ombudsmeni naglašavaju da bez postojanja sigurnih kuća i drugih organizacija civilnog društva ne bi postojao skoro nikakav sistem zaštite za žrtve.

– Sigurne kuće pružaju psihološko i pravno savjetovanje, te smještaj koji je u tom periodu nužan za žrtvu. Iako zakoni predviđaju finansiranje sigurnih kuća iz budžeta Federacije i kantona, odnosno entiteta RS i lokalnih zajednica, često njihovo funkcionisanje zavisi od donatorskih sredstava. Prepreka za pružanje brže pomoći je činjenica da o smještaju u sigurnu kuću odlučuju centri za socijalni rad, što znači da žrtva ne može biti smještena u sigurnu kuću dok nadležni CSR ne donese rješenje, što usporava cijeli proces. Bez rješenja centra, smještaj žrtve ne može biti finansiran, što sigurne kuće ne sprečava da izađu izvan svojih mogućnosti i pronađu dodatne izvore finansiranja kako bi žrtvama pružile zaštitu. Premda postoje stavovi da se počinitelji nasilja trebaju izmjestiti iz kuće, a ne žrtva, sigurne kuće su važne za oporavak žrtve nasilja. Žrtva se izmješta iz okruženja u kojem je doživjela nasilje te odlazi u prostor gdje će joj stručno i senzibilizirano osoblje pružiti psihološku podršku, te će biti okružena osobama koje su prošle slične traume i imati razumijevanja za njeno stanje. Za svaku žrtvu izrađuje se individualni plan podrške. Žrtvama se pomaže i da postanu ekonomski nezavisne kako bi mogle voditi samostalan život nakon napuštanja sigurne kuće – pojasnili su iz SOC-a.

U Republici Srpskoj postoji inicijativa da sigurne kuće postanu javne ustanove što aktivistkinje ne vide kao dobro rješenje jer bi u tom slučaju Vlada imenovala podobne upravljačke strukture što ostavlja prostor da se među kandidatima za direktore ili direktorice nađu i nasilnici ili osobe koje nisu dovoljno senzibilizirane za potrebe osoba kojima su sigurne kuće namijenjene.

Prema dostupnim informacijama, u Federaciji BiH je u osnivanju nova sigurna kuća u Ljubuškom koja će biti javna ustanova i dio novca koji se sada izdvaja za sigurne kuće, kako najavljuje ministar Delić, ići će za njene potrebe.

Prepreka ka efikasnom i pravovremenom reagovanju

Ombudsmeni pišu i da „u slučajevima nasilja u porodici, centri za socijalni rad imaju ključnu ulogu u sistemu zaštite jer su najčešće prvi kontakt žrtava s institucijama“. Njihove nadležnosti obuhvataju procjenu rizika, pružanje psihosocijalne pomoći, koordinaciju s policijom i tužilaštvom te iniciranje zaštitnih mjera i smještaja u sigurne kuće.

No, prema reviziji učinka borbe protiv nasilja nad ženama u FBiH, koju je 2023. godine proveo Ured za reviziju u FBiH, samo u FBiH u centrima za socijalni rad nedostaje više od 100 ili 44% socijalnih radnika, 37 ili 59% psihologa i oko 96 kreveta za žrtve nasilja (standard iz Istanbulske konvencije), a ombudsmeni BiH ocjenjuju da nedostatak stručnog osoblja, ograničeni budžeti i neujednačena primjena propisa i dalje predstavljaju prepreku efikasnom i pravovremenom reagovanju.