Ljudski je svijet ljudska kreacija, realizacija slobode, stvaralaštva, ali u oblicima koji nisu samo sloboda nego sve od slobode, do prisile i nasilja. Istorija je i borba za slobode i oslobađanje, ali i borba za značenje slobode kao i borba da se slobode ograniče, osujete ili zaniječu. 

Sloboda se zaziva, na ulicama, trgovima, i protjeruje između 4 zida, okiva vidljivim i nevidljivim okovima. Sloboda je riječ u porukama i strofama i pokličima, ali je i mnogo više. Iza nje su stajale: zajedništvo, solidarnost, borba, nada i spremnost za žrtvu do groba. Tako nas je učila prošlost. A sadašnjost? 

U sadašnjosti se učimo voljeti i uživati vlastite slobode, negdje više negdje manje društveno date. Otud i slojevitost i divergentnost političkih zahtjeva za slobodama: da volimo koga i kada god želimo, da s njima ulazimo u različite vrste društvenih odnosa, da upravljamo i odlučujemo o vlastitim tijelima, da učimo, mislimo, pišemo, govorimo, stvaramo i rušimo, da nismo ni plijen ni žrtva, da oblačimo šta želimo, da uživamo u svojim tijelima, da radimo sigurno i da za svoj rad dobijemo novac − taj tako lažni simbol slobode. Sloboda danas može biti svakakva, pa i tržišna. Slobodni žele biti svi, i žene, i djeca i narodi i životinje i rijeke i zemlje. Sloboda je zato danas puno više ja, nego tako potrebno mi. 

Sloboda kao mi otvara pitanja sopstvenih granica i moći i snaga koje ravnaju našim društvima slobode za ja. Koji su novi, a koji stari putevi kojima oslobodilačka armija treba kročiti? Ako je naš svijet i dalje opkoljen, od čega se tačno svi mi trebamo osloboditi i uz pomoć kojih metoda? Kako će izgledati takva sloboda? Je li to sloboda u kojoj svi živimo mirne, održive, dostojanstvene i ispunjene živote ili je to samo čin kraja bitke koja rezultira pobjedonosnim oslobođenjem od neprijatelja, tlačitelja i ekploatatora, pobjeda koja ostavlja pustoš. Možemo li misliti slobodnu budućnost za sve, bez jasnog društvenog i političkog stava te neke velike zajedničke (radne) akcije? 

U nekim dijelovima svijeta mnoge slobode koje su pokretale radnički ili feministički pokret iz prošlosti su formalno osvojene, slobode za tijela, slobode za ponašanja, za oblike života. U isti mah, za milione su ovi ciljevi još samo daleki san dok im je svakodnevnica puko preživljavanje, rubno postojanje, neprekidno kretanje ili produženo ratno stanje. Oslobođenje je relativno i kontradiktorno. Zbog toga nije nužno jasno odakle danas početi raspravu o slobodi i slobodama i svaki novi početak nužno znači suočavanje s kontradikcijama, a one su svuda.

Da i miloni žena ne žive ni similaciju slobode ni u kućama, ni na ulici, ni na radnom mjestu, ni u školama, ni u porodicama, čujemo iz povika žene, život, sloboda sa ulica iranskih gradova i čitamo sa transparenata širom svijeta na engleskom, španskom, arapskom, francuskom, perzijskom i brojnim drugim jezicima svijeta. Tu se pitanje ženskog oslobođenja ukazuje u njegovoj univerzalnosti i upućuje na to da će jedino društvo koje vjerodostojno bude moglo tvrditi za sebe da je slobodno biti ono iz kojeg je prognan svaki oblik dominacije nad ženama, kao ultimativnim drugim, prvim drugim, prvim potlačenim. Tek će s ovim biti u stanju da raščisti i konačno slomi okove koje je samo sebi svezalo, a da je u međuvremenu zaboravilo ko ih je svezao i kako, usput zagubivši ključ od katanca. 

O tome gdje su oni i gdje bi moglo tražiti ključeve govorimo u ovom tematu. U pet tekstova koji slijede ispitujemo granice i formu slobode u društvu, na tržištima, u seksualnosti, na ulici i u kućama. Važno je da potraga iznova počne.