Godine su došle pune muka

Rijetki su specijalisti koje u zadnjih nekoliko mjeseci nisi posjetila. U kratkom si se vremenu naslala mejlova, dogovorila termina, okrenula brojeva, načekala se u redovima i nadavala se para po privatnim ambulantama. Ne sjećaš se više precizne hronologije. Mogla bi možda da se potrudiš, ali kako je sve počelo ni na pamćenje se baš ne možeš osloniti, samo se za to, eto, još uvijek nisi usudila potražiti neurološki termin. Sumnju da se radi o ranom Alzheimeru, ipak odbijaš i zasad smještaš u pretinac hipohondrije koja ti, avaj, također, nije strana, otkako je počelo. 

A kad je tačno počelo, pojma nemaš. Ako te varljiva sjećanja služe, bila je prvo ona stravična upala mokraćnih kanala s kraja zime. Dvije kure žestokih antibiotika, imunitet na koljenima na kojeg se onda zalijepila teža prehlada koja te bacila u krevet. Dvije sedmice bolovanja. Urologinja je zapisala tvoje godine: četrdeset i tri. Konstatovala je upalu. Pregledala te rutinski i rekla da je upala zapuštena, ali da će pet dana antibiotika to sanirati. Ništa o tvom menstrualnom ciklusu i tvojoj reproduktivnoj fazi nije upitala niti pribilježila u karton. Dva mjeseca poslije opet inkontinencija i antibiotik širokog spektra. Sve pripisuješ periodu viroza, radu s djecom i općenito slabom imunitetu. 

Uskoro odlaziš na redovni ginekološki. Cista je još tu, ali mirna i neprijeteća. Povećan iscjedak. Ginekolog postavlja redovni set pitanja: Zadnji ciklus? Koliko inače traje? Bolan, obiman? 

Svaki odgovor počinješ jednakim slijeganjem ramenima: 

– Paaa, nije posebno bolno. 

– Paaa ono, standardno, prvi dan obično na brufenima. 

– Paaa, malo je obimniji, češće mijenjam uloške. 

– Paaa, traje koji dan duže, ne više četiri dana, nego šest. 

– Paaa malo se skratio, s dvadeset i osam, na nekih dvadeset i šest dana. 

Ginekolog bilježi, klimucka glavom. Ne pridaje značaj ni jednom od tvojih „Paaa…“ Uredu je, kaže ti, vidite se idući put, u redovnom terminu.

No, prije narednog redovnog termina, počinješ da gubiš konce. Jedan mjesec potpuno preskače. Govoriš drugaricama da izgleda da dolazi menopauza, nisi dobila menstruaciju. Pomalo se nadaš da je dijagnoza samo to, da nije nešto strašnije. Sjećaš se kako si prije šest godina imala epizode sa strašno smanjenim ciklusom, po petnaestak dana, mjesecima. Šališ se kako je to neki balans i kako je ipak lakše nositi se s krvarenjem, bolovima, ulošcima šest puta godišnje, nego dvadeset. U mjesecima koji slijede, batališ inače korisne mobilne aplikacije i analogne kalendare za praćenje ciklusa. Kad se poželiš sjetiti kada je bio prošli ciklus, ulaziš u chat history s drugaricama s kojima si često na vezi, pa tražiš ključne riječi u pretrazi, poput: Dobila.  Nekad ti se čini nema je mjesecima, nekad zaboraviš da je zadnja zapravo bila tačna kao satić, kao u zlatnim danima tvoje reproduktivnosti. Brzo uviđaš da su tjelesna i mentalna arhitektura u dosluhu. U periodu kada bi najviše trebala da pamtiš, evidentiraš, pratiš, ti si kao nespretno, rasijano dijete: jednako kao što deset puta u danu tražiš ključeve i telefon, toliko se često pokušavaš sjetiti kad si imala i da li te vara osjećaj da traje već danima, sedmicama…

Pozivaš ginekologa kad uviđaš dosta velik raspon nemenstruiranja: od 27. januara do 6. aprila.

– Vama je ono četrdeset i četvrta? – pita.

Potvrdiš. Na upit kada je majka ušla u menopauzu kažeš u pedesetim. I bilo je lako, bez tegoba, dodaš, nije se ni na šta naročito žalila i nije uzimala hormone. 

Strašno je površno tvoje znanje o periodu koji ti slijedi, poražava te to. Da li su zaista kraj fertilnosti i valunzi dovedeni do općeg mjesta (Vruće mi je, Hladno mi je, U klimaksu sam – s tim smo se pošalicama gađale i u dvadesetim) jedino što o ovome znaš? Zna li više majka, ijedna od drugarica s kojima o svemu pričaš, mlađa ili neka od starijih koja je to već i prolazila? Malo ko i malo šta.  

Kad im saopštiš da su počeli varirati ciklusi i da je to zasad to, malo se čude. Rano je, kažu. Pitaju te za dodatne tegobe, slegneš ramenima, ne vjeruješ ni sebi, ni tijelu, ni sjećanju. 

Valjda nemam ništa, kažeš, ne preznojavam se, nemam nesanice.

Nesanice nemaš, ali promjene u ritmu spavanja su itekako tu. Dolazi vrijeme odmora i manjeg opterećenja na poslu. Onaj period godine kojem se jako raduješ jer stižeš udovoljavati sebi, više čitati, putovati, planinariti… 

Sada umjesto svega toga, spavaš. Spavaš uvečer, spavaš u sred poglavlja ili epizode, prespavaš rani polazak na planinu, prespavaš dogovor za subotu uveče s društvom. Zaspeš na najneobičnijim mjestima, ne dotiču te ni neudobni ležajevi, ni paklene vrućine. Slušaš kolegice koje se žale da oka sklopile nisu od sparine, da su zaspale tek u tri ujutro kad je puhnuo neki pokušaj vjetra. Gotovo se sramiš: ne priznaješ nikome da si se ukinula u 22 i jedva prokrmeljala u 9. 

Prekomjeran san prati i neki vanzemaljski umor i nedostatak snage. Pa onda i motivacije i volje. Ne želiš se prepuštati, pa ulažeš strašne napore da se pridigneš. Srećom imaš psa koji te povremeno izvede na polusatne šetnje kvartom, obično kad nema ljudi na ulicama, jer ti i gužva i društveni kontakti počinju smetati.

Ko preživi, pisat će

Da te prijateljice sada upitaju za tegobe, sve bi drugačije. Sada znaš. Mogla bi napraviti vodič. I odmah bi im rekla da taj vodič važi samo za tebe i da možda nijednoj od njih neće značiti ništa. A s ove distance, tebi, ipak, znači mnogo.

Zamišljaš ga kao bilješke s predavanja vanredno motivirajuće profesorice koja prebrzo priča, ali joj je svaka zlatna, a bilješke su hvatane rukom nemušte studentice iz generacije odrasle na tastaturama, nenaučene da drži olovku duže od tri minute. Tim rukopisom, gotovo nečitljivim, loviš tek inserte i gomila bisera ti promiče, ali ipak pišeš, u tezama:

Nemam volje. Umorna sam jednako kad radim devet sati, kao i četiri. Ako ne zaspim odmah nakon posla, razdražljiva sam i sve me nervira. Što potraje uglavnom i nakon što odspavam. Džaba krečila.

 

Nikad nisam plakala pred ogledalom. Naprotiv, češće bi si zviznula u prolazu, svi su mi se smijali kad im prepričam kako povremeno sebi kažem Mašala, baš si top. Nisam više top. Horor sam. Ne mogu mi hlače od prošle sezone. Nije više 36/38, 40 je. Kukovi su mašala, ostalo nije. Stomak kipti. Sise više ne mogu u stari kupaći. I ne, to nije dobra vijest.

 

Postoji svemirska ironija vezana za ovo razdoblje: poravniš u zrelim tridesetim, a naročito četrdesetim. Prestaneš internalizirati, oslobodiš se mase okova patrijarhata, smjestiš se u koordinatni sistem. I onda odjednom shvatiš da je sve laž. Karijera? Ma kao da sam nešto i postigla. Kao da je to ikome važno. Fertilna više nisam. Možda sam ipak trebala imati djecu? Možda sam mogla još koje? Možda sam sve trebala puno ranije? Možda, možda, možda.

 

Kad ovo krene, treba staviti sve odnose na hold. Ako ne želiš sve uništiti, a sasvim sigurno hoćeš.

 

Ako imaš sreće, pa još imaš partnera ili partnerku, lijepo ju/ga za ruku i provodaj je i kod svoje terapeutkinje, endokrinologinje i ginekologinje. Pod uslovom da nađeš dobre. A zlata ti vrijede dobre.

 

Taman kad dahneš da libida ipak ima, a plašili su te da će ostati kao kakva uspomena na davno, nezaboravno ljeto, ide novi set promjena. Kako sad zavoljeti sebe, kad sam ovakva natekla? Kako to da je odnos bolan iako sam se uzbudila i sve je savršeno? I kako, brate, sad odjednom ne zna kako da me zadovolji i sve krivo radi, a prije je znao/znala?!

Uzmu se na kraju

Kad predavanje završi, i odložiš bilješke, lakše je. Ne moraš naučiti danas, ima do ispita. Ne moraš ni na ovaj rok, ljeto je, ima sljedeći. 

Ono što moraš je, po ko zna koji put u svom životnom i reproduktivnom ciklusu, stati i prihvatiti novu realnost, ma kako zvučalo prvoloptaški selfhelperski. 

Ne moraš pisati, ali je super ako možeš. Možeš i pričati. Super bi bilo da si sretna, pa imaš magični trougao porodica – prijateljice – terapeutkinja. Ako i fali koja strana, preživjet ćeš. 

Ne moraš baš iščitati sve knjige svijeta napisane na ovu temu, niti do smrti googlati internetske članke. Proberi si šta ti odgovara. Ispovijesti i lična iskustva, podcasti sa ženama iz struke, medicinski članci.  

Moja je prva adresa bila Tampon zona, dvije epizode sjajnog podcasta na temu Perimenopauza i menopauza. S ove sam distance slobodna reći, najdragocjenija tri sata ovog ljeta. Sagovornice su doktorica psihologije, endokrinologinja i reproduktivna psihijatrica, a sve informacije iz teorije i prakse koje su podijelile s nama, neprocjenjivo su važne.

Meni su detabuizirale hormonsku potporu. Premda u ovoj etapi ove reproduktivne faze u koju ulazim o njoj ne razmišljam, imam puno razumijevanje za one kojima se prepiše, bilo samo estrogensko-progesteronska, bilo testosteronska za probleme sa seksualnom željom. 

Također su me podsjetile na jedinstvo i tu vječitu suvezu tijela i psihe koju ponekad ispustimo iz vida, pa dok prihvatamo i liječimo jedno, izmiče nam drugo. 

Pomogle su mi i da se prisjetim da su rijetke tegobe i problemi za koje ne postoji ovaj ili onaj lijek, pomoć ili podrška. 

U perimenopauzi i menopauzi, kao i PMS-u i PMDD-u o kojima također malo pričamo više no ikad trebamo raditi na tome da nam život ne izmakne kontroli. Recimo, više razgovarati,  razumijeti i druge, pogotovo ako smo, uz sve, i majke, paziti šta jedemo i ne odustajati od fizičke aktivnosti ma kako se teško pokretale. 

No, ako nam stvari i izmaknu, svijest da makar djelomično znamo šta nam se s tijelom i umom dešava, može biti od pomoći i ne gurnuti nas, kao toliko puta do sad, u ambis samopropitivanja i nimalo nježne introspekcije i krivnje. 

Vremena za popravke loših odluka ima i bit će. S produženjem životnog vijeka i boljim uslovima života danas, jedna smo od prvih generacija žena koje će ovu svoju reproduktivnu fazu živjeti dvadeset-trideset pa i više godina. Ona nije tek kraj fertilnosti i lagano čekanje konačnog kraja dok nam se tijelo zaokružuje, nikom više nismo privlačne, a ni sigurne da više uopće možemo i trebamo dostizati orgazme. 

O, trebamo. I još kako možemo.  Kako orgazme, tako i mnoge druge vrhunce, samo da savladamo još i ovaj, nadat je se zadnji, strah od visine.