Evo sad ću poludit’

Jul 4, 2024 | rubrika, Vanredne vještine

Znajući da će ona sigurno doći na vrijeme završila sam sve svoje obaveze do pet. Pospremila sam kuću nevjerovatnom brzinom, onom kojom se kuća sprema kad dolaze gosti. Vazu sa pet tulipana boje lavande i svijećnjak njene pokojne tetke koja nas je obje čuvala kada smo bile male, stavila sam na trpezarijski stol, za kojim smo do sada sigurno provele godine u razgovorima. Servirala sam mezu i vino, upalila muziku i popravila frizuru u očekivanju zvona. Ona nikada nije kasnila! 

Od kada je poznajem, a to je skoro čitav život, uvijek je dolazila na vrijeme, nasmijana i uvijek sa poklonima. Kako i priliči jednoj uspješnoj psihoterapeutkinji, pažljivo je slušala i vodila duboke i iskrene razgovore. Bez obzira koliko su neke situacije u našim životima bile teške, ona ih je uvijek činila lakšim. Na receptu je uvijek pisalo: par doza urnebesnih i brutalnih šala, šaka suza i najmanje 8 zagrljaja. Ukratko, svako naše druženje trajalo je satima i uvijek smo na rastanku stajale na vratima i imale još nešto za reći ili se još nečem nasmijati. Dijelile smo sve i pričale o svemu, a i činjenica da se znamo preko 40 godina, značila je i to da našem razgovoru nisu trebale uvodne priče, ni konteksti, nije bilo potrebno objašnjavati šta smo i zašto uradile, niti se ustručavati, niti paziti koje to intimne priče pričamo jedna drugoj. Odmah se prelazilo na stvar i išlo duboko u srž.

Zvono se oglasilo tačno u šest. Čim sam otvorila, uletila je u hodnik bez zagrljaja i osmijeha. Bacila je cipele u ćošak iza vrata i prošla pored mene kao da me nema. Kada sam ušla u kuhinju ona je već sjedila za stolom i sipala nam vino u čaše. Tek kada je završila, pogledala me je i rekla: „Sjedi!“

Dakle, jučer mi je došla nova pacijentica … Natjerala me da drugačije gledam na stvari, na psihičko stanje svijeta, zajednice, društva …Sinoć nisam oka sklopila. Čitavu sam noć prekucavala i analizirala naš razgovor. Baš me pomjerilo ono što je rekla. Analizirala sam svoju dosadašnju praksu i iskustvo u terapiji i radu sa velikim brojem žena. A znaš dobro da ih je bilo ihihi…Prošle su mi kroz glavu sve dijagnoze i sva stanja, sve situacije i svi ti životi o kojima sam puno saznala. I šta ja sad, nakon svih tih terapija mogu zaključiti o njima i njihovom mentalnom zdravlju? Šta? Šta mogu zaključiti o njima kao grupi sa kojom sam radila? A nisam. Svaku od njih gledala sam kao izolirani slučaj, slušala njihove riječi i pratila govor tijela. Radila sam sve kako su me naučili, profesionalno i bez prevelikog uvlačenja, dopuštajući tako možda da mi promaknu očigledni paterni i veze između mene i njih – između svih nas žena. Radila sam svoj posao, odgovorno. Pomagala da im bude bolje, zanemarujući ponovljen-e šeme i širu sliku. Nisam liječila sve zajedno, nego jednu po jednu! A za ovakvo društvo to je kao da gasiš šibicu, dok okolo šiklja vatra… Potpuno mi je promijenila perspektivu! I ja sada moram uraditi nešto sa tim, naprosto moram. Shvataš? 

Govorila je u dahu i pomjerala se ubrzano, dok je palila cigaretu, i pila vino, i dok je spuštala čašu na okrugli podmetač sa slikom Vučka. Nervoza je treperila i punila prostor nekom čudnom energijom koja joj nije bila svojstvena. Dodala sam joj čašu vode nadajući se da će je to umiriti i da će lakše početi priču ispočetka. Da će me možda zagrliti i usporiti, reći: „Jebi ga!“ „Izvini“ „Ja s neba, pa u rebra“ „Kako si, šta ima kod tebe?“ Ali nije se dogodilo ništa od toga. Nastavila je lomiti jezik i presjecati slogove, gutajući vodu, vino, dim i zrak u isto vrijeme. Nikada je nisam vidjela ovakvu!

Došla mi je prvi put. Ne znam otkud kod mene, i ko ju je meni poslao. Od kada je ušla gledala me je ravno u oči. Čitavo vrijeme. I dok je sjedala na onaj moj kauč, i dok je govorila kako se zove i koliko ima godina. Bila je napeta, ali odlučna i odmah me pitala:

„Doktorice, koliko posto žena i koliko puta sedmično, pomisli evo sad ću sigurno poluditi?“

Bila sam više nego začuđena pitanjem. Ovo je prvi put, da mi je na terapiju došla ovakva žena. Prelijepa i snažna na prvi pogled, a ipak i nekako bespomoćna i izgubljena. Žena koja sigurno privlači pažnju svih oko sebe. U četrdesetim, visoka, crne kose zamotane na vrhu glave. Uredna i čista i vrlo profinjenog stila. Odisala je jednostavnošću i lakoćom. Na njoj crne čizme, crne hlače iznad struka i teksas košulja zavrnutih rukava, a u jednom uhu naušnica zmije. Ogromnu torbu spustila je na pod pored nogu, nonšalantno kao Parižanke. 

Na prvi pogled nisam mogla procijeniti, niti vidjeti bilo kakvu naznaku bilo kakve dijagnoze, niti sam mogla pogoditi kako joj mogu pomoći. Činilo se da sve stvari u svom životu ima pod kontrolom, bez prevelikog truda. Ali evo, ona je ipak bila tamo, na mom kauču…prvi puta na terapiji i odmah sa ovakvim pitanjem.

Takvo što nije mi se nikada dogodilo. Vjeruješ li mi? Nikada. Na prvu nisam znala da li da pokušam odgovoriti na njeno pitanje, ili da je vratim na početak …da je pitam zašto je ovdje, zašto je prvo postavila ovo pitanje ili da šutim i čekam da sama nastavi govoriti.

I? Šta je bilo dalje?

Pa ništa. Ona je samo šutila i fokusirano me gledala, odvažnim plavim očima očekujući moj odgovor.

Pa, šta si joj rekla?

Ček! Sad ću da ti pročitam sve, od A do Ž. prekucala sam sinoć!

Nakon što sam klimnula glavom, izvadila je papire iz torbe, natočila si još jednu čašu vina, zapalila cigaretu i počela čitati sada već promuklim glasom.

Kako ste? – pitala sam.

„Mislim da sam dobro, ali me muči ovo pitanje na koje nemam odgovor.“

Zašto mi postavljate takvo pitanje?

„Želim odgovor. Želim da mi kažete tačno koliko?“

Postalo mi je jasno da odgovor i pitanje neću moći zaobići. Pomišljala sam i da joj kažem da su to povjerljive informacije i da odgovore može potražiti u recentnim studijama, koje se danas sigurno nalaze svuda po internetu,. Ali ipak, nisam. Znala sam da je ne mogu bulšitati.

Nakon što se dobro nakašljala i progutala pljuvačku, vratila se papiru koji je držala u rukama i nastavila čitati: 

„Odgovor nije jednostavan. Ne mogu vam tačno reći. Možemo razgovarati o tome. Sigurno da je bilo jako puno žena koje su u nekim trenucima pomislile da su na granici ludila ili nekog stanja u kojem se sve čini nemoguće, fantazmagorično, drugačije. Dakle valjalo bi prvo definirati to stanje i analizirati ga kroz iskustvo koje se kao takvo ponavlja kod više specifičnih pacijenata, dakle u ovom slučaju žena. Govorimo o svjesnoj spoznaji da nešto nije normalno, da ja više nisam normalna, da sam na rubu ludila, da prepoznajem gdje je taj rub, da sam sigurna da bi mogla poluditi ako nastavim ovako, da je ludilo izvjesno, da je to to, da više sigurno nisam normalna, da sam nesigurna i da me je strah i da nemam kuda, da trebam pomoć. Izjava, „evo sad ću poluditi“, dolazi nakon što više nismo u stanju normalno misliti i biti. Stišće vas strop, sužavaju se zidovi, srce vam lupa u panici i znojite se dok potpuno „silazite sa uma“ u to nepoznato prostranstvo u kojem sve vaše misli postaju crne, a problemi kao zvijeri u čoporu, sve u isti čas kreću u napad. Evosadaćupoluditi – je trenutak u kojem ste racionalno donijeli zaključak, da ćete vrlo brzo izgubiti zdravi razum i nikada više nećete moći racionalno rasuđivati. Strah je ogroman, a manične misli paraliziraju svaku vašu česticu i vuku vas negdje dole, ispod granice normalnog. U njemu ništa nije jasno, a ponajmanje kako se izbaviti. Taj trenutak je alarm. Stanje opsade, stanje apsurda. Stanje koje nema smisla, stanje u kojem nemate više volje. Je li na to mislite?, pitala sam.

Da, otprilike tako. Koliko se žena osjeća ovako, koliko često? Zašto? Kada se osjećaju ovako?, to me zanima“.

Zaustavila se nakratko da popije gutljaj vina, a onda se nagnula preko stola da uhvati dobro svjetlo ispod lustera i nastavila čitati.

E sad ja njoj na to pokušavam odgovoriti:

„Pa obično je to kada pucaju pod prevelikim teretom očekivanja, zadataka, rada, nagomilane boli i ranije zatomljene tjeskobe i straha. Kada ništa nema smisla. Kada postanu neupitno slabe, kada misle da nema, da ne može, dalje. Ta stravična pomisao odagna sve drugačije i bolje misli kojima su se uspješno liječile ranije. Otjera sve drugo i sve druge daleko od nas. Same su pred vratima ludila.

Često mi dođu, ili ih neko natjera da dođu, par dana nakon što upadnu u stanje duboke depresije. Tada, kao da su otvorile nepoznata vrata i čekaju dugo prije nego iskorače. Obično je jako teško doprijeti do njih. Obično su ranjene i bez ikakvog samopouzdanja. Neke puno govore, nepovezano. Neke su manične. Neke samo plaču. Neke su na tabletama koje su same sebi prepisale. Problemi su raznoliki, realni i nerealni. O tome ne sudim. Mnogi uključuju razne vrste nasilja, fizičkog i psihičkog, pa i onih drugih vrsta ekonomskog, mobbinga, seksualnog nasilja itd. Svega tu ima. Kad bolje razmislim sve je to sistem, sve je odnos moći. 

I da, naravno da ih pitam da li su se i ranije tako osjećale. No, nisam vodila skupnu statistiku.

Doktorice: „Jesu li se promijenili uslovi u kojima žene žive i rade? Jesmo li zato lude? Zato što nas sve skupa pod šapom drži najveća neman od svih, ona koja upravlja životima za profit? Šta zaista znamo o tome? Šta?”

„Pa, sudeći po istraživanjima nekih psihijatara, psihoanalitičara i terapeuta možemo zaključiti da su ona često bila u krivu pokušavajući razotkriti uslove koji nas kao žene, vode u ludilo. Vrlo često te su zaključke naravno donosili muškarci, pokušavajući i tako upravljati našim životima, ali i našim tijelima… Udruženo, individualno, svjesno i nesvjesno. Tako funkcionira patrijarhalno društvo. A i ono mora da raste i reproducira, da stvara vrijednost i profitira. Možda je baš sve to dovelo do ideje o ludilu jednog spola. Od Ofelije pa nadalje. Svi ti zaključci o ženskom mozgu i pameti, o ženskom tijelu i zadovoljstvu, o slobodi i životu, o ženskom radu, o moći i nemoći, o raciu i osjećajima, sve te propovijedi o bogu i njegovim pravilima. Ne znam. Postavljam nam ovo kao zajedničko pitanje? I sebi, i vama.

Pogledala me duboko. Na tren se čini da vaga, ali onda je ipak rekla: 

„Možda trebamo početi tražiti izvore i zapisivati sve uzroke ludila, te potom mjeriti njihove učinke na sve nas.“

E sad se moram zaustaviti, jer me već grlo boli, a ima još toga, čitav paragraf u kojem joj pričam o vremenu podijeljenom na proizvodnju i spavanje, o tome kako se malo odmaramo i koliko smo umorne i slabe. Koliko mnogo nas je umorno i slabo? Da su takve skoro sve žene koje mi dođu. A takve su i one koje mi ne dolaze, a koje prepoznajem svuda oko sebe. Mislim da sam pričala duže od nje. Jesam. Evo imam i napismeno. Pričala sam sve dok me nije trgnula, kao iz sna i rekla:

„Doktorice, istekao je sat. Hvala vam. Možda svaka terapija, treba započeti baš ovako. Možda svi moramo na ovu terapiju“. Vidimo se za sedam dana. 

I onda je otišla, a nije mi rekla ni gdje radi, ni ima li familiju, ni ko je sada, ni ko je htjela postati. Ništa, baš ništa.

Papire je bacila na stol i upitala:

 „Koliko ti puta pomisliš, evo sad ću sigurno poluditi?“

„Znaš li koliko samo ja puta pomislim, evo sad ću sigurno poluditi?“

Udruženje za kulturu
i umjetnost - CRVENA
www.crvena.ba

Udruženje za kulturu i umjetnost – CRVENA

KONTAKT

Ukoliko te već nismo kontaktirali, a želiš da daš svoj doprinos, molim te da nam pišeš na uredništvo@feministika.ba