Do prošle godine u Brazilu vlast je obnašala ekstremno desna vlada predvođena Jairom Bolsonarom. Četiri duge godine Bolsonarove vladavine ostavile su posljedice po brazilsko društvo: četiri godine socijalnih rezova, produbljivanja neoliberalnog modela, ohrabrivanja mačizma i nazadovanja po prava žena, seksualnih manjina i autohtonih naroda.  Bolsonaro je poražen 2022 godine, a na mjesto predsjednika Brazila, ponovo je došao Lula. Progresivne snage u Brazilu i narodni sektori „lakše dišu“, ali ekstremna desnica i njen projekt protiv prava i dalje je prisutan na političkoj sceni Brazila. Pokušaj državnog udara koji su na Predsjedničku palaču, Kongres i Vrhovni sud izvršile pristalice bivšeg predsjednika u januaru ove godine, zahtijevajući vojnu intervenciju i Lulino svrgnuće, djeluju kao upozorenje ; demokratija je ranjiva.

Problemi brazilskog društva kao što su nejednakost (klasna i rasna), kriminal i nasilje, nedostatak pristupa stanovanju i zdravstvenoj skrbi, društvena isključenost i ekonomska eksploatacija problemi su koji dugo vremena muče Brazil i rješavanje tih problema zahtijeva sistemske promjene na različitim razinama, uključujući političke, ekonomske i društvene reforme. Navedeni problemi posebno pogađaju brazilske žene koje su zbog nedostatka socijalne i ekonomske sigurnosti izložene različitim aspektima patrijarhalnog nasilja. O tome, ali i o drugim problemima i izazovima s kojima se suočava ženski pokret u Brazilu (ali i pobjedama koje je u posljednjim godinama ostvario) razgovarali smo s Letíciom Vellom, članicom Feminističkog kolektiva Seksualnost i zdravlje.

Za početak, možeš li nam predstaviti Feministički kolektiv Seksualnost i zdravlje – organizaciju čiji si dio – i smjestiti je u kontekst brazilskog feminističkog pokreta? 

Coletivo Feminista Sexualidade e Saúde je organizacija osnovana 1981. godine, a osnovala ju je grupa žena s ciljem da zdravstvenu skrb, reproduktivna i seksualna prava učine zagarantiranim svima. Osnivačice kolektiva bile su Elisabeth Souza Lobo, Maria José de Oliveira Araújo i Maria Tereza Verardo. U počecima, rad kolektiva odvijao se u sindikalnim i kvartovskim udrugama i drugim sličnim mjestima i prostorima. Godine 1984. članice su osnovale vlastitu privatnu ambulantu, što je omogućilo da organizacija nastavi s radom više od tri desetljeća. Za obavljanje svojih aktivnosti, Kolektiv trenutno ima tim od 20 stručnjakinja različitih specijalnosti. Organizovan je u četiri radne skupine.

Skupina za zdravlje se bavi pružanjem individualne zdravstvene skrbi, uključujući konzultacije u vezi s neželjenim trudnoćama i post-abortivnim situacijama iz feminističke, autonomne i demedikalizirane perspektive. Usluge uključuju metodologiju ginekološkog samopregleda i temelje se na perspektivi kvartarne prevencije i medicine utemeljene na dokazima. Klinika također promovira razgovore i radionice usmjerene na zdravstveno obrazovanje. Druga grupa se bavi strateškim parničenjem na području reproduktivne pravde, posebno u vezi s pitanjima pobačaja, obiteljskog nasilja i kontracepcije.

Posebna grupa razvija komunikacijske strategije o temama u vezi sa zdravstvom, uključujući pitanja od interesa za žene, djevojke i sve ostale s fokusom na reproduktivnu pravdu, autonomiju, demedikalizaciju, kvartarnu prevenciju i rodni pristup zdravlju žena; Također imamo i grupu odgovornu za održavanje razgovora za razmišljanje i refleksiju s muškarcima koje je uputilo pravosuđe nakon što su optuženi za zločine prema Zakonu Maria da Penha (zakon je usmjeren na rodno uvjetovano nasilje, s posebnim ciljem smanjenja obiteljskog nasilja u Brazilu). Kroz svoj rad, kolektiv ima za cilj dekonstruirati štetne modele maskuliniteta i pridonijeti smanjenju stope recidivizma, kao i povećati sposobnost sudionika da razmišljaju i djeluju bez upotrebe nasilja. Osim toga, Centar promiče obuku, predavanja i tehnički nadzor za službe koje rade s muškarcima i dječacima na različitim poljima (CAPS AD, SMSE-SA, između ostalih). Konačno, imamo i mrežu za mentalno zdravlje sastavljenu od psihologa i psihoanalitičara koji pružaju online usluge ili usluge licem u lice.

Koji su to glavni društveni problemi s kojima se Brazil danas suočava i kako oni konkretno pogađaju žene? 

Trenutno postoje mnoga pitanja koja su relevantna za feminističku agendu u Brazilu: ona sežu od rodno uvjetovanog nasilja do prihoda, zaposlenja i tako dalje. Žene i djeca česte su žrtve seksualnog nasilja koje počine, u većini slučajeva, osobe od njihovog povjerenja. Trudnice se kriminalizira zbog prekida neželjene trudnoće, a zdravstvene službe koje bi trebale brinuti o njima ih svojim procedurama muče. Tinejdžere se sputava da razgovaraju o seksualnim odnosima i željama u učionicama, majkama država nakon poroda oduzima djecu jer ih ne smatra sposobnima za majčinstvo. Lezbijke bivaju silovane kako bi ih se spriječilo da vole žene. Trans i nebinarne osobe bivaju premlaćivane i ubijane zbog odbacivanja standarda heteropatrijarhalnog društva. Naš kolektiv je kroz svoju povijest davao prednost djelovanju na području seksualnih i reproduktivnih prava, baziranih na konceptu reproduktivne pravde i intersekcionalnosti.

To znači da razumijemo da rasna, spolna i klasna nejednakost i diskriminacija utječu na pristup zdravstvenom sistemu i ostvarivanju prava na području seksualnosti i reprodukcije. Drugim riječima, kako bismo donosili odluke o svojim tijelima, našoj seksualnosti i reprodukciji, potreban nam je pristup materijalnim, društvenim i političkim resursima koji su nejednako distribuirani u našem društvu. A ta nejednaka i nepravedna raspodjela ne pogađa samo osobe pojedinačno, već i cijele obitelji i zajednice. Poznato je, na primjer, da su crne žene izložene većem riziku od neadekvatne prenatalne skrbi, od toga da nemaju pratitelja i da dobivaju manje savjeta o porodu i mogućim komplikacijama u trudnoći. Osim toga, većina žena koje umru od pobačaja su siromašne, crne, tamnije i slabo obrazovane. Klasna i rasna nejednakost stoga je izravno povezana s ovim seksualnim i reproduktivnim nepravdama i stoga je bitno povezati borbu protiv nejednakosti i za preraspodjelu s borbom za slobodu i samonominaciju u seksualnosti i reprodukciji.

Kao akterka civilnog društva, kako ocjenjuješ utjecaj prethodne federalne vlade u Brazilu u vezi s javnim politikama prema ženama? I šta se promijenilo na tom području s prošlogodišnjim porazom Bolsonara i povratkom Lule na vlast?

Izbor Jaira Bolsonara za predsjednika Brazila (2018–2022) bio je veliki udarac za živote i borbe ženskih pokreta u Brazilu. Njegov patrijarhalni lik reprezentira najkonzervativnije slojeve našeg društva: kršćanske fundamentaliste i one koji se samoproklamiraju kao dobri građani, patrioti, branitelji obitelji, morala i „prikladnih“ običaja. U međunarodnim odnosima, brazilska vlada se pridružila nekim od najkonzervativnijih država na svijetu u protivljenju seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, u križarskom ratu protiv onoga što oni nazivaju rodnom ideologijom.

Pandemija koronavirusa u Brazilu povukla je rasprave o seksualnim i reproduktivnim pravima još i više unatrag. Kao rezultat nepovoljnog odnosa snaga i kaotičnog djelovanja u pandemiji, opća kriza ubrzo se proširila i na područje spolnog i reproduktivnog zdravlja, kao i na druge hitne zdravstvene slučajeve. Socijalna distanca neophodna za vrijeme pandemije učinila je dom još opasnijim mjestom za mnoge djevojke i žene: stope obiteljskog nasilja i seksualnog nasilja su porasle, kao i broj zahtjeva za legalnim pobačajem.

Porazom Jaira Bolsonara na predsjedničkim izborima prošle godine postalo je važno i nužno poraziti njegov politički projekt. Ohrabreni smo imenovanjima ministara i ministrica koji ponovo potvrđuju svoju predanost znanosti, seksualnim i reproduktivnim pravima i ljudskim pravima, uključujući pravo na pobačaj. Međutim, čak i nakon što je izabrana progresivnija federalna vlada, službe zadužene za legalan pobačaj nemaju plan sveobuhvatnih politika reproduktivne pravde: ne bave se kontracepcijom, pristupom i informacijama o različitim metodama, niti prate druge moguće zahtjeve kada je u pitanju zdravstvena skrb.

Kako gledaš na vezu između feminizima i drugih pokreta za društvenu pravdu – kao što su organizacije za radnička prava, zaštitu okoliša ili antirasistički pokreti – na globalnoj razini i kako se te diskusije i pitanja odražavaju na Brazil?

Mislim da je izraz koji prilično izravno sažima odnos između feminističkog pokreta i drugih društvenih pokreta, posebno antirasističkog pokreta, sljedeći: feminizam će biti antirasistički ili (ga) neće biti. Ovom frazom pokušavamo razjasniti da feministička agenda uključuje ponovo promišljanje o svim vrstama ugnjetavanja koja prožimaju naše društvo: rasizam, ableizam, LGBT-fobija, klasizam i tako dalje.

Zapravo, mi smo izgradile feminističke agende na konceptu intersekcionalnosti: razumijemo da različite opresije prožimaju živote žena i izlažu ih većoj ili manjoj ranjivosti. Zato moramo raditi na našem planu kroz stalni dijalog s drugim pokretima koji također ne smiju izgubiti iz vida važnost razumijevanja na koji je način rodno ugnjetavanje povezano s njihovim programima.

Misliš li da recentno ostvarene feminističke pobjede u Latinskoj Americi mogu utjecati i na eventualne promjene u Brazilu (govorim, primjerice, o nedavno osvojenom pravu na pobačaj u Argentini i Meksiku)? I ako da, u kojim ekstenzijama?

Naravno da da, a da bih to detaljnije objasnila, povući ću paralelu s problematikom pobačaja koja je na našim prostorima znatno napredovala. Argentina, Meksiko i Kolumbija na različite su načine uspjele dekriminalizirati pobačaj, što je bitan faktor u zaštiti života i zdravlja žena, djevojaka i LGBT osoba.

Napredak u našoj regiji pomaže nam u raznim pitanjima. Pomaže nam, najprije, u razumijevanju i strategijama za suočavanje s konzervativnim pokretima i pokretima protiv prava; pomaže nam u širenju naših narativa o važnosti dekriminalizacije pobačaja i služi kao bitan argument u dijalogu s donositeljima odluka. Sjajan primjer za to bilo je korištenje argumenata iz odluka Vrhovnih sudova Meksika i Kolumbije kako bi se utjecalo na presudu ADPF 442, slučaja koji ima za cilj dekriminalizirati pobačaj u prvih 12 tjedana trudnoće u svim okolnostima u Brazilu. Srećom, uspjeli smo dobiti pozitivan glas za to, i on je zasigurno bio rezultat feminističkih mobilizacija.

Na tome tragu bih te pitao, koja bi to postignuća brazilskog feminizma kroz povijest bila važna za istaknuti? Koje bi to javne politike ili akcije civilnog društva u Brazilu a u vezi s pravima žena bile važne?  

Dostignuća brazilskog feminističkog pokreta su mnoga, pa je teško istaknuti samo neka od njih, a da se ne zanemare iznimno važne povijesne činjenice. Osvrćući se na novije vrijeme, istaknula bih odluku sutkinje Rose Weber koja je započela suđenje po tužbi koja se bavi dekriminalizacijom pobačaja u prvih 12 tjedana trudnoće i glasala za to, istaknuvši pravo žena na reproduktivnu autonomiju a pravo na zdravlje kao temeljno.

Također se odupiremo zaostavštini Bolsonareove vlade koja je nastojala skršiti brazilsku demokraciju na autoritaran način. Spriječili smo napredak zakona koji bi poništio naša seksualna i reproduktivna prava. Historijski, možemo spomenuti i ozvaničenje Zakona Maria da Penha, kao i javnu politiku borbe protiv nasilja nasilja u obitelji.