Uredništvo: Osamdesetu godišnjicu osnivanja Antifašističkog fronta žena Jugoslavije koristimo kao priliku da ponovo otvorimo raspravu o organizacionom pitanju, centralnom za svaki pokret. Šta nam taj pokret i njegova istorija znače danas? Šta nam danas znače postignuća te borbe? Kako ga pamtiti, i čemu nas ovo pamćenje može podučiti u današnjem dobu? Na koju vrstu kritike i samokrtitike moramo biti spremno? S kojim se silama suočava i s kojim izazovima nosi? Kako da se gradi u sadašnjosti sa temeljima u budućnosti i prošlosti?

Prije tačno osamdeset godina na zasjedanju koje je trajalo od 6. do 8. decembra 1942.  formalno je osnovan Antifašistički front žena (AFŽ), najveća ženska revolucionarna organizacija ne samo na našim prostorima nego jedna od najvećih uopće[1]. Neformalno, AFŽ je osnovan mnogo ranije, a organizacijski je bio dio politike narodnog fronta Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ). U periodu svog postojanja (1942. -1953.)  AFŽ je brojao i do dva miliona članica. Mnoge od njih su svoje živote položile u direktnoj, oružanoj borbi protiv stranih okupatora i domaćih kolaboratora, mnoge su ranjene, što direktno u borbama, što u pozadini, dok su pružale medicinsku pomoć te obavljale „pozadinske“ zadatke brige i njege.  Masovno učešće žena u borbi u Drugom svjetskom ratu ocrtavalo je totalni karakter tog rata ali i progresivni karakter jugoslavenske revolucije u nastajanju i zasigurno je jugoslavenskoj strani pod vodstvom KPJ donijelo bitnu i važnu prevagu, kako moralno, tako i vojno. AFŽ je sve vrijeme svog postojanja bio podređen Narodnom frontu (NF), organizaciji koja je odgovarala i bila direktno podređena KPJ. Protivno početnim tvrdnjama Lidije Sklevicky, jedne od prvih feminističkih istraživačica ove teme, AFŽ nikada nije imao potpunu organizacijsku autonomiju. U tekstu iz 2016. razlikovala sam ograničenu operativnu od organizacijske autonomije, te jasno pokazala da su nerijetko, čak i na ljevici ponovljene tvrdnje o navodnoj autonomiji AFŽ dio sveopće historijske slike koja AFŽ mitologizira, umjesto da ga historizira[2].

Historizirati AFŽ naravno znači shvatiti nastanak i kasniju „disoluciju“ (a zapravo direktno ukidanje) AFŽ kao revolucionarne organizacije koja je od samih početaka bila i izraz borbe odozdo ali i nametanja odozgo, kao suštinski kontradiktornu i neodvojivu od svjetskih procesa, rata, a potom i sve intenzivnijih tržišnih reformi u Jugoslaviji i uklapanja Jugoslavije u svjetsko tržište kapitala u godinama nakon rata. Tzv. žensko pitanje oduvijek je bilo i do danas ostaje neodvojivim dijelom kontradiktornog odnosa država-tržište-obitelj-žena.  S obzirom na navedeno, čini mi se da ovu okruglu i golemu obljetnicu možemo „obilježavati“ na dva načina. Prvi, koji bi valjalo izbjeći, jeste da se okrećemo ka slavnoj prošlosti te u odnosu na nju mjerimo našu zaista bijednu sadašnjost; ili pak drugi, koji mi se čini važnijim i afežeovskijim, a taj je da historiju razumijevamo upravo kao historiju sadašnjosti. Ovaj potonji podrazumijeva da se zapitamo o tome gdje smo osamdeset godina nakon AFŽ-a?  Šta, osim slavne prošlosti, nam danas znači AFŽ? Odgovor na ovo pitanje istovremeno je i nužan i mučan: kontradikcije feminističkog pokreta i feminističke teorije moraju se ponovno postaviti u središte rasprave ukoliko želimo graditi i misliti bio kakav organizirani, feministički promišljen otpor. Otpor, međutim, ne može biti samo antifašistički, nego, danas kada je kapitalizam opstanak života na zemlji doveo u pitanje, nužno mora biti i antikapitalistčki. To znači da savezništva i sestrinstva iznova moramo promisliti i preispitati na političkim osnovama.

U intervju koji je u januaru 2022. naša velika književnica Dubravka Ugrešić dala beogradskom Nedjeljniku kazala je da „živimo u besramnom vremenu“ te dodala „i naša djeca će biti besramna“[3]. Od kada sam pročitala intervju, mnogo sam razmišljala o ovoj rečenici,  mnogo mi je puta  prošla kroz glavu i mnogo sam je puta ponovila: živimo u besramnom vremenu. Dubravka Ugrešić savršeno je imenovala i do pojma dovela ono što sam godinama (a vjerujem da nisam jedina) vrtjela po glavi. Besramnost je nerazumni razum našeg vremena. Besramnost je i stanje i pojam koje naše vrijeme opisuje bolje od bilo kojeg drugog. Kako drugačije, nego besramnom, imenovati činjenicu da prema statistikama UN-a pet žena svakoga sata[4] negdje na planeti izgube život kao žrtve obiteljskog nasilja, ubijene rukom partnera ili bivših partnera? U ovu stravičnu ali i dalje posve normaliziranu statistiku ne ulaze ostali vidovi patrijarhalnog nasilja, poput zlostavljanjā, silovanjā, očinskog, majčinskog i općeg državno-društvenog nasilja kojim se oduzima ne samo glas nego i mogućnost političkog i svakog drugog djelovanja onima koji nemaju moć države ili mača— sirotinji, ženama, izbjeglicama, migrantima, seljacima, radnicama i radnicima, grupama i pojedincima koji su zbog rasne, spolne ili nacionalne orijentacije i pripadnosti izloženi organiziranom, sustavnom, političkom nasilju?

Zašto i kako se onda uopće u vremenu besramnosti prisjećati AFŽ-a, ako je naše vrijeme u suštini vrijeme bez ikakvih ili u najboljem slučaju čisto teoretskih uloga; vrijeme neprestanih „kriza kao načina upravljanja“; nadolazećih klimatskih  katastrofa; korporatizacije svega živog i neživog u svemiru; hirovitih „otkazivanja“ i permanentnog centra koji više nigdje ne drži? Dok se krećemo prema apokaliptičnim scenarijima, svjedočimo zamahu i usponu ekstremne desnice, porastu naslijeđenog bogatstva koje doseže nivoe jednake onima devetnaestog stoljeća, politika se čini udaljenom od radnih masa onoliko koliko su radne mase udaljene od (poraženog) organiziranog radničkog pokreta, bez kojeg bi, bilo bi dobro uvijek imati na umu, AFŽ bio nezamisliv. Jedan od stubova modernog, liberalnog (i ne samo) političkog i pravnog sistema, institucija političkog predstavljanja, polako je ali preventivno ispražnjena svakog odnosa sa masama koje postoje samo kao otuđeni natjecatelji ili (samo)poduzetnici satjerani u politike zavisti.

Ove potonje nameću i održavaju prijeko potrebnu (samo)kontrolu upravo zato jer nastavljaju sa politikama razlike proizvodeći daljnje podjele karakteristične fetišizmu robe najprije liberalnog a potom i neoliberalnog kapitalizma: na buržuja i građanina, muško i žensko, centar i periferiju, napredno i nazadno, potpuno i nepotpuno, prijatelja i neprijatelja, državljanina i ne-državljanina, cis i trans, na one koji si mogu i koji si ne mogu priuštiti život na kredit, one koji imaju naslijeđenu nekretninu i one koji nemaju, na one koji umiru od gladi i one koji umiru od prežderavanja, na one koji su bijeli i koji nisu bijeli– sve to dok se bilo kakva rasprava o klasama potire u stranu označavajući klasu i klasno pitanje kao „ostatke komunizma“, koji je, zajedno sa bilo kakvom idejom društvenog zajedništva i solidarnosti do te mjere demoniziran da se čak i sindikalno udruživanje gleda sa podsmjehom i sumnjom jer kako reče jedna hanuma sa Filozofskog u Sarajevu, njoj i sindikat „miriše na onaj sistem“. Dakle, krezuba, siromašna ruljo (komunistička), treba da te eksploatira kad, kako i tko hoće. Dok smo još uvijek zakićene tuđim, afežeovskim perjem i naslijeđem, ovakve i ovakvi nam poručuju: džabe ste krečili žene i muškarci koji ste se krvlju, radničkim pokretom, štrajkovima i sindikatima izborile_i za (moje) pravo na rad, odmor, javnu zdravstvenu zaštitu, abortus i javno obrazovanje, koje je hanume poput mene dovelo tu gdje jesam. Sve što je postojano i čvrsto pretvara se u dim– sve osim kapitala i kapitalizma.

Osamdeset godina nakon osnivanja AFŽ-a, jedne od najvećih i najmasovnijih revolucionarnih ženskih organizacija, nemamo niti obrise političkog ili ženskog emancipatorskog pokreta. Ova činjenica nije otkrivanje „tople vode“, nego prosto priznanje da je pred svima nama zadatak za koji nam se valja boriti, zbog generacija koje dolaze i kojima nemamo pravo oduzeti svijet. Unatoč iluzijama globalizacije i društvenih mreža koje nam govore da smo svi svuda i apsolutno jednaki, istina je, naravno, posve suprotna. Nejednak razvoj proizvodnih snaga u pravilu znači i nejednak razvoj svijesti i kontradiktornu poziciju u kojoj se nalaze periferije globalnog kapitalizma. Nejednak razvoj svijesti predstavlja problem kako za radnički tako i za bilo kakav feministički pokret, tim više ukoliko ubrojimo i treću varijablu, a to je nvoizacija feminizma u našoj regiji, ali i šire. Ovo nije tek problem među problemima, nego jedan od glavnih problema sa kojima se feministički pokret u nastajanju na Balkanu susreće. Pri tome mislim na ujedinjavanje i umrežavanje žena i protesta na Kosovu, u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, na zagrebačke osmomartovske marševe, inicijativu Ni jedna više![5] u okviru koje su žene širom BiH kao i u Beogradu izašle na ulice zahtijevajući kraj politikama femicida, te za BiH jako važnu inicijativu Nisam tražila! koja je pokrenula regionalnu lavinu. Sve su ovo bitni, ali još uvijek stidljivi znaci da se nešto ipak kreće te da se naziru počeci nekog, za nadati se novog pokreta. Taj pokret u nastajanju međutim, morati će prevazići barijere nvoizacije ukoliko želi izaći na ulice, omasoviti se i politizirati s lijeva, kako nam „klečanja po trgovima“ ne bi prisjela upravo onako kako su prisjela ženama Poljske gdje je abortus zabranjen.

Zamke i ograničenja nvoizacije nije lako ni pojmiti do kraja, a kamoli razmišljati kako da praksu prenosimo van institucionalnih okvira koje u pravilu nameću ministarstva vanjskih poslova nekih drugih (stranih) zemalja. Elvis J. Kurtović je pjevao „ko te kara nek ti piše pjesme“, a mi bismo to mogle prevesti u: „ko te plaća, nek ti piše agendu“. I to je dio sveopće periferijalizacije Balkana i onoga što je nekada bila Jugoslavija. Periferija, kako je to znao već i Lenjin, a za nas posve dobro objasnio Samir Amin[6], nije tek nuspojava globalnog, imperijalističkog kapitalizma, nego njegov konstitutivni i sastavni dio.  Dug nam je i dalek put u budućnost, a nužnost klasne borbe, baš onakve kakvu su vodile afežeovke, iz dana u dan se nameće kao neizbježna, ukoliko se želimo suprotstaviti rastućem „neofeudalizmu“[7] koji i novac i moć drži u rukama nekolicine.

Upravo zbog toga bih željela da one i oni koji budu čitali ovaj tekst na umu imaju pojam općeg dobra i općeg interesa, danas do te mjere izgnanih iz političkog polja kako na desnici, tako i na ljevici. Bez općeg dobra i  interesa nema ni postavljanja ženskog pitanja, a kamoli njegova razrješenja, dok traje sveopće razvlaštenje kako žena partikularno tako i čovječanstva uopće, kao i opasno delegitimiziranje ne samo države blagostanja, nego i administrativne države[8], na djelu posvuda, koje dolazi s desna. Novi fašizam, za razliku od onih koje nazivamo historijskim, ne treba prisilu i eksplicitne rasne zakone. Naprotiv, rasni zakoni u suvremenim formama fašizma upisani su i ispisani „dobrovoljno“, impersonalnim zakonima i mehanizmima kapitala i tržišta kojima se suvremeni ekonomski i politički sistem —neoliberalni kapitalizam— legitimira i odozgo i odozdo. Desničari su principijelno bolji ili u najmanju ruku uspješniji demagozi te stoga njihova borba za razvlašćivanje naroda oduvijek poprima formu u kojoj se oni naizgled bore za vrijednosti: domovinu, državu, obitelj, Boga i znate već, čast, dok se klasna suština njihove ideologije prikriva upravo ovim demagoškim mistifikacijama. Upravo (ali ne i samo) zbog toga vrijedi vraćati se klasicima političke filozofije. Jean Jacques Rousseau, jedan od najvažnijih mislilaca politike modernog doba još je u Društvenom ugovoru objavljenom 1762. godine napisao:

kada društvena veza počinje da labavi i država da slabi, kad pojedinačni interesi počinju da izbijaju i male društvene grupe da utiču na društvenu celinu, opšti interes se razara i nalazi protivnike: jednodušnost ne vlada više u glasovima; opšta volja više nije volja svih; javljaju se protivrečnosti, raspre; i najbolje mišljenje ne prolazi bez prepirki. Kad država, najzad, blizu svoje propasti, opstaje još samo u iluzornom i praznom obliku, kad je društvena veza raskinuta u svim srcima, kad se najplodniji interes drsko kiti svetim nazivom opštega dobra, tada opšta volja zanemi; svi se rukovode tajnim pobudama i ne misle više kao građani, kao da država nije nikada ni postojala; a pod imenom zakona lažno se proturaju nepravedne odluke kojima je jedina svrha pojedinačni interes.[9]

U ovome što Rousseau piše nije teško prepoznati naše vlastito vrijeme: vrijeme u kojem ne postoji opći interes, u kojem je opća volja zanijemila (ovdje bi bilo dobro podsjetiti se da opća volja za Rousseaua ne označava karakteristiku ili kvalitet subjekta, nego objekta, volja je dakle opća jer je njen objekt općost, opće dobro. U ovom smislu Rousseau nije voluntarista kako ga često mainstream filozofija opisuje) i u kojem „pojedinačni interesi i male grupe utiču na društvenu cjelinu“ te se pod imenom zakona „lažno proturaju nepravedne odluke kojima je jedina svrha pojedinačni interes“. Naša je i sreća i nesreća ta da se država nalazi posred ovog odnosa između nas i kapitala tj. pojedinačnog ili pojedinačnih interesa. Upravo u onoj mjeri u kojoj država—ima li boljeg primjera od putanje AFŽ-a—  upravlja ili kako se to danas voli reći „menadžerira“ dvjema najvažnijim i ‘specifičnim’ robama, naime radnom snagom i novcem (specifičnim zato jer niti jedna od ove dvije robe nije proizvedena direktno u procesu proizvodnje), država nije neutralan subjekt kada govorimo o prevlasti pojedinačnog nad općim interesima.

Baš zbog toga jer je kapital društveni odnos zbog kojeg „odnose među ljudima doživljavamo kao odnose među stvarima“, gdje smo jedni drugima konkurencija na tržištu rada, zbog čega nam se sama stvarnost ukazuje kao otuđena, kao „stvarna apstrakcija“, mi kao feministice ne možemo umaknuti ni pitanju ni problemu države, budući da žene (i ne samo žene) na specifične načine ovise o zakonima koje država donosi ili ne donosi (zdravstvena zaštita i specifične zdravstvene usluge, pravo na plaćeno trudničko odsustvo, pravo na javne vrtiće, dječji doplatak, pravo na razvod i tako dalje i tako dalje, mahom prava danas napadnuta sa svih strana), te je stoga nemoguće zanemariti ulogu države kao posrednika kako u politici klasne hijerarhizacije tako i u politici klasne pacifizacije. Država još uvijek ima monopol nad nasiljem, država je ta koja nas još uvijek može uhititi, poslati u zatvor, donijeti zakon o obiteljskom nasilju, postrožiti kazne, osuditi, cijepiti, upravljati pandemijom, koja bi mogla progresivnije i žešže oporezivati umjesto što kontinuirano subvencionira milijardere tako što javne novce preljeva u privatne džepove, zorno nam prikazujući šta znači prelijevanje iz šupljeg u prazno (proces koji se stručno naziva neoliberalizmom), iako nas uvjeravaju već desetljećima da države nema ili da je ima sve manje, a i tamo gdje je ima, poručuju nam, nije dobro da je ima. Osim kad zatreba da tuče, hapsi i zatvara. Kada mi je jednom jedna naša feministica kazala da se ne „fura na državu“ i to „fetišiziranje države“ umalo mi se prosula piva od totalne besvijesti koja mi se ukazala pred očima i ušima, jer sutra će se kao žena ona i sve mi skupa obratiti valjda bogu da nam zaštiti ili omogući recimo pravo na pobačaj, zaštiti lokalnu rijeku i potočić, osigura da investitori ne crpe vodu do te mjere da lokalno stanovništvo nema vode za vlastite potrebe (a da ne spominjemo ulogu države pri izbijanju bilo kakve sustavne i organizirane pobune protiv kapitala) itd.

Sve su ovo tek djelići velike i komplicirane priče  društvenih odnosa koju sačinjava globalni kapital. Zamišljanje bilo kakvog zajedničkog i  AFŽ-olikog djelovanja u prvom redu mora biti borba za demokratsku kontrolu nad kapitalom kao društvenim odnosom, povratak demokratske kontrole koja nam se decenijama oduzima posvuda, pod izlikom ideologije „good governance“ [dobro upravljanje] and „best practices“ [najbolje prakse], izrazima koji su iz korporativnog svijeta[10] kapitalizma pronašli svoj put do nevladinih organizcijā i državnih institucijā, izmičući i izbijajući iz sfere javne kontrole i javnog interesa pitanja koja su u svojoj suštini  neodvojiva od javnog značaja i dobra.

Feminizam je poslužio kao zgodna identitetska potka kojom su se politike identiteta tj. razvlašćivanja do te mjere normalizirale i naturalizirale da je danas sasvim „normalno“ ideologiju klasne mobilnosti uzimati za egalitarni i emancipatorski ideal, premda je očigledno da su nas takve politike dovele pred kantovski „kraj svih stvari“. Prva žena ovo, prva žena ono (posljednji primjer je talijanska premijerka Giorgia Meloni, članica istinske neo-fašističke partije koju mediji slave kao prvu ženu premijerku u historiji Italije), prvi crni američki predsjednik, prvi crni Vrhovni sudac, prva premijerka lezbijka u Srbiji, prvi ovo ili ono, dok je istina da je to oduvijek bila ideologija neoliberalizma, individualistički i identitarni odgovor na kolektivne probleme koji „čovjeka čovjeku pretvaraju u vuka“ dok jedna sasvim precizna manjina od toga neslućeno profitira. Britanski su mediji 1979. godine paklenu kampanju  Margaret Thatcher slavili pod sloganom „Give girl a chance! You can help Margaret Thatcher make Britain great again“[11]– ukoliko ste se slučajno pitali otkud se pojavio Trumpov slogan MAGA.

Na koncu, ovdje nam još uvijek može pomoći stari György Lukács. Upravo je Lukács bolje od ikoga znao da desnica nije tek ili samo ideologija među drugima, nego prije svega taktička pozicija. Stoga ništa manje važna nije taktička pozicija ni za  teoriju i praksu ljevice, budući da je u oba slučaja u polju političkog djelovanja taktička pozicija vezana direktno uz klasno specifične interese partije ili pokreta koji ih zastupaju[12]. Uklonimo li svaki apriorizam, isto vrijedi i za feminizam koji se vidi i razumijeva kao političan. Lekcija je to koju su ženski i feministički pokret usvojili prije više od osam decenija, a koju smo, zaboravljajući i odričući se vlastitog revolucionarnog naslijeđa, ispustile iz vida.

Osamdeset godina poslije AFŽ se ne treba slaviti. AFŽ-om se, sa svime što borba danas donosi, može i mora biti. Naše je zadatak da na tome radimo odano i predano kako su radile i naše bake, nene, nane, majke i hiljade i tisuće anonimnih i jakih žena zahvaljujući kojima danas jesmo. AFŽ-om se mora biti, igrajući za raju, ali ne zanemarujući taktiku.

Bilješke

[1] Zasjedanju AFŽ-a u Bosanskom Petrovcu prethodilo je pro zasjedanje Antifašističkog Narodnog Vijeća Jugoslavije (AVNOJ) održano 26. i 27. studenog 1942. godine u Bihaću. Na ovom zasjedanju bile su prisutne i neke od delegatkinja kasnijeg AFŽ-a.

[2] Okić, Tijana, Od revolucionarnog do proizvodnog subjekata: alternativna historija AFŽ-a, str. 163, u: Dugandžić, Andreja, Okić, Tijana, Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, Crvena, Sarajevo, 2016.

[3] https://www.nedeljnik.rs/i-nasa-ce-deca-biti-besramna-dubravka-ugresic-o-novim-i-starim-drzavama-na-balkanu-patrijarhatu-knjizevnosti-egzilu/

[4] https://www.unwomen.org/en/news-stories/press-release/2022/11/press-release-women-and-girls-are-more-at-risk-to-be-killed-at-home-new-unodc-and-un-women-report-on-femicide-shows

[5] Premda nije jasno zašto se govori ni jedna više, budući da je slogan Ni Una Menos!  (ni jedna manje!) kojim su feministice posebno u širom Južne Amerike i u Europi Španjolske organizirale neke od najmasovnijih feminističkih protesta u posljednjih nekoliko desetljeća.

[6] Amin, Samir, Unequal Development: An Essay on the Social Formations of Peripheral Capitalism, Havrester Press, 1973.

[7] https://newleftreview.org/sidecar/posts/same-as-it-ever-was

[8] https://nonsite.org/delegitimizing-the-administrative-state/

[9] Rousseau, Jean-Jacques, Društveni ugovor, Filip Višnjić, Beograd, 1993, str. 102 (preveli  Tihomir Marković, Radmilo Stojanović, Mira Vuković). Italic T.O.

[10] Cooper, Melinda, Family Values. Between Neoliberalism and New Social Conservatism, New York, Zone Books, 2017, p. 446

[11] Dajte ženi [djevojci] šansu! Vi možete pomoći Margaret Thatcher da Britainju ponovno učini velikom!

[12] Lukács, György, Scritti politici giovanili 1919-1928, Bari, Laterza, 1972.