1.11.2025. , subota 

Dan je mrtvih. Opet. Dan za danom vidim, čujem, čitam − smrt. Smrt od bolesti za premlade, od vatre za stare i nemoćne, od metka za ženu, od gladi za dijete, od države za čitav jedan narod. Dan žalosti mogao bi biti svaki dan. 

A tog jednog dana, posvuda svira klasična muzika. Iz jednog zvučnika Nabucco, iz drugoga posmrtni marš. Redaju se note Beethovena, Bacha, Vivaldija, Handela, Chopina, Čajkovskog i Mozarta. Neuobičajeno tiha i tužna muzika, profinjena i ugodna za uši, kao preludij za sirenu koja će odati počast nevinim žrtvama. Zvuk će se probiti kroz maglu spuštenu preko Trebevića, a sunčeve zrake rastjerat će tminu. Svanut će dan. Sve će nakratko stati. Sve će utihnuti na minut ili dva. I cijeli će grad biti u žalosti, kada neki gore priznaju da je ono što je nestalo u toj vatri, dovoljno dobar razlog da baš ovaj dan proglase danom žalosti. 

Ipak, čini se da niko zaista ne stiže žaliti čitav dan. Svi negdje žure, nešto kupuju, obavljaju, trče od mjesta do mjesta. Vjerovatno čuju muziku koja svira, vjerovatno čuju sirenu, vjerovatno primijete zrake sunca i vjerovatno zastanu na minut ili dva. 

Vjerovatno se pitaju −i odmah shvate − koji je dan. Vijesti crne, kao pepeo i smrt. 

Dani žalosti, dani mrtvih… Za čim? Za kim?

Svaki dan žalim zbog zločina onih koji su nas trebali čuvati ili onih koji su nas trebali voljeti. Žalim zbog zločina onih koji oduzimaju djetinjstvo, koji zlostavljaju, koji siluju, prodaju i muče žensko tijelo. Žalim zbog zločina nad kojima se zgražam i zbog kojih vrištim. U sebi i naglas. 

A zločini ne prestaju. 

Uzalud sve riječi, parole, transparenti, protesti, štrajkovi i akcije izbezumljenih građana; uzalud izrazi zabrinutosti, čuđenja i bijes. Uzalud hiljadu puta ovo sve, u desetine godina kojih se sjećam. 

U gradu njušim smrt. 

U gradu su posvuda spomenici smrti, spomenici nasilju. Spomenici onima izginulim u ovom i onom ratu, djevojkama koje je ubio metak, djevojkama koje je ubio pomahnitali vozač. Spomenici djeci, vojnicima, civilima. Spomenici vremena iza nas, spomenici ovome sad. 

Previše je to smrti, a premalo kamena, metala i mermera za sva njihova imena. 

11.11.2025., utorak

Neki muškarci tuku žene.

Neki muškarci tuku djecu.

Neki muškarci ubijaju djecu i žene.

Neki muškarci muče.

Neki muškarci siluju.

Neki muškarci kupuju tijela žena i djece da se nad njima iživljavaju.

Neki muškarci čuvaju žene i djecu kao taoce.

Neki muškarci viču, vrijeđaju, psuju, urliču i udaraju.

Neki muškarci kontrolišu i upravljaju životima drugih. 

Neki bogati muškarci plaćaju silne pare da gađaju žene, djecu, ljude koji žive u ratu, snajperom, s visokih zgrada i padina grada. 

Postoji cjenovnik. 

Djeca su najskuplja! Pa onda žene, pa onda ostali.

Za njih super vikend zabava uključuje lov na ljude. 

Spreme se petkom i naoružaju vrhunskim oružjem, pa krenu na put iz mira u rat. 

Putovanje kroz ratnu zonu samo pojačava adrenalin zvijeri, kao potjera. Kad dođu, dobiju meni. Djeca, žene, vojnici, civili. Nigdje ne piše kako se zovu, koliko su gladni i žedni, koliko godina imaju, koliko su već izgubili u ratu. Piše samo cijena. Koliko ćeš djece, koliko žena, koliko vojnika, koliko civila, koliko ćeš potrošiti na ovu zabavu. 

Možda će sve usporediti s lovom na životinje, pa će jedno dijete koštati manje nego slon ili lav. Plijen neće ponijeti kući, ni rogove, ni glave. Njegov plijen je tajna koju saznajemo prekasno. 

Subotom ujutro obući će svoje novo lovačko odijelo i ponijeti svoj skupi snajper. Na savršeni pogled na grad, dovest će ga druge ubice s manje para. Smjestit će se u savršen položaj i čekati da naiđe tijelo s menija. On može birati, može se igrati Boga…

Može ubiti mladost, može ljepotu, može muško i žensko, može muslimana, srbina, hrvata, jevreja, može miješano, može i bijele i rome, može bilo šta i bilo koga. Jer može da plati. 60.000, 80.000, 100.000 krvavih para. 

Lov počinje. Sve drugo nije bitno. Moć je u tvojim rukama. A nama su ruke svezane. 

Otkočiš, gledaš pozorno, dok oko ne prepozna žrtvu. Udahneš duboko i povučeš okidač u pravi tren. 

Puf. 

Gotovo. 

Predjelo je servirano. 

Kako se osjećaš. Da li zadovoljno, ushićeno, pobjedonosno? Da li si svjestan onoga što radiš? Da li misliš da ćeš se izvući? Da li uopće misliš o bilo čemu ili odmah biraš drugu žrtvu? Niko od nas ne razumije. 

Razumiju samo oni strani koji su kao i ti, tu, na uzvisini, iznad grada, u ratu. Ovi koji su te tu doveli, ti domaćini koji časte i vas došljake sa svojim plijenom, u tome vide ništa drugo do transakcije kada podvuku crtu. 

Oni pucaju svaki dan. Što se njih tiče, ti samo radiš dio njihovog posla i još masno plaćaš za to. 

Neko je to smislio. Neko je to sve organizirao. Neko je to sve nastavio negdje drugo!

Koliko si para potrošio? Koliko života jednim potezom prsta zaustavio? Koliko su ostali?

Neki muškarci podvode djevojčice.

Neki muškarci siluju svoje kćeri i sinove.

Neki muškarci siluju u ratu, neki u miru, a neki oboje. 

Neki muškarci pokrenu rat.

Neki muškarci vode rat.

Neki muškarci idu u rat.

Neki muškarci prijete i ucjenjuju.

Neki muškarci zarađuju na tome svemu. 

Neki se muškarci takmiče ko će ubiti više, ko će zaraditi više, ko ima više oružja, dronova, aviona, špijuna i taktika, ko ima atomsku bombu, ko će opet pritisnuti dugme. Buuuuuuum. Ko će sve uništiti? Ko će nas sve poslati na Mars? 

Neki muškarci, nisu neke žene. 

Neke žene nisu sposobne za sve ovo. 

Neke žene plaču, zbog mnogih nekih muškaraca i svega onoga što čine.

​