“Riot Grrrl is because I believe with my wholeheartmindbody that girls constitute a revolutionary soul force that can, and will, change the world for real.”

Bikini Kill, izdanje 2

“Šta je zapravo Riot Grrrl” je zine štampan 1993, nakon što je riot grrrl pokret djelovao već određeni period. Premda je mnogima, pogotovo u feminističkim krugovima, ta sintagma poznata, vjerovatno je detaljniji uvod u nastanak, i ono što je prethodilo nastanku, te okončanju pokreta, nedovoljno poznat. Sada post festum, postoje svjedočanstva, a moje istraživanje je započelo s memoarima Kathleen Hanna, Rebel Girl: My life as a feminist punk. Svjedočenja iz prve ruke su vrlo važna, jer je gore navedeni zine nastao nakon što su riot grrrl kao pokret, a i bendovi oko kojih su se okupile, najavile medijski blackout zbog neadekvatne i neistinite reprezentacije u medijima. Ta borba se nastavlja i danas. U ovom tekstu ću se koristiti materijalom koji su inicijalne učesnice pokreta “odobrile” kao vjerodostojan.

KAKO JE SVE POČELO

Kathleen Hanna se doselila u Olympiju 1986, gdje je pohađala koledž Evergreen. Na Hannu, koja je studirala fotografiju, u tom ranom periodu utjecale su umjetnice poput Jenny Holzer, Barbare Kruger i Cindy Sherman. Premda je Evergreen bio liberalna institucija, njezina izložba koja je uključivala feminističke kolaže, bila je skinuta nakon manje od 24 sata. Reko Muse, prvobitno zamišljen kao izložbeni prostor, nastao je kao odgovor na cenzuru koledža Evergreen. Međutim, nakon nekog vremena ispostavilo se da je na olympijskoj sceni, koja je već neko vrijeme imala DIY pristup i snažnu muzičku scenu, isplativije bilo da Reko Muse bude prostor održavanja koncerata. Neki od bendova čiji nastup je Hanna organizirala su Nirvana i Babes in Toyland. Nirvana je 1989. još uvijek bila relativno nepoznat band. Međutim, Hanna koja se u to vrijeme osim Reko Muse, bavila dvjema aktivnostima – savjetovanjem tinejdžerki u Safespaceu, centru za žrtve porodičnog nasilja i spoken word poezijom, još uvijek nije razmišljala da i sama bude dijelom muzičke scene. Navodi u svojim memoarima kao “aha” moment susret sa svojim idolom Kathy Acker. Hanna 1989. odlazi na njezinu radionicu u Seattleu i daje joj svoj prvi zine naziva “Fuck me blind”. U kasnijem razgovoru, kada je Acker pita čime se bavi u Olympiji, Hanna joj odgovara: “Spoken word”, na šta je Acker pita zašto baš time. Hanna tada nesigurno pokušava formirati adekvatan odgovor, da bi rekla, da je nikada u životu niko nije saslušao i da želi da se njezin glas čuje. Acker na to predlaže: “Osnuj band”.

BIKINI KILL

Ipak fanzini su opet bili poveznica na putu ka osnivanju njenog prvog dugotrajnijeg benda, Bikini Kill. Kada je vidjela fanzin Tobi Vail “Jigsaw”, Hanna je postala instantan fan. Odmah je pomislila: “Moram je upoznati.” Nije dugo trebalo da se upoznaju, jer su pohađale isti koledž i izlazile na ista mjesta. Hanna je jednostavno pitala Tobi da osnuju bend, a treća članica, Katie Wilcox, koja je radila s Tobi u sendvič baru im se uskoro priključila. Vail je svirala bubnjeve, a Wilcox bas, bez ikakvog prethodnog iskustva i znanja. Ime Bikini Kill evocira kompliciranu istoriju imena bikinija, koji je nazvan po atolu Bikini, otočju na kojima je Amerika testirala nuklearne bombe. Premda se naziv može čitati dvoznačno, istodobno upozorava i na industriju ljepote i trendova, koje su izgrađene na ultra militarističkim temeljima. Kada je Bikini Kill svirao na pozornici, to nije bio koncert još jednog punk benda. Feministička politika je bila prisutna u brojnim elementima. Kathleen Hanna je na sceni uspjela da utjelovi putem muzike i performansa ono što će postati neki od ključnih osobina riot grrrl pokreta. Njezin glas se mijenjao iz umiljatog u režanje, pri kojem će joj iskočiti vene na vratu pjevajući stihove pjesme Jigsaw Youth: “I can sell my body if I wanna, God knows you already sold your mind”, aludirajući na dane kada je radila kao striptizeta. Nastup na pozornici je također bio miks suprotnosti koji je urušavao djevica/kurva dihotomiju: Kathleen je nosila kikice sa školskom uniformom ili bi nastupala samo u gaćama i kratkoj majici s natpisom “slut” preko stomaka. Hanna je već iz iskustva znala, da je muški dio publike seksualizira i da kada je vidi ima za nju razne pejorativne nazive poput: “slut”, “bitch”, “feminist cunt”, pa je ovaj natpis služio kao izvrtanje paradigme, kada ona njima već unaprijed stavlja “naslov” koji oni već svakako vide. Kathleen poslije nastupa nastavlja s ulogom koju je imala u savjetovalištu Safespace, organizirajući impromptu psihoterapijske seanse s djevojkama iz publike. Bikini Kill i feministički punk ethos su uvelike bili organizirani po horizontali i zapravo nije bilo lidera. Međutim, razlikovao se i od sve više rastućeg individualizma ’90-ih, i uspijevao da uključi i “we” i “us”, a ne samo “I”. Takav način funkcionisanja, osnažen i DIY scenom koja je postojala u Olympiji, nije dozvoljavao ženskim punk bendovima da razmišljaju o mainstream uspjehu. Bikini Kill i bendovi oko njega (najviše Bratmobile i Heavens to Betsy) reimaginirale su što je to punk: osim suprotstavljanja korporativnom čudovištu, on je bio inkluzija žena na sceni. “Girls to the front“ je poznata parola koju je Kathleen Hanna uzvikivala na svojim nastupima. Pozivajući djevojke da stupe naprijed, dozvoljavala im je da zaista učestvuju u performansu koji koncert čini, nasuprot iskustvima koje su imale na nastupima muških bendova, kada bi se često dešavale “šutke” među momcima koji bi izgurali djevojke u zadnje redove ili ih ostavili u masnicama i slomljenih kostiju. Pri vrhuncu nastupa Bikini Kill, ta parola je služila i kao poziv da djevojke svojim tijelima zaštite Hannu, koja je dobivala veliku količinu prijetećih poruka. Premda je Bikini Kill započeo kao DIY band koji želi proširiti svoju aktivističku poruku, i njihova muzika je s vremenom i vježbom postajala sve bolja. Komplilacija The Singles dobila je čistu desetku kao ocjenu na prestižnom muzičkom sajtu Pitchfork.

ZINEOVI

Premda se ne može ući u trag ko je prva osoba koja je napravila riot grrrl zine, zine kultura se razvija paralelno s feminističkim punk rockom. Na koncertima su stajale djevojke sa štandovima, prodavale su zineove i sakupljale adrese djevojaka s koncerata kako bi stvorile mrežu. Budući da tada nisu živjele u umreženom svijetu, zine bi se naručivao i dobivao poštom. DIY kultura je i tu cvjetala, djevojke koje su uspostavile Riot grrrl press, nisu imale baš puno sredstava, pa su nalazile načine kako da uštede — ponovo bi koristile već korištene poštanske markice. Međutim, riot grrrl je bio širi pokret od feminističkog punka, jer se nije oslanjao na jedan žanr muzike ili određeni stil odijevanja (premda su dijelile crtanje po tijelu kao način prepoznavanja jedne drugih u bespućima američkih gradića), već se bavio temama koje su bile aktuelne ili koje su same napravile aktuelnim. Femicid je i u 90-im bio problem s kojim se suočavalo, čak je Kathleen Hanna navela kao jedan od povoda za svoju politizaciju, masakr koji se desio 1989. kada je 25-ogodišnji počinitelj na tehničkom fakultetu u Montrealu puškom i mitraljezom ubio 14 žena. Naredio je da se muškarci odvoje od žena i počeo pucati po ženama. Izjavio je da je protivnik feminizma. O ovoj tragediji je snimljen i film. 

Riot grrrls su bile bijesne i oko tema abortusa (obavezni pristanak roditelja ili supružnika), učitelja koji su davali bolje ocjene oskudnije odjevenim djevojkama, incesta (ili bilo kojom vrstom neprimjerenog roditeljskog ponašanja), seksističke medijske klime, seksualnog uznemiravanja u školi i na ulici, nesigurnosti koju su djevojke osjećale hodajući noću same na ulici, i još mnogo toga. Stil zineova je bio u duhu DIY, ako bi se napravila neka greška dok se kucalo na pisaćoj mašini, ona se nije ispravljala. Pisalo se često i vlastitim rukopisom, koji bi mogao biti nečitljiv. Poruka koju su riot grrrls htjele prenijeti je bila toliko urgentna, da nije bilo vremena za akademsko i literarno uljepšavanje. Tada se nije razmišljalo o tome da li će ova pisanja ostati dokumentovana za sljedeće generacije. Srećom, autorica e-knjige The Riot Girrrl Collection Lisa Darms radi kao arhivarka na NYU, i uspjela je u biblioteci NYU arhivirati mnoge dokumente iz tog doba, koje osim zineova uključuju i pisma, flyere, fotografije, newslettere, crteže i mnoge druge artefakte.* Kathleen Hanna u pjesmi Bloody Ice Cream pjevala je: “We are turning cursive letters into knives”. 

RIOT GRRRL KAO POKRET

Kovanica riot grrrl nastala je iz sintagme “angry grrrl revolution” koju je Tobi Vail napisala u zineu “Jigsaw”. Muzičarka Jen Smith dodala je riječ riot ispred riječi grrrl. Prvi put je korištena za naziv zinea koji je napravila Molly Neuman iz benda Bratmobile**. Uskoro će tako zvati djevojke i žene koje su se okupljale u prostoru Positive Force, u Washingtonu, gdje su se prvi sastanci djevojaka održavali. Washington je bio mjesto održavanja prvih sastanaka, jer je scena u Washingtonu bila mnogo političnija od scene u Olympiji. Riječ “girl” umjesto riječi “woman” bila je poseban signalizator u slučaju pokreta. Indikator da pripadnice pokreta nisu željele da odrastu, jer su smatrale da u patrijarhalnoj kulturi u kojoj su živjele, osobe ženskog spola najveću autonomiju imaju do perioda predpuberteta. Tada još uvijek nisu bile seksualizovane. Biti djevojčica, djevojčurak, označavalo je izvjesnu slobodu mimo patrijarhalnih zahtjeva šta to djevojke i žene trebaju biti. Osim toga, mnoge od njih nisu ni bile u stanju da pređu u neku “sljedeću fazu”, usred trauma koje su nosile iz roditeljskih domova gdje su preživjele neke vrste nasilja i paralelnog suočavanja s vanjskim svijetom kojeg nisu zanimali stvarni problemi i preokupacije s kojima su se susretale. Nakon što se riot grrrls scena toliko umrežila desila se i prva Riot grrrl konvencija prvog vikenda jula 1992. godine. Tada je i započela veća izloženost riot grrrl pokreta u mainstreamu, svi su htjeli da pokriju za njih “interesantan fenomen”. To je dovelo do negativnog medijskog ciklona do jeseni 1992. Premda su, kako u svojoj knjizi Girls to the front navodi autorica Sara Marcus, postojale i novinarke poput Dane Nastrallah, freelance novinarke koju su zanimala ženska prava, čak je i njen zadatak koji je dobila za muzički magazin Spin na kraju imao nepovoljan rezultat. Uređivačka politika u Spinu, toliko je izmijenila članak novinarke i popratila ga uvredljivom vizuelnom opremom — umjesto da koriste slike riot grrrls djevojaka, koristili su sliku manekenke s airbrushed riječima “riot grrrls” na njenoj ruci. Tada oficijelno počinje medijski blackout kada niko od bendova, ni riot grrrls više nije htio da daje izjave mainstream medijima. Intervjue s muzičarkama se moglo naći isključivo u riot grrrl zineovima. 

REBEL GIRL ETHOS

Gledajući sadašnje stanje muzičke industrije može se činiti zapanjujućim koliko su riot grrrls muzičarke do samoga kraja ostale antiestablišment. Ne samo da nisu davale intervjue, kako njihove riječi ne bi bile izvučene iz konteksta, one su odbile ugovore s mnogim od najvećih izdavačkih kuća tog perioda. Kathleen Hanna je npr. producentima iz jedne velike izdavačke kuće rekla da joj pošalju nosače zvuka bendova koje su izdali, navodno da bi provjerila kakav zvuk traže. Nikada više nije kontaktirala producenta, a nosače zvuke je prodala kako bi platila nekoliko mjeseci stanarine. Naravno da je takav način DIY funkcionisanja uticao na band i na negativne načine. Koristili su stari kombi, prenamjenjen kao autobus za turneje i nije im se jednom desilo da se pokvario tokom turneje. Nisu imali nekoga ko bi bio “buffer” između njih i tehničara, i publike na koncertima. Sama atmosfera u kojoj su djelovale je bila vrlo neprijateljska prema feminističkim i revolucionarnim idejama. Izjava koja kruži internetom do današnjih dana kao meme, nastala je 1992. i izrekao ju je televizijski evangelista (tada je bio popularan taj vid propovjedanja s TV ekrana): “Feministička agenda nije o jednakim pravima za žene. To je socijalistički anti-porodični politički pokret koji ohrabruje žene da ostave svoje muževe, ubiju svoju djecu, praktikuju vještičarenje, unište kapitalizam i postanu lezbejke”. Mediji su svoj dio propagande, osim već spomenutim izvrtanjem poruka koje su bile feminističke i revolucionarne, promovisali i naslovnicama poput one magazina Time, gdje se na naslovnici nalaze: Susan B. Anthony, Betty Friedan, Gloria Steinem s crno-bijelim fotografijama i fotografija Ally McBeal u boji, ispod koje piše: Is feminism dead? Kathleen Hanna je bila zabrinuta za svoju sigurnost već krajem 1992, kada je saznala da je njenu poznanicu Kristin Ladner ubio momak. Taj isti momak, na koncertu u Washingtonu, na kojem su nastupali Fugazi i Bikini Kill, dovikivao je Hanni da prestane pričati između pjesama i nastavi s koncertom. Pokušao je udariti Hannu, ali je na kraju srušio djevojku iz njene ekipe. Imenovanje zlostavljača nije nova stvar, kako mediji predstavljaju #metoo pokret nastao 2016, tada u 90-im godinama djevojke bi imale akcije u kojima bi pisale imena napasnika na zidovima koledža ili neke druge vidove akcija. Sama Kathleen Hanna, kasnije je, kada je 1997. započela solo projekat Julie Ruin, napisala pjesmu Apartment #5, koja je govorila o događaju koji spominje i u memoarima, kada ju je njezin susjed i prijatelj iz susjednog stana silovao.

KAKO JE ZAVRŠILO

Nekoliko događaja je dovelo do raspada Bikini Killa, kao benda, kao što objašnjava Kathleen Hanna u svojim memoarima. Postale su toliko iscrpljene, zbog već spomenutog nepostojanja podrške na turneji, da su jedan od svojih zadnjih koncerata odsvirale u pidžamama. Hanna se osjećala sve bolesnije (kasnije će se ispostaviti da je imala autoimunu bolest), članice benda su htjele drugačije stvari i politički i muzički. Svi ti momenti – i mnogi drugi – otežavali su stvaranje ujedinjenog fronta naspram punk boys club-a, medijima i općoj klimi oko njih. Riot grrrls s druge strane, nisu imale lidera, koliko god one htjele da to bude Hanna, ona to nije htjela biti. Premda je horizontalan model bio dobar pri početku, organiziranje konvencija i održavanje Riot Grrrl pressa zahtijevale su da neko bar nadzire sve te aktivnosti. Druga konvencija riot g rrrls koja se održala u julu 1994. u Nebraski je unatoč odzivu, bila mnogo manje uspješna od prve. Njena organizatorica Ann Carroll je bila toliko razočarana da nije napravila follow-up zine o konvenciji koji je namjeravala proslijediti učesnicama. I to je početak kraja. P.S. Bikini Kill se ponovo okupio 2019. i održao nekoliko koncerata i turneja. Tobi Vail još uvijek piše u formi blogova. Djevojke i žene širom svijeta još uvijek prave fanzine. Čitajte našu Lihtrozu.

*fanzini iz te kolekcije su vizuelna oprema ovog teksta

** još jedan fanzine koje su zajedno napravile Molly Neuman i Allison Wolfe iz Bratmobile zvao se Girl Germs.

IZVORI

Darms, Lisa: The Riot Grrrl Collection, Feminist Press, New York, 2015.

Hanna, Kathleen: Rebel Girl: My life as a feminist punk, William Collins, London, 2024.

Marcus, Sara: Girls to the front: The true story of the riot grrrl revolution, Harper Collins, London, 2010.

Bikini Kill, Yeah, yeah, yeah, 1993.

Bikini Kill, Reject All American, 1996.

Bikini Kill, izdanja 1 i 2

Chainsaw, izdanje 2

Doris, izdanje 6

Girl Germs, izdanje 3

Jigsaw, izdanje 1

Riot Grrrl, izdanje 1

What is riot grrrl