Kakva sjećanja na Dan žena baštine neke od najprominentnijih feminističkih aktivistkinja i zagovornica ženskih ljudskih prava s naših prostora? One pred čijim očima je 8. mart kroz vrijeme i smjene društveno-političkih sistema, odražavajući stvarnost svakog od njih, mijenjao svoju pojavnost i poprimao najrazličitije oblike: od dana namijenjenog samohvali socijalističkog aparata, preko proslava u stilu Dana majki, do antinacionalističkog i antiratnog simbola te napora da se radnička prava vrate u središte pažnje ovog datuma.

U sjećanjima mojih sagovornica zrcale se goruća feministička pitanja svakog od razdoblja, među kojima su bili pravo na školovanje i rad u postratnom vremenu; pravo na život bez nasilja (u društvenom kontekstu u kom je zvanična jugoslovenska delegacija žena na Svjetskom kongresu žena 1985. u Nairobiju izvijestila da u Jugoslaviji ne postoji niti jedan jedini slučaj nasilja nad ženama…); feministički antiratni aktivizam (koji je otprilike bio i jedini antiratni aktivizam tokom ’90-ih); pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece i zaštita tjelesnog integriteta.

Neke aktivne i prije prekretnice koju je označila prva feministička konferencija održana u Istočnoj Evropi, u Beogradu 1978., DRUG-ca žena – a koju je važna, nažalost pokojna, jugoslovenska i bosanskohercegovačka sociologinja i feministkinja Nada Ler Sofronić u intervjuu Još nam treba stari Marks imenovala probijanjem leda: „Poslije nje više ništa nije bilo isto. Više niko nije mogao da kaže, a da ne ispadne smiješan, da je žensko pitanje kod nas riješeno, da diskriminacija i nadeksploatacija ženskog rada u našem samoupravnom socijalizmu ne postoji, da kod nas nema nasilja nad ženama…” – moje sagovornice pripadaju jugoslovenskom feminističkom prostoru koji je ostao povezan i nakon uspostavljanja novih granica, zato nisam posebno prebrojavala koliko ih dolazi iz koje od današnjih nacionalnih država. Sve one divovi su na čijim ramenima stojimo i zahvaljujući njihovim borbama – vidimo jasnije.

SONJA LOKAR: Mlade žene su spasile suštinu

Sociologinja, feministkinja, nekadašnja predsjednica Evropskog ženskog lobija i jugoslovenska političarka, Sonja Lokar ističe da je mlada generacija feministkinja u Sloveniji uspjela sačuvati smisao 8. marta i njegovih zahtjeva za bolje uslove života i rada žena, što u današnjem društvenom uređenju koje naziva zvjerinjakom i nije bilo najlakše.

„Pripadam generaciji feministkinja koje su živjele u sistemu u kome je ravnopravnost spolova kao oslobođenje radničke klase bila proklamovana kao jedan od temelja društva. Donekle kratkovidno je bilo postaviti to pitanje samo na klasnu osnovu – klasna osnova jeste odlučujuća, ali nije jedina. Ali tada nismo vidjeli da ta perspektiva nije jedina i razumjeli smo da naš samoupravni sistem već ostvaruje sve što je Revolucija obećala. Unutar tog sistema se nije samo govorilo o tome da moraju žene biti slobodne i samostalne, već se puno i radilo u tom smjeru.

Ne smijemo zaboraviti odakle smo krenuli: Jugoslavija nije bila jednostavna država. U Crnoj Gori je poslije Drugog svjetskog rata 80% žena bilo nepismeno. U dvije godine je Antifašistički front žena iskorijenio tu nepismenost. Do kraja ’60-ih imali smo samo nekoliko vrtića za djecu zaposlenih žena, uglavnom u gradovima, a potom je u četiri godine izgrađeno 150 vrtića, jer su se žene izborile za razumijevanje da vrtići nisu samo pomoć ženama da se zaposle već i važan socijalizacijski okvir za djecu. Ravnopravnost je provođena i kroz industrijalizaciju: Gorenje je planski smješteno u Velenje, jer je u Velenju bio rudnik koji je zapošljavao same muškarce, pa je trebalo osmisliti radna mjesta za žene. U tom kontekstu, 8. mart nije bio potreban za protestne zahtjeve. Svaki dan je bio 8. mart.

Za tadašnji sistem je zato 8. mart bio podsjetnik na sve urađeno u cilju ravnopravnosti spolova, a budući da se radilo o jednopartijskom sistemu, naravno da smo se samo hvalili. No, prosvijetljenost tadašnjih akterki zaista treba pohvaliti. Recimo, na inicijativu Vide Tomšič je član Ustava koji je prvi u svijetu zaštitio pravo žena na slobodno odlučivanje o rađanju djece, definisan kao ljudsko pravo na izbor u kome je sadržana ideja o rađanju željene djece i time zdravijem društvu, odgovornom da zagarantuje uslove za tu djecu, a ne usko kao pravo žene na abortus.

Kasnije, poslije konferencije DRUG-ca žena, a naročito nakon što se društvo počelo kretati ka konzumerističkom i kapitalističkom, zahtjevi su se sve više preusmjeravali ka pitanjima privatne sfere, plaćanju kućnog rada i trajanju porodiljskog. Zanimljivo je, recimo, to da smo se unutar Jugoslavije borile za produženje porodiljskog na godinu dana, a potom smo se devedesetih u Sloveniji borile protiv konzervativnog prijedloga da se porodiljsko produži na tri godine.

To da se 8. mart potom izrodio u svojevrstan Dan majki nije se desilo tek devedesetih već ranije, u osamdesetima, jer smo zaboravile uslove u kojima smo živjele tik poslije rata i procese kojima smo izborile samostalnost. U devedesetima je, bez obzira na njegov međunarodni karakter još od sedamdesetih, dobio i etiketu „izmišljotine samoupravnog socijalizma“, zato ga se trebalo riješiti. Ipak, u Sloveniji je i poslije osamostaljenja ljevica – taj izraz upotrebljavam vrlo uslovno – ostala jaka i zahtjevi za oslobođenje žene su preživjeli.

Posljednjih godina je podsjećanje na smisao i značaj 8. marta preuzela mlada generacija žena, svake godine Radni odbor za feminizam Studentske organizacije Iskra organizuje protest za 8. mart i ističu prave stvari: borbu za radnička prava prekarnih radnica, traže priznavanje kućnog rada, bore se protiv nasilja nad ženama. Zapravo je tek s njima, s mladom generacijom, postalo jasno da je 8. mart preživio, postalo je jasno da se ne radi o nekom reliktu prošlosti već o današnjoj borbi za bolje uslove za žene, ma koliko je danas prevladavajući zvjerinjak u kome se brigamo još samo za individualna prava i slobode. Mlade žene su spasile suštinu.“

RADA BORIĆ: Nismo odustale od očuvanja 8. marta. Neke žene nikad ne odustaju!

Univerzitetska profesorica, feministička i mirovna aktiviskinja, jedna od osnivačica Centra za ženske studije u Zagrebu, te političarka Rada Borić prisjeća se diskreditacije 8. marta tokom devedesetih godina u novoformiranim nacionalističkim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Tada su nas nastojali uvjeriti da je Međunarodni dan žena „socijalistički relikt“, a time i potpuno nepotreban. Nisu uspjeli.

„Svoj emancipatorski značaj 8. je mart već u bivšoj nam zemlji s vremenom izgubio. Doprinosi žena narodnooslobodilačkoj borbi i izgradnji „novog društva“, napori AFŽ-a da žene postignu stvarnu ravnopravnost, s vremenom su zaboravljeni, te je 8. mart postao tek za žene neradni dan s prigodnim prazničnim obilježavanjem. No, kako ga pamtim, najčešće je taj za žene neradni dan, ponegdje obilježen sindikalnim izletima, značio dodatni besplatni kućni ženski rad. Uz naknadu u vidu crvenog karanfila.

No, ’90-ih godina prošloga stoljeća, promjenom društvenog uređenja, 8. mart je naglo izbrisan i iz kalendara praznika novonastale države. Štoviše, postao je stigmatiziran, obilježen kao nepoželjan „socijalistički relikt“ jer nove „elite“ nisu, pretpostavljam, ni znale da je 8. mart međunarodni dan i da se obilježava diljem svijeta. Sve što je taj dan trebao biti i značiti trebalo je, dakako, izbrisati. Žene su se trebale vratiti u svoja „četiri ugla“ i biti majke odgojiteljice – ta ionako su im tvornice privatizirali i uništili.

Dan žena su ukinuli, ali nisu mogli ukinuti sjećanje na njega. Ona dječja sjećanja kad smo majkama „radnicama i domaćicama“ crtale čestitke i nosile buketiće prvih visibaba i jaglaca. A i ona radnička, u kojima su sjećanja na povijesnu borbu žena za njihova radna prava možda pomalo izblijedila, no vrlo brzo žene su na svojoj koži osjetile što znači ostati bez posla, biti potplaćene ili nemati zaštitu radničkih prava.

No, žene nisu odustale podsjećati na 8. mart. Neke žene nikad ne odustaju! Bilo je važno sačuvati kontinuitet njegova obilježavanja. Ženska mreža Hrvatske, zajedno sa ženama iz sindikalnih grupa nekih sindikata, koje nisu uspjeli uništiti, podsjećale su na praznik prosvjednim šetnjama i prosvjedima na trgovima. Zajedno bismo krenule npr. od tvornice Nade Dimić, koju su uspješno uništili novi tajkuni, ili pak, simbolično, od Radničkog doma prema Vladi, s onim istim povijesnim porukama i zahtjevima: 8. mart nećemo zaboraviti; 8+8+8 – 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati sna ili biti uz radnice npr. Kamenskog u njihovom štrajku za očuvanjem radnih mjesta i svoje tvornice. Prosvjedi su imali i nove zahtjeve npr. vezane uz siromaštvo ili ekonomsku samostalnost žena i pravednost, kao i nove poruke, a ponajprije onu da je 8. mart dan otpora. Od Ne mjerama štednje na račun žena! Za ljudska prava žena! do Za žensku solidarnost!

Uspjele smo 8. mart sačuvati da bi početkom novoga stoljeća ušao i u mainstream, no ponovo je često znao biti zlorabljen od političara, posebno predizborno, jer, eto, i žene su „dobile pravo glasa“. Uz obavezno dijeljenje, ako ne crvenih karanfila, onda crvenih ruža. No, žene se od „svojih ne daju prevariti“. Svoja su prava same izborile, nitko im ih nije poklonio i nastavljaju uporno borbu za one vrijednosti za koje su mnoge, posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata, dale i živote: za slobodu i jednakost.

Organiziranje akcija za 8. mart nužno je kako bismo upozorile na i dalje neravnopravan položaj žena i gušenje prava i sloboda, kao i radništva i građana općenito, zahtijevajući radikalne politike koje bi spriječile siromaštvo, kao što je bio sad već daleke 2017. prosvjed pod nazivom Žene protiv bijede. Baklju su preuzele i nove generacije žena. Od 2016. godine s ponosom odlazim na osmomartovski Noćni marš koji predvodi fAktiv i okuplja svake godine tisuće žena i muškaraca. I koji se proširio diljem Hrvatske!

Danas je važno reći da osmomartovski zahtjevi prate vrijeme u kojem živimo, a ono nije u korist žena. Živimo u vremenu krize, ratova, osiromašenja i ljudske nesigurnosti, u vremenu u kojem bi neki žene rado vratili „u kuhinje i spavaće sobe“, dokinuli im seksualna i reproduktivna prava, ostavili ih da trpe nasilje i nejednakost. I dokinuli im već stečena prava. Neće proći! No pasaran!

Svi koji misle da žene zaslužuju život bez nasilja, slobodu, autonomiju i jednakost, bit će zajedno, solidarno i ovaj 8. mart – Međunarodni dan žena. Živio feminizam – živio 8. mart!“

SVETLANA SLAPŠAK: Priznajem, te smo karanfile imenovale – kuranfili

Antropologinja, univerzitetska profesorica, šezdesetosmašica i jugoslovenska disidentkinja, neumorna aktivistkinja koju se i danas može sresti na ama baš svakom ljubljanskom protestu za potlačene i obespravljene te spisateljica Svetlana Slapšak osvrće se na cinizam koji je do nastanka aktivističke feminističke scene bio usmjeren ka 8. martu, tačnije, njegovim manifestacijama lišenim političnosti.

„Moja generacija je prema Danu žena imala nemilosrdan stav: slavljenice su bile potlačene sirotice koje na taj dan naprave „vodenu”, može i malo svetlećih efekata, našminkaju se i obuku svilenu bluzu sa mašna okovratnikom, te na radnom mestu očekuju kolege, a kod kuće muža sa karanfilom. Drugovi su na taj dan nespretno nosili karanfile, najčešće jedan drug + jedan karanfil. Priznajem, te smo karanfile imenovale – kuranfili. Bolje je bilo ako je preduzeće imalo novca pa je drugarice poslalo na ekskurziju, kad su se mogle raspojasati i veseliti, gore je bilo ako se proslava završila muškom pijankom, pa su slavljenice još pospremale posle svega. Najbolji je bio slobodan dan, koji se „mostom” mogao povezati sa još kojim, pa su slavljenice mogle praznički spremati po kući ili vikendici. Svako isticanje značenja praznika zvučalo je opsceno.

Takav stav bio je opravdan u sveopštem cinizmu koji je odlikovao ponašanje u našem olabavljenom i kul socijalizmu, u kojem je suviše ljudi suviše često ćutalo „gde treba”, a opuštalo se gde je bilo bezopasno. Negde sredinom ’70-ih, kada smo se pod okriljem dve sjajne žene počele krišom okupljati u Studentskom kulturnom centru u Beogradu kao feministkinje, i kada su na te sastanke počele dolaziti starije žene koje su često plakale od radosti, stavile smo ponovo 8. mart na agendu, sa čvrstom namerom da ga načinimo dostojanstvenim i političkim.

Negde 1987. sam sa ženama iz Instituta za književnost putovala u Solun za 8. mart. Na noćnom putu smo se zaustavile na pumpi blizu Stobija. Rezidentna mačka je izabrala moje krilo. Kad je dignula glavu, videla sam da nema zenica. Taj divan, sjajan, prazan pogled me i danas prati: nikada više nećemo dozvoliti da nam ukradu zenicu našeg feminističkog oka!“

llustracije za bedževe koje su izrađivala djeca sudionica na sastancima Ženske grupe Trešnjevka; Muzej susjedstva Trešnjevka.

NELA PAMUKOVIĆ: Radna prava moramo održati kao temu 8. marta

Zagrebačka feministička, lezbejska i mirovna aktivistkinja od ’80-ih, dugogodišnja koordinatorica Centra za žene žrtve rata, Nela Pamuković, ističe da više ne izlazi na ulicu za baš svaku popularnu feminističku ideju te podcrtava da najvažnija tema 8. marta moraju ostati radna prava.

„Moji aktivistički počeci sežu u 1987., kad sam se pridružila Ženskoj grupi Trešnjevka. Vrlo brzo smo se fokusirale na temu nasilja jer smo shvatile da taj veliki društveni problem u socijalizmu nije prepoznat. Išle smo i po tvornicama i radile ankete o dvostrukoj opterećenosti žena, bavile smo se i pravom na abortus, te kritikom otuđene ginekologije za koju smo smatrale da je treba vratiti u ženske ruke. Za 8. mart smo organizirale akcije, obično su to bili štandovi na Cvjetnom trgu. U vrijeme jugoslovenskog feminističkog pokreta bile smo regionalno jako povezane, a mislim da bi nam regionalna perspektiva i danas dobro došla, jer jedne od drugih učimo.

Nedugo potom je počeo rat, zbog čega se naš fokus pomjerio ka antiratnoj kampanji, feminističkom pogledu na rat, a 1992. nastao je Centar za žene žrtve rata Rosa. Moja sjećanja na 8. mart iz tih ratnih godina vezana su za posjete feministkinja iz svijeta koje su bile solidarne i kamionima dovozile pomoć za naše žene. Međunarodna prisutnost bila nam je jako važna – budući da smo kao antiratne aktivistkinje bile smatrane neprijateljima države, zagovarački smo se prvenstveno obraćale međunarodnim akterima.

Jedno moje upečatljivo sjećanje na 8. mart upravo je iz tih godina: sjećam se da sam u uredu crtala ženski znak na transparentu, a onda smo izašle na ulicu s transparentom na kom je pisalo 8. mart. Naime, tada je u Hrvatskoj već napisati mart bilo smatrano neprijateljskim, a mi smo inzistirale na toj terminologiji – znači, ne 8. ožujak, nego 8. mart. Željele smo reaktivirati ideju da se radi o međunarodnom danu žena, da imamo tradiciju i da se borimo za svoja prava, a da država to negira.

Pred kraj ’90-ih su u Hrvatskoj 8. mart još uvijek organizirale antifašistkinje, u Savezu antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske još je bilo dosta partizana i partizanki. Mi smo dolazile na ta okupljanja, a one bi nam govorile: „Joj, što volimo vidjeti vas mlade ovdje!“, dok smo mi odgovarale: „Ma nismo ni mi tako mlade.“ (smijeh) Opozicija je u to vrijeme bila jako povezana, viđali smo se i surađivali, jer nas nije bilo puno.

Ad hoc koalicije ženskih organizacija u Hrvatskoj, koje su se dotad stvarale oko gorućih pitanja, 1996. je naslijedila Ženska mreža koju smo organizirale oko feminističkih, antinacionalističkih i antiratnih principa, a od 2000. smo u suradnji sa Ženskom sekcijom Saveza samostalnih sindikata Hrvatske za 8. mart počele organizirati ženske marševe. Smatrale smo da naglasak treba biti na radnim pravima jer je to tradicija 8. marta. Mnogo vremena smo provele u zajedničkim diskusijama i akcijama, definirajući zahtjeve za bolja radna prava žena. Među njima je, recimo, bila akcija za blagajnice kojima nije bilo dozvoljeno sjediti na radnom mjestu, pa smo im nosile stolice, a posljednja je bila Blagajnica hoće ići na more 8. marta 2018. godine.

Za obilježavanja 8. marta u okviru Ženske mreže pripreme su trajale danima. Fotografije svjedoče kako zajedno, aktivistkinje iz cijele Hrvatske, u pidžamama, za mašinama proizvodimo transparente i osmišljavamo koreografiju. Kolegice iz Lošinja naprave lijes, kasno naveče čekam na autobusnoj da lijes stigne autobusom, a onda s kolegom aktivistom vučem to dalje… (smijeh).

Osmomartovski marš Ženske mreže prije nekoliko godina je smijenio Noćni marš, koji organizira druga grupa feministkinja. Iz toga se razvila moda noćnih marševa u kojima osobno nisam prepoznala političku poruku za koju bih izašla na ulicu, zato na njih nisam išla. Tradicija Take back the night ima svog smisla, ali ne za 8. mart. Noćni marš je depolitizirao 8. mart, slično kao što se to desilo i s prajdovima koji su danas zabava.

Osobno, naime, inzistiram na tome da moramo održati radna prava kao temu 8. marta, a također mislim da bi trebala postojati diskusija unutar pokreta. To je ono što mi nedostaje. Bez te diskusije, na ulici ne može biti pravi rezultat.“

Sastanak Feminističke grupe Žene i društvo u Studentskom kulturnom centru Beograda na kome su tekli dogovori za akcionu anketu za Osmi mart 1988.; Lični arhiv Lepe Mlađenović

LEPA MLAĐENOVIĆ: 8. mart nas pokreće da izdobošarimo svoj bes na ulicama

Istaknuta figura feminističkog, lezbejskog i mirovnog aktivizma u Jugoslaviji, a potom Srbiji, Lepa Mlađenović, prisjeća se nekadašnjih uličnih feminističkih anketa za 8. mart i ilustruje zašto su osmomartovski marševi „važni i prevažni“ bez obzira na posjećenost.

„U mojoj socijalističkoj porodici je Osmi mart bio jednako važan kao i Dan Republike. Dugo sam mislila da je 8. mart državni praznik. Tokom 60-tih i 70-tih je socijalistički običaj bio da se ženama kupuje cveće i da idu na ručak u fabrikama ili firmama u kojima su radile. Pamtim da su žene volele 8. mart, iako su većinu organizacionog posla one obavljale. Tih socijalističkih mirnih godina nije se govorilo o dvostrukom ženskom poslu kome nikad kraja.

U Beogradu smo nakon istorijske međunarodne konferencije DRUG-ca žena 1978. osnovale sestrinsku Feminističku grupu Žene i društvo, kakva je u Zagrebu već postojala, te smo povodom 8. marta tri godine uzastopce organizovale ulične feminističke akcione ankete. U anketama smo se vodile marksističkim i feminističkim pristupom, pri čemu nam je pomagala američka sociološkinja Jill Benderly, a posle bismo organizovale tribine i razgovore na te teme. Išle smo na trg, pijacu, ulicu, postavljale smo ženama 10 kratkih pitanja i na kraju im davale šapilografisani papir o feminističkoj istoriji 8. marta.

To je u mom sećanju prvi aktivizam za Osmi mart: Jill Benderly i ja radimo za kuhinjskim stolom, osmišljavamo feminističke akcione ankete, diskutujemo i dogovaramo se sa feministkinjama na sastancima u Studentskom kulturnom centru, a na kraju smo na ulici i razgovaramo sa ženama. Sećam se da nam je jedno pitanje bilo: Koliko minuta dnevno otac vaše dece provede sa decom? Žene su jako ozbiljno odgovarale, a kroz pitanja i naš podstičući ton su shvatale da ih razumemo. Odgovori su bili: Nula minuta; Dok gleda TV Dnevnik; Dok ide u prodavnicu sa decom; Jednom u pola godine ih odvede u park… A na drugo pitanje: Ko kod vas pere klozetsku šolju? su se ili smešile ili pitale: Kako to mislite? Zna se.

Iznenadilo nas je to koliko su žene iz generacija naših mama bile emotivno zavisne od svojih porodica, koliko je njihova emocija sreće zavisila od drugih. Na pitanje: Kada bi se čarobnim štapićem ostvarila vaša fantazija da jedan dan budete sretne i vesele, šta bi to bilo? Odgovori su bili: Da mi se sin zaposli; Da mi ćerka diplomira; Da mi muž dobije premeštaj na poslu… Nismo mogle to razumeti. Mislile smo da će makar neki odgovor biti, recimo, da dobiju kartu za Havaje. Zapravo, nisu mogle da se odmaknu od svakodnevnih briga o drugima, briga za druge im je bila, a i sada je, deo smisla života, do te mere da ih je kočila da žele za sebe i da uopšte fantaziraju. Kasnije smo izučile koncept žene = bića za druge (Franca Ongaro Basaglia).

Pred sami kraj Jugoslavije su feministički skupovi doprineli stvaranju feminističkih zajednica u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, a 8. mart je označio i osnivanje SOS telefona za žene i decu žrtve nasilja, što je bio deo feminističkog jugoslovenskog dogovora: 8. marta 1988. osnovan je u Zagrebu, 8. marta 1989. u Ljubljani, a u Beogradu 8. marta 1990. Dve godine kasnije, 8. marta 1992. osnovan je Centar za ženske studije u Beogradu.

Ratna agresija u Jugoslaviji je promenila sve, pa i obeležavanje 8. marta. Za rata u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu, aktivizam se usmerio u neprekidna stajanja sa Ženama u crnom protiv zločinačkog srbijanskog režima, anti-ratne i opozicione demonstracije. Sve od 1992., Žene u crnom su obeležavale 8. mart stajanjem na trgu u crnini i ćutanju sa posebnim porukama za Dan žena. Pored toga smo imale nekoliko feminističkih 8. martova u Kulturnom centru Rex, kada samo pozivale sestre feministkinje iz Zagreba, Prištine, Sarajeva, Skopja, Ljubljane.

Nakon svrgavanja srpskog režima 2000. godine, bile smo pune nade. Sledećih 20 godina Žene u crnom su preuzele organizovanje akcija za Ženski marš. U tom periodu razne inicijative su se povezivale sa 8. martom: postavljanje spomen ploče filozofkinji, feministkinji i antifašistkinji Kseniji Atanasijević, obeležavnje Meseca ženskog romskog aktivizma od 8. marta do 8. aprila – Svetskog dana Romkinja i Roma, zahtevi za radna prava žena… Na megafonu se najčešće vikalo: Ženska solidarnost je naša snaga, Smrt fašizmu – sloboda ženama, Ustajte, ugnjetene na svetu!

Bilo je sjajnih marševa, sa puno feminističke antifašističke politike, puno mašte i puno žena, mada je relativno šta znači puno. Tada smo mislile da je puno jer nismo puno očekivale. Međutim, 20 godina kasnije, u Beogradu na marševima imamo tek nešto više žena, iako je organizaciju preuzela dobro organizovana feministička incijativa Lista 8. mart koja okuplja sve zainteresovane aktivistkinje, uključujući dobošarice i hor. Zašto? Zaključak nekih od nas po ovom pitanju kreće od pogleda na Evropu u kojoj postoji očigledna razlika između država sa razvijenim civilnim društvom i ovih drugih, autoritarnih, režimskih, diktatorskih, korumpiranih, u koje spada i Srbija – u kojoj je drastično ograničena moć i delovanje civilnog društva. Dobar primer za to, a koji je za nas lezbejke feministkinje važan, jeste istorija Prajd marša za prava LGBT osoba i Ženskog marša za ženska prava u Beogradu i Zagrebu, koji su oko 2000. bili na istoj razini, a danas je masovnost deset i dvadeset puta veća u Zagrebu.

Ipak, koliko god nas je na njima, ženski marševi za Međunarodni dan žena su važni i prevažni. Njihova snaga je u ojačavanju ženskog pokreta, u povezivanju aktivistkinja, u razmeni stavova, u procesu dogovaranja i organiziranja, u zajedničkom poduhvatu, u praktikovanju solidarnosti, u podsticanju buntovnosti, u imenovanju nasilja. 8. mart nas pokreće da budemo neposlušne, da izdobošarimo svoj bes na ulicama, da izvičemo mizoginiju, da pištimo, vrištimo, pevamo. Pokreće nas da mislimo zajedno, da bacimo pogled unazad i unapred, da imenujemo teme, da napišemo novi tekst, pamflet. Da se raspitamo šta su feministkinje radile taj dan u Sarajevu, Rijeci, Istanbulu. Da se susretnemo, da se naša tela dodirnu. Da se zagrlimo osunčane zajedništvom. Da proglasimo slobodu. I u svemu tome pošaljemo političke poruke javnosti, komšinkama, državi.

Svaki put na ženskom maršu meni se uveća vatra za feminističkim svetom koga još uvek nema. I u maršu mi se učini da ga za momenat osetimo zajedno.“