Odmarati ću se kada umrem. Fatalistički je odgovor žena koje uvijek nešto rade i nikada ne odmaraju, ni u kući ni na poslu. Jer nemaju vremena da se odmaraju.

Na poslu su prekomjerni sati standard. Uskraćivanje dnevnih pauza i sedmičnog odmora odavno je pravilo. Zbog rada u više smjena, vikendima, pa i praznicima mnogima je gotovo nemoguće balansirati između posla na poslu i posla u kući. Još se i garantovani godišnji odmor mora koristiti dvokratno i u kasno ljeto. Loši uslovi rada i vrijeme koje se provodi radeći za novac na brojne načine utiču na naše tijelo i zdravlje. Istraživanja na svjetskom nivou pokazuju da su prekomjerni radni sati povezani sa značajno većom učestalošću krvnožilnih oboljenja i u tom smislu doslovno skraćuju život.

Pritisci i stres na poslu odgovorni su za oko 4 posto kardiovaskularnih teškoća i čak 17 posto slučajeva depresije, a već poznati burn out (premorenost poslom) povezan je sa hroničnom nesanicom, dijarejom, glavoboljama i drugim hroničnim bolestima, ali i sa zloupotrebom lijekova za smirenje i opijata. U situacijama kada je plaćeni posao teško pronaći ili kada ne postoji nikakva sigurnosna i podržavajuća struktura, indirektno smo prisiljeni na dugotrajni iscrpljujući rad. Prijeko potrebni odmor za mnoge žene je luksuz. I kad nađe malo vremena, većina žena odmara uz osjećaj krivnje što ne čini ništa, nego se izležava i “gubi vrijeme”.

U kući, veliku većinu rada nužnog za funkcionisanje domaćinstava i porodičnih mreža  obavljaju žene. Istraživanja pokazuju da u Bosni i Hercegovini u skoro 95 posto domaćinstava u kojima su “na poslu” zaposleni i muškarci i žene, žene obavljaju sve ili većinu takozvanih rutinskih poslova kao što su čišćenje kupatila i toaleta, peglanje,  pranje veša, mijenjanje posteljine, pranje i brisanje podova, prašine, suđa, usisavanje, pospremanje kreveta, kuhanje, briga za biljke, pospremanje, organizaciju prehrane, nabavke itd. U domaćinstvima gdje žene ne rade za novac, uglavnom se podrazumijeva da obavljaju sav ovaj nužni rad. U iole tradicionalnim okolnostima takav se odnos i podjela rada uspostavljaju gotovo automatski. Slično je i sa brigom za djecu: u 80 posto slučajeva žene obavljaju većinu ili sve s djecom povezane poslove. Skoro polovica žena rutinskim poslovima tokom sedmice posveti više od 20 sati, a svaka šesta žena više od 30 sati, što znači da tokom sedmice u kući radi skoro pa još jednu punu radnu smjenu. Pa kako ne biti hronično umorna u ovakvim okolnostima? Nasuprot tome, tek svaki šesti muškarac na iste poslove sedmično potroši više od 10 sati, a velika većina ni toliko.

Ako ove podatke uzmemo kao osnovu za politički argument, te im dodamo i smislen princip, po kojem oni koji više rade, trebaju više odmarati, onda žene imaju pravo da se odmaraju više nego muškarci! Nije teško zamisliti kako bi izgledala konkretna politika čiji je cilj da ženama omogući malo više odmora. Za početak, zašto 8. mart ne bi bio neradni dan namijenjen isključivo ženama, da ne rade ništa ni u kući ni na poslu. Jedan dan bi, barem za početak, za mnoge, značio mnogo.

Vrijeme s kojim slobodno raspolažemo, vrijeme za odmor, za dokolicu i razbibrigu – to su slobode koje su nam danas potrebne. Od njih, doslovno, zavise naši životi.