“Ustani s betona, prehladićeš jajnike”, začuje petogodišnja djevojčica koja, zadihana od igre, odmara na trotoaru i prvi put u životu se sreće s riječju jajnici. “A tebi smo donijeli ćelu-bebu. Moraš joj dati lijepo ime!”, progovara razdragani glas porodične prijateljice obraćajući se sedmogodišnjoj djevojčici. “Savij palac, broj brazdi na savinutom palcu govori koliko djece ćeš imati kad porasteš”, upućuje vršnjakinja dvanaestogodišnjakinju dok lakom zamazuju nokte na rukama. “Predomislićeš se”, samouvjereno progovara everyman iz šireg kruga prijatelja u čijoj je debati osamnaestogodišnjakinja upravo rekla da ne osjeća baš nikakvu želju za djecom. “Ne želite djecu?”, znakovito, zapisujući nešto u svoj notes neuobičajeno dugo, ponavlja psihologinja kojoj se dvadesetpetodogodišnjakinja obratila u želji da riješi problem akrofobije. “Ne želite djecu, kažete? Provjerićemo prolaktin”, kaže psihijatar tridesetogodišnjakinji koju su do njegove ordinacije doveli siromaštvo i bolest ovisnosti. “Kad ste namjeravali zatrudnjeti? Ja volim kada rodite do 33. godine, poslije su samo problemi”, izgovara ginekologinja poslije redovnog preventivnog pregleda tridesetjednogodišnjakinje. “A kako ćete kad dobijete dijete? S djetetom se po noći ne spava”, retorički pita psihoterapeutkinja u prisustvu klijentkinje s hroničnom insomnijom.

Sve opisano se desilo u našem vremenu i desilo se baš ovako. Imanje potomstva je norma koju civilizacija živi hiljadama godina, zato ni u današnjem vremenu ne može pojmiti ideju žene koja ne žudi za majčinstvom. Ona koja se usudi objelodaniti da ne osjeća želju za djecom ne samo da se protivi, već teškom artiljerijom napada prirodni red i poredak te sve čemu su nas učili.

A učili su nas da djevojčica stara pet ili sedam godina više od svega želi brinuti o novorođenčetu, dok u pauzi od igre skrbi – čuva jajnike. Učili su nas da žene od početka do kraja svojih života više od svega žele biti okružene djecom, po mogućnosti vlastitom, i to biološkom. Želja žene za djetetom je imanentna i time nepropusna za pokušaje propitivanja. Izostanak te želje je, u skladu s tim, nepobitan dokaz da s dotičnom ženom nešto nije u redu, nikad i nikako dokaz da nešto nije u redu s društvom koje ženu okružuje, a još rjeđe je samo to – izostanak želje.

“Nemajka je vještičji arhetip neostvarene i nevoljene žene. Njezina uloga uvijek je antagonistička: žena koja se ne žrtvuje za majčinstvo, ne rađa junake, ne umire za druge. Zbog toga će zauvijek ostati jalna, destabilizirajuća društvena pojava. Nerotkinja svoje jajnike uskraćuje državi, ne dopušta povijesti da se reproducira preko njezinog tijela. Njezina politička volja nije u skladu s epskim desetercem. Pripovjedno, nemajke su nekompatibilne s državotvornim diskursom i zato se njihovoj perspektivi medijski uskraćuje kredibilitet. Svaka žena koja ne želi biti majka automatski potpada pod arhetip vještice, ali i kurve, što daje junacima za pravo da je seksistički progone po medijima, ali i na cesti”, ističe spisateljica Asja Bakić.

Ona podsjeća da je i majka – arhetip. “Društvo ponekad majčinstvo stavlja kao točku na karakterni razvoj žene. Nakon poroda žena nije ništa doli majka. Nije, dakle, stvar samo u nerotkinjama, već i u ženama koje majčinstvo ne smatraju svojom jedinom životnom ulogom. Razgovor o nemajkama razgovor je i o problemima majčinstva. Postoje konkretni razlozi zašto žene ne žele rađati. Ideja da je posrijedi uvijek sujeta dio je seksističke propagande koju mainstream mediji redovito reproduciraju. Jasno mi je da se tome teško suprotstaviti, ali rušenje arhetipova traži naš potpuni feministički angažman.”

Stvarnost vs. romantizacija želje

Marija Dejanović, pjesnikinja i diplomirana pedagoginja koja se, baš kao i moje ostale sagovornice, u svom javnom djelovanju ne libi govoriti o ovoj nepopularnoj temi, dodaje da odluka o trudnoći, jer znači podređivanje autonomije vlastitog tijela drugome, mora biti donesena s entuzijastičnim, slobodnim i autonomnim pristankom, uvažavajući brojne socio-psihološke faktore, a ne pod pritiskom podrazumijevanja.

“Majčinstvo često dolazi uz određene posljedice po ženu o kojima bi se trebalo češće govoriti kako bi se ženama omogućilo da dovedu informiranu odluku temeljenu na činjenicama. Premalo se govori o otkazima koje žene dobivaju zbog trudnoće, o hormonalnim promjenama koje uzrokuju postporođajnu depresiju, o nasilju u rađaonicama, o negativnim posljedicama po karijeru žene, o fizičkim promjenama na tijelu tijekom trudnoće i pri porodu, o promjeni načina života i transformaciji u partnerskom odnosu, o ekonomskim posljedicama proširenja obitelji na kućanstvo te o roditeljskom burnoutu koji češće pogađa majke nego očeve”, podcrtava Dejanović.

Paradoksalno, razotkrivajući svu nepostojanost pretpostavljene neupitnosti želje za djecom, istina je zapravo da žene provedu više od tri četvrtine svog fertilnog života nastojeći da – ne zatrudne. Prema podacima američkog Guttmacher Instituta, posvećenog istraživanjima na području reproduktivnog i seksualnog zdravlja, prosječna žena koja namjerava imati dvoje djece će do sredine svojih četrdesetih godina samo tri godine provesti trudna, pokušavajući ostati trudna ili u postporođajnom periodu bez rizika da će zatrudniti. Ista žena će, s druge strane, provesti tri decenije koristeći kontracepciju ili se suzdržavajući od seksualnih odnosa, da bi trudnoću izbjegla. Ukratko i statistički neumoljivo ilustrativno, žene u svojim životima desetostruko više vremena i energije posvećuju izbjegavanju trudnoće, nego nastojanju da zatrudne i rode dijete. Zajednica se tom realnošću ne da smesti i nastavlja izvoditi pritiske kojima u ženama nastoji utvrditi nespornu želju za djecom.

“Uvjeravanja žene da mora zatrudnjeti jer je bez djeteta manje vrijedna, a njen život manje smislen, smatram simboličkim nasiljem, jer se kroz diskurse putem kojih se definiraju feminitet i majčinstvo ženi na neki način prijeti da će imati negativne socijalne posljedice ako se ne odluči na majčinstvo”, naglašava Dejanović, imenujući ove pritiske mikroagresijama.

Ipak, prošlogodišnje istraživanje provedeno na Državnom univerzitetu u Michiganu pokazalo je da one koji se odluče živjeti bez djece ne čeka nikakva nesreća. Štaviše, među ljudima koji biraju da nemaju djecu, te roditeljima, onima koji nemaju djecu iz drugih razloga i onima koji bi u budućnosti željeli imati djecu, nema razlika kad je u pitanju zadovoljstvo vlastitim životom, niti kad su u pitanju osobne karakteristike ličnosti. Razlike su primijećene jedino u političkim stavovima: osobe koje biraju život bez djece općenito imaju liberalnije stavove od roditelja i drugih skupina. Nimalo iznenađujuće, studija je potvrdila i to da roditelji, te osobe koje u budućnosti namjeravaju imati djecu, manje blagonaklono gledaju na žene i muškarce čiji je izbor život bez djece, nego što oni gledaju sami na sebe.

Nešto starija analiza rađena u Evropi pokazala je da svjesna, namjerna odluka o nemanju djece na najmanje razumijevanja nailazi u državama istočne Evrope u kojima prevladava tradicionalistički pogled na svijet, dok u državama koje odlikuje visok stepen ravnopravnosti spolova i autonomije ženskog tijela, u prvom redu skandinavskim, društvo ima daleko više razumijevanja za lične odluke pojedinca, pa tako i za odluku o potomstvu – kakva god ona bila. Analiza je pokazala veliki jaz u stavovima prema ovom pitanju na evropskom kontinentu, gdje je u Ukrajini čak 86 posto ispitanih izjavilo da ne odobrava takvu odluku žene, dok je u Švedskoj isti odgovor ponudilo tek 4 posto ispitanih. Bosna i Hercegovina i druge države tzv. Zapadnog Balkana nisu bile uključene u ispitivanje, ali nema razloga da ne pretpostavimo kako bi naši odgovori bili puno bliži ukrajinskim.

“Pitanje majčinstva u okorjelom patrijarhatu poput našeg jeste intimno ali i snažno političko pitanje. Jako je teško govoriti o njemu jer je naša ‘javnost’ ipak provincijalna, mala i incestuozna, pa se stvari odmah komplikuju na ličnom nivou. Zato, svaki put kad javna ličnost, žena, progovori o majčinstvu na način koji nije standardni – a standardni način je da se žena ‘realizirala kroz majčinstvo’ – ona doživi ogromnu osudu od javnosti, ali i od svojih bližnjih. Žene koje nemaju djecu iz bilo kog razloga doživljavam kao posebno snažne, jer se istovremeno moraju boriti s tradicijom cijele civilizacije koja ih posmatra isključivo kroz prizmu majčinstva, kao i s pritiskom porodice i svog okruženja”, smatra spisateljica Rumena Bužarovska.

Jednostavno – ne želim

Prošlogodišnje istraživanje koje je proveo Pew Research Center pokazalo je da su sve brojniji oni koji se ne libe naglas izgovoriti da djecu ne žele, kao i da se za to ne namjeravaju nikome pravdati. Oko 44 posto ispitanica i ispitanika starosti od 18 do 49 godina i bez djece odgovorilo je da uopšte ne namjerava imati djecu ili da je malo vjerovatno da će ih imati. Poređenja radi, u ispitivanju iz 2018. je taj odgovor ponudilo 37 posto ispitanih koji u trenutku provođenja istraživanja nisu bili roditelji. Pew navodi da je procenat žena i muškaraca iza tog odgovora ujednačen. Dodatno, 56 posto ispitanih koji su odgovorili da ne namjeravaju imati djecu kao razlog je navelo da ih “jednostavno ne želi”, dok su ostali navodili medicinske, finansijske i druge razloge.

Kada je u pitanju nauka o čovjeku, kao što navodi psihologinja Sandra Muratović, savremena psihologija u potpunosti podržava žene da donesu vlastitu odluku da li će ili neće imati djecu. “Ovdje bih dodala i odluku o prekidu trudnoće na koju žena također ima pravo. Imanje djeteta se često predstavlja romantično i lako se površno osuđuje majčinsko ponašanje ili odluka žene da nema djecu. Šta dobivamo kao društvo od toga što prisiljavamo žene da rađaju djecu ako one to ne žele? Samo stvaramo probleme i ženama, i djeci, i okolini. Jedino je ispravno da žena ima kontrolu nad svojom odlukom o tome da li želi ili ne želi imati djecu, da li će biti majka ili neće”, ističe Muratović.

U ranije spomenutom istraživanju iz Michigana, 27 posto ispitanih identifikovali su se kao osobe koje su svjesno izabrale nemati djecu. Primijenjeno na populaciju ove američke savezne države, radi se o dva miliona ljudi koji ne osjećaju želju za potomstvom. Od spomenutog procenta, 35 posto ispitanih su u vezi, što implicira da parovi koji ne žele djecu predstavljaju sve značajniji tip porodice na koji će društva prije ili kasnije morati obratiti pažnju, čak i ako to znači da će morati prihvatiti i ideju žene koja ne osjeća želju za djecom.