Ovaj tekst nije nastao odjednom, već iz više raspršenih, isprekidanih trenutaka kada je autorica uspjela uhvatiti predah od silnih aktivnosti koje ispunjavaju jedan dan, sedmicu… Ako se desi da tok misli nije kohezivna cjelina, neka se zna zašto.

Postoje osobe, posebno žene, organizacije, kolektivi, priče, ideje, utopije možda… koje inspirišu, pokreću, izazivaju neizmjerno poštovanje, da poželite doprinijeti njihovim naporima za promjenama. Želite biti dio propitivanja i feminističkih kritika društveno-ekonomsko-političkih uvjeta u kojima živimo, ali nekada mislite da niste dovoljno dobri, relevantni, zanimljivi. Dugo sam mislila da nemam dosta za ponuditi propitivanju sadašnjice, da je sve već rečeno, i to kolektivima koji to sjajno rade. Takođe, čini se da more analiza, rasprava, kritika, naučnih i stručnih radova ne dolazi do masa ljudi i ne mobilizira ih na (re)akciju. Trenutak u kojem pišem ovaj prilog obilježen je željom koja je našla svoju konkretizaciju i formu. Vrijeme i odmor, pak, nije bilo lako naći.

To je realnost žena širom svijeta: umorne smo i nemamo vremena! Razmislite kako odgovarate kada vas prijatelj_ica pita kako ste, šta ima. Toga smo svjesne cijele godine, ali naročito nam dođe na radar povodom 8. marta, Međunarodnog dana borbe žena, jer nam bodu oči besmisleni načini „obilježavanja“ ovog „praznika“. Praznika čega? Kako kapitalizam i patrijarhat ruku po ruku vode glavnu riječ, sve više praznika žena, majki, kraljica, dok istinske ideje i potrebe iza ovog povijesnog trenutka padaju u zaborav.

Koji je zapravo politički značaj 8. marta? Žene su se u 19. stoljeću ubrzane industrijalizacije, nakon stoljeća stavljanja u privatnu sferu, pobunile protiv loših uvjeta rada u fabrikama (tekstilna industrija), predugog radnog dana, niskih plata za rad visoke vrijednosti i napora. Počelo je u Americi i širilo se i na ostale dijelove svijeta, posebno Evropu. Žene su, pod uticajem socijalističkih i marksističkih ideja, probudile i artikulisale svijest o potrebi masovnog organizovanja i protesta koji će dati prostor da se njihovi glasovi čuju – od ekonomsko-socijalnih prava, preko prava glasa i drugih građansko-političkih prava, do feminiz(a)ma koji prepoznaje dublje izvore opresije i potlačenosti žena u kulturi, obrazovanju, migracijama, borbi za zdraviji okoliš i seksualnoj/reproduktivnoj sferi života.

Kada promišljamo poziciju žene u današnjim okvirima društva, raznih političkih uređenja, sistema porodice, rada, tržišta, moramo razumjeti kontekst u kojem se kreirao pokret za pravednije uvjete rada, pravo glasa, radikalne feminističke zahtjeve, socijalističke borbe i ideale, i zapitati se koliko su danas jaki odjeci tih pokreta i da li uopće imamo nešto što bi barem ličilo na feministički pokret. Ima li feminizam u sadašnjem trenutku snage i potencijala da kritikuje, da se buni, utiče na narodne mase i mijenja sistem na bolje, pravednije, ravnopravnije? Živimo u vremenima konstantnih kriza, političkih, finansijskih, tržišnih, zdravstvenih, a žene su te koje podnose njene posljedice i neprestano rade za (re)produkciju i oporavak onih koji će krizom dodatno ojačati svoje pozicije moći, profitirati, a „žensko pitanje“/“pitanje ravnopravnosti“ neće ni pogledati.

Tražeći odgovore na ova pitanja, u susret 8. martu, odvojila sam trenutak da podijelim razmišljanja s jednim internet portalom koji nas pita Odmaraju li se žene dovoljno? i ovo mi je palo na pamet: „Odmaram se tako što sjednem i predahnem, gledam u plafon, kroz prozor i pokušavam sanjariti. Ponekad listam TV kanale, bez fokusa da se ičemu posvetim duže od 15 minuta i s punom pažnjom. Kada je period vanjskih obveza mirniji, uspijem pogledati seriju ili film. Kako se dan puni obvezama – posao, suprug, obitelj, hobiji, izlasci s društvom, rad u kući (pospremanje, čišćenje, kuhanje, pranje suđa i veša, briga o živim i neživim stvarim u kući, pripreme za naredni radni dan itd.), tako sve manje ili nimalo vremena ostaje za odmor. Idealan odmor za mene je vrijeme provedeno u prirodi – na izletima/ planinarenju/ na moru, uz dobru knjigu, seriju/film, podcast ili, naprosto (meni najdraže), samo ležati, izležavati se, razmišljati (ili ne) o svrsi postojanja, bivanja, filozofirati i ljenčariti. Jačanjem kapitalističkih i patrijarhalnih okvira života, stavljanjem profita u centar svih društvenih aktivnosti, sve je manje vremena za kvalitetan odmor – regeneraciju i prostor za nove ideje, jer stalno trčimo za osnovnom egzistencijom“. Popunjavajući anketu shvatila sam da dnevno provedem sat-dva odmarajući se (ne računajući spavanje), a ne radim prekovremeno, nemam mnogo obveza van kuće, nemam djecu niti članove porodice-šire okoline kojima je potrebna moja svakodnevna briga. Kako je moguće da samo sat-dva dnevno imam za dokolicu, razbibrigu, ljenčarenje, prostor kreativnog potencijala, eto baš za ništa?

Dakle, gdje je feministički pokret i kako se uklapa u brige o radu, odmoru i mnogim drugim bitnim segmentima života? Učila sam i učim dosta o feminističkoj teoriji i politici (samoinicijativno, jer to nije dio formalnog obrazovanja) i pri tome se uvijek negdje smjesti misao odnosno propitivanje dovoljnosti teorije za sve što treba popraviti u postojećim društvenim odnosima. Da li teorija daje dovoljno osnova pokretu? Da li feminističke politike mogu ugledati realnost i oživotvorenje u praksi? Jedna sjajna profesorica iz Banjaluke je u više prilika tvrdila da je teorija najbolja praksa pa se nekako i ovim tekstovima držimo toga u stalnim nastojanjima obogaćenja i jačanja feminističkog obrazovanja koje je sada uglavnom neformalno.

Podsjetimo se suštinskih vrijednosti Osmog marta – pravični uvjeti rada, dostojanstven rad, jednaka plata za rad jednake vrijednosti muškaraca i žena, mogućnost napredovanja, balansiranja privatnog i profesionalnog segmenta života, zaštita od nesreća na radu i profesionalnih povreda, i još mnogo toga. Šta feministički pokret (stari ili novi) može ponuditi obespravljenima, potlačenima, žrtvama kriza i opresivnih sistema? Šta može ponuditi radnicama i radnicima u prekarnom radu? Šta nudi osobama koje preživljavaju seksualno i druge oblike rodno zasnovanog nasilja, kao i svakog drugog nasilja? Šta osobe koje planiraju ili imaju porodice mogu očekivati da im feministički pokret ponudi? Roditelji, djeca koja trebaju krenuti u predškolsko ili osnovno obrazovanje – da li će moći pristupiti servisima brige, zdravstvu, sportu, kulturi na ravnopravnim osnovama? Da li će žene konačno ugledati naknade za rad u kući? Roditelji – fleksibilnije radne aranžmane za zaštitu majčnistva, očinstva i roditeljstva? Da li ćemo svi kao stanovništvo Zemlje zaustaviti klimatsku krizu, zagađivanje okoliša i postići stanje punog pristupa prirodnim resursima za sve? Na ova pitanja feminizam ima odgovore, ali prostora za djelovanje izostaje, jer konzervativni, desničarski, kapitalističko-patrijarhalni sistemi ne dozvoljavaju da se stave na dnevni red, već bjesomučna tržišna logika vodi glavnu riječ.

Da se vratimo na početak… u mom slučaju važi parola „nema odmora dok traje obnova“, a nema ni dovoljno vremena za maštanje, osmišljavanje novih ideja, projekata, intelektualni rad ove vrste, jer očigledno to što nam je feministička borba dala nije zaživjelo u cjelosti društvene zbilje (još uvijek) zbog svega već pomenutog. Kada god promišljam i radim bilo šta s feminističkim predznakom, sjetim se da sam privilegirana na mnoge načine (na neke i nisam, zavisi gdje i kada živim). Vjerovatno većina ljudi u momentima poređenja s nekim drugim kroz različite faktore – dobne, spolne/rodne, klasne, rasne, geografske, ekonomske, političke, kulturne mogu spoznati da su privilegirani ili ne u odnosu na drugoga. Iako nisam do kraja fakultetskog obrazovanja imala svijest o feminističkom pokretu, filozofiji, idejama i borbama, ipak se kasnije otvorio prostor da im se posvetim, i to s aspekta ljudskih prava koji je moja primarna vokacija. Privilegirana sam s određenim resursima koje bi svaki čovjek trebao imati: svestrano obrazovanje, pristup zdravstvu (kakvom-takvom), stanovanju, prirodnim resursima (djelimično, sve više ugroženo), dostupnost socijalnih servisa, posao i radni uvjeti dostojni čovjeka, krug ljudi koji su podrška, razumijevanje i uz koje rastem, politička svijest i aktivizam… Organizacija u kojoj radim je feminisička, poštuje autentične identitete radnika_ca, brine o njihovom blagostanju, slobodnom vremenu, razvoju i napredovanju. Iz te pozicije jeste lakše baviti se ovim temama, biti politički aktivna, identificirati mizogine i seksističke momente u javnom diskursu i ponašanju, provoditi konkretne akcije za rodnu ravnopravnost, unaprjeđivati poštovanje i ostvarivanje ljudskih prava itd.

U okvirima pokreta za prava žena, rodnu ravnopravnost, feminizam kakvog sada imamo u BiH i regiji (naravno, možemo raspravljati da li on postoji i kako ga jače artikulisati), često čujemo frustracije gomilanjem tzv. nevladinih organizacija koje imaju ograničena polja djelovanja, prepreke u smislu finansijske održivosti, koje jesu možda deklarativno feminističke, ali suštinski i praktično nisu i koje ne doprinose poboljšanju položaja žena i ravnopravnosti. Te kritike i jesu i nisu opravdane i čini mi se da organizacije gube feministički kolosijek i inovativnost pod pritiskom ekonomskog opstanka radnika_ca u uvjetima prekarizacije i nesigurnog tržišta rada.

Iz sveg znanja i iskustva koje stičem do svoje 30. godine života, mogu reći da je potrebno ravnopravno dati prostor feminističkom obrazovanju na svim nivoima školovanja, kako bi se upoznali s metodama kritiziranja opresivnih sistema koji daju prednost beskonačnoj potrošnji, širenju kapitala i moći ekskluzivnih grupa (koje nisu žene). Feminizam je oduvijek bio potreban i relevantan, jer su odnosi među spolovima/rodovima ključni za funkcioniranje društva i oblikuju kulture i prakse čitavih sistema, a onda i prava kojima imamo/nemamo pristup. Možda jeste istrošena fraza, ali jako bitno je da žene budu te koje vode procese emancipacije različitih potlačenih osoba. Za to im trebaju biti omogućene obrazovne i političke prilike za koje su se u prošlosti same izborile i još uvijek ih, nažalost, pokušavaju osvojiti. U suradnji s kolegama muškarcima žene na vodećim pozicijama mogu unaprijediti mnogo toga u domeni rada, ekonomskog procesa, vrednovanja rada u kući, poticanja dužeg i fleksibilnijeg roditeljskog odsustva, sigurnijih i zdravijih uvjeta rada, inkluzivnijeg obrazovanja i zdravstva za potrebe različitih identiteta i stanja. Da bi se to desilo, jedan od preduvjeta i možda najvažniji korak je ženska solidardnost, solidarnost sa obespravljenim, što se pokazuje teško ostvarivim u nekim kontekstima.

Izuzetno je teško razmišljati utopijski kada su oko nas strogo zadate konvencije i restriktivni sistemi. Utopijsko razmišljanje se često smatra bespotrebnim idealiziranjem i bježanjem od stvarnosti, što se percipira negativnim. No, ovaj tekst i čitava ideja feminizma je da si moramo dozvoliti takav način razmišljanja, jer uvjeti u kojima živimo nisu dostojni čovjeka. Ono više od bijega od stvarnosti daje osnov za jasan plan djelovanja ka pravednijem i ravnopravnijem društvu i, stoga, zašto bismo bježali od utopija? Ja znam da sigurno nisam i neću… samo da još nađem dovoljno vremena.