Arijanu Lekić Fridrih šira je javnost upoznala zahvaljujući njenim Tihim misama, performansima na kojima mirno stoji i, naoružana samo ružama, podsjeća na ubistva, silovanja i raznoliko drugo nasilje nad ženama, dok nekoliko metara od nje kleče i mole takozvani Vitezovi bezgrešnog srca Marijina, „molitelji“, a zapravo politički agitatori za konzervativnije, nesekularnije, patrijarhalnije i seksističkije društvo – upravo onakvo koje čini najplodnije tlo za svaki vid nasilja nad ženama. 

„Vitezovi“ kleče i mole, između ostalog, za „duhovni autoritet muškaraca u obitelji“, „život u predbračnoj čistoći, čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova“, patrijarhat te, dakako, za „prestanak pobačaja“. Krenuvši od Trga bana Jelačića u Zagrebu, molitelji su se u dvije godine razgranali po Hrvatskoj, a Lekić Fridrih im slijedi u stopu, praćena drugim građankama i građanima koji dolaze pokazati svoje nezadovoljstvo ovim pokušajima ultrakonzervativne skupine plaćene s računa poljske štetočinske organizacije Ordo Iuris, čiji su radikalni mizogini stavovi preneseni u poljske zakone. 

S diplomama studija Filma i videa sa Umjetničke akademije u Splitu te Filmske i TV režije sa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Lekić Fridrih još od srednjoškolskih dana propituje uvriježene, a štetne društvene narative i normalizirane činove nasilja uperene protiv skrajnutih skupina. Svoje radove postavlja na javnim mjestima, suočava ih s posmatračima koji to možda i nisu namjeravali biti, provocirajući razgovor o temama koje smatra važnima. Nerijetko životno važnima. 

FOTO: Žaklina Antonijević

‘Uvijek mi je smetala kolektivna šutnja’

U tvom radu nižu se manjinski, nepopularni glasovi s margine: protiv militarizacije i rata kao ovdašnjeg trajnog stanja uma u filmu Parada, za humanistički pristup Drugome drugačije boje kože u radu Tvoja zemlja, glasovi žena protiv tradicionalističkog ugnjetavanja… Kad i kako si odabrala svoj put u umjetničkom izrazu, intersekcionalni feministički pristup iznimno aktuelnim društvenim temama koji gajiš danas? 

Cijeli život sam se bavila nekom vrstom aktivizma, još od srednje škole kad sam organizirala grupu Amnesty Internationala i s Idom Prester vodila ciklus tribina vezanih za aktuelne teme o kojima se drugdje nije govorilo. Uvijek mi je smetala ta kolektivna šutnja, a teme o kojima sam željela progovarati bile su vezane za marginalizirane skupine. Poslije sam dugo radila kao scenaristica za Fade In (HRT), za emisiju Direkt, čiji je producent bio Nebojša Slijepčević, gdje smo također birali društveno relevantne teme koje su se ticale mladih. Kad sam upisivala studij, znala sam da se želim baviti umjetnošću, video instalacijama i performansom, zato sam prvo upisala Umjetničku akademiju u Splitu koja mi je dala ogroman prostor slobode, koji sam ponovo iskoristila za društvene teme koje me žuljaju, bole, teme o marginaliziranim skupinama, najčešće ženama. U čitavom radu sam napravila samo jedan rad koji se tiče mene osobno, diplomski rad o napadajima panike. 

U koži žene i okružena ženama, svojim prijateljicama, svojom majkom, nisam mogla ne primijetiti kako sustav (ne) funkcionira, a umjetnost mi se uvijek činila kao snažan alat za vidljivost koja nosi dijalog. Nemoguće je da se dijalog ne dogodi, naročito kad izlažeš u javnom prostoru, a ja vrlo rijetko izlažem u galerijskom prostoru. Jako mi je bitno da neko pogleda moj rad i promisli ga. Može ga voljeti ili mrziti, najgore bi mi bilo da je neko indiferentan. Srećom, to se ne događa (smijeh). Općenito vjerujem da je umjetnost alat za razgovor, za otvaranje teme. To da se bavim temama koje nas okružuju također smatram svojom društvenom odgovornošću jer je umjetnički rad – javni rad. 

Dokumentarni film ‘Parada’, 2016.

U principu, sve što radiš moglo bi se opisati kao antihrvatsko (smijeh). U tom kontekstu, koliko teško dolaziš do produkcijskih sredstava? 

I definira se kao antihrvatsko… Reći ću vrlo iskreno jer smatram da to ne bi smjela biti tajna: umjetnice i umjetnici kod nas ne mogu živjeti od svog rada. Moj honorar za prošlu izložbu, koja je bila postavljena u organizaciji naše najveće strukovne udruge i trajala je dva mjeseca, bio je 300 eura. Zato mislim da svako tko se odluči baviti umjetnošću već pokazuje određenu građansku hrabrost, jer se podrazumijeva da će brinuti za svoju egzistenciju i da će morati raditi deset poslova. Ja također često brinem za svoju egzistenciju i nikad nisam odbila posao. Moja sreća je što imam završen i taj studij režije koji je bio svjesna odluka upravo s ciljem lakšeg pridobivanja sredstava za rad. 

Potporu za produkciju radova imam u svom kustosu Zvonimiru Dobroviću i u produkcijskoj kući Domino koja je u Hrvatskoj poznata po radikalnijoj umjetnosti unutar hrvatskih okvira. Domino se inače bavi queer temama, temama ljudskih prava, te ne čudi što je upravo sad ekstremna desnica u Hrvatskoj – kojoj su udruge nezavisne kulture prva adresa za napad – otvorila temu našeg financiranja preko javnih natječaja. Ta sredstva su inače tolika da mi s njima ne možemo puno napraviti, obično smo na rubu da ih vratimo. 

Nedavno sam u Nedjeljom u 2 rekla kako sam od udruge Solidarna dobila donaciju od 200 eura za tri Tihe mise, što je do sada dobilo oblik vijesti da za svaku Tihu misu dobijem po 200 eura. Sad će biti 23. Tiha misa koju ću raditi, pa podijelimo tih 200 eura na 23: to nije dovoljno ni za kupovinu ruža. Ruže kupujemo uglavnom producenti i ja od vlastitog novca, čak ne ni od novca udruge. Jednako je s putnim troškovima. Mislim da umjetnici i umjetnice premalo govorimo o našoj materijalnoj stvarnosti jer se plašimo da ćemo izgubiti i to posljednje što nam je ostalo, a to je društveni prestiž.

‘Video postavljen u javni prostor odjekuje’

Završila si studij Filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu, kao i studij Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali je video instalacija tvoj izabrani medij. Šta sve ti on omogućava? 

Živim u društvu u kom si maloko može priuštiti odlazak u kino, festivalska publika je uska skupina ljudi i u nju svakako ne spada siromašna porodica iz sela u Slavoniji, a ljudi do kojih ja želim doći su – svi ljudi. Zato sa svojim radovima putujem po Hrvatskoj, odbijam bilo kakvu centralizaciju. Video, postavljen u javni prostor, odjekuje. Svi moji radovi su dostupni javnosti na internetu, bitno mi je da taj odjek traje i generira reakcije, da neko pogleda cijeli moj opus pa možda, kao Narod.hr napiše na koji način je to sve pogrešno (smijeh). Vjerujem da kod nekog to ipak može učiniti promjenu. 

S koautoricom Andreom Kaštelan potpisuješ umjetnički projekat Od 5 do 95, u kom sakupljate priče djevojčica i žena starih od 5 do 95 godina (i više) koje promišljaju o sebi u današnjem vremenu i prostoru. Projekat daje glasove običnim ženama s licem u krupnom planu, platforma je na kojoj one javno dijele svoje uvide za koje žene rijetkoko ikad pita. Šta ti je od svega što ste od njih saznale ostalo svih ovih godina? Postoji li crvena nit njihovih ispovijesti? 

Od 5 do 95 mi je daleko najdraži projekat koji sam radila. Andrea i ja smo ga počele raditi još na studiju – ja sam bila jedina žena na studiju režije, ona na studiju snimanja, pa smo željele raditi zajedno. Sve je počelo na piću na kojem smo otvorile temu spontanog pobačaja i shvatile da po automatizmu govorimo tiše, jer se radi o tabu temi o kojoj žene ne govore, rijetko kome se povjere, ponekad prijateljicama, rijetko majkama, često ne kažu ništa ni partnerima jer ih to na „bračnom tržištu“ čini oštećenom robom. Razgovori Od 5 do 95 su ženama poslužili za povezivanje, za umanjivanje te usamljenosti u ženskim iskustvima, za podršku. 

Multimedijalni umjetnički web projekat ‘Od 5 do 95’

Subjektivno mi se čini da postoji jedna crta žaljenja kod gotovo svake od žena s kojima razgovaramo. Žene nam se odavno javljaju same, ne moramo više raspisivati javne pozive na koje će se javiti, a mislim da je njihova glavna motivacija u tome da djevojčice, djevojke, žene mlađe od njih ne ponavljaju greške koje su one radile. Među pitanjima imamo i pitanje: „Da li biste nešto promijenile?“, a ono što većinom kažu da bi promijenile su odluke koje su donijele nauštrb sebe. Rekla bih da su najsretnije naše najstarije sugovornice, od kojih društvo više nema očekivanja. Često nam se javljaju iz domova za starije osobe, pozivaju nas da dođemo snimati, a njihova motivacija je da mogu reći kako sada, u svojim šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim, devedesetim, stotim otkrivaju svoj pravi karakter i da ne smijemo čekati povinujući se, budući da to čekanje i povinovanje uzrokuje disocijaciju koja u konačnici rezultira bolešću društva. 

Pokazalo se također da su mlađe generacije žena puno konzervativnije nego žene u starijoj dobi, što je iznimno zabrinjavajuće, ali za to postoji niz razloga. Jedan od njih je prekid prenosa ženskog znanja: mojoj majci je tokom mog djetinjstva u ratu bilo bitnije objasniti mi što je to rat, nego prenijeti mi iskustvo bivanja ženom. Ženski glasovi su predugo bili vrlo rijetki, a teme nasilja bile su skrajnute, čak je i tema nasilja nad ženama u ratu bila sekundarna. Generacijama današnjih mlađih žena nedostajala je edukacija iz građanskog razmišljanja, a od današnjih djevojčica teško da možemo očekivati više budući da u Hrvatskoj evo već deset godina pokušavamo uvesti građanski odgoj u kurikulum. 

‘Poljakinje su izašle na ulice tek kad su zakoni stupili na snagu’

Tvoja video instalacija Nema žene bolje od krmače je iznimno potresna: budući da mi citirani slavonski bećarac nije bio poznat, rad me šokirao i skoro rasplakao. Bećarac, dakle, između ostalog veli: „Nema žene bolje od krmače / Moš je klati, moš je i jebati“. Prateći feminističku umjetničku scenu na našim prostorima, imam dojam da kao umjetnice nemate težak posao pronalaženja materijala za obradu u našoj kulturi i tradiciji, samo se osvrnete, zagrabite rukom po zraku, kad eto ti je najodurnije normalizovane mizoginije i najbrutalnijeg normalizovanog nasilja…

Propitujem upravo te normalizirane narative, tragam za narativima koji su dobro zakamuflirani, na tragu onoga što je u Hrvatskoj počela raditi Sanja Iveković, meni možda i najdraža umjetnica. Osim bećaraca, to su između ostalog i gange, koje su bećarcima sadržajno bliske. 

Spomenuti bećarac je mainstream bećarac, niti nije najekstremniji primjer koji sam mogla uzeti ali sam se odlučila za njega jer jako dobro pokazuje mizoginiju prema svim ženama: počinje sa djevojčicama, završava sa ženama u starijoj životnoj dobi s porukom koja ledi krv u žilama. Izabrani bećarac veselo normalizira silovanje, a pjeva se na javnim mjestima po Slavoniji gdje ga mogu slušati i djeca. No, ljudi su bili jako ljuti kad je moj rad izašao. Nijedna Tiha misa nije izazvala toliko reakcija koliko ih je izazvao taj rad, jer je bećarac u Hrvatskoj zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro u UNESCO. To je naša baština, u to se ne smije dirati. 

Audiovizualna instalacija ‘Nema žene bolje od krmače’, 2022.

U pravu si, nije potrebno pretjerano tražiti. Evo, ti i ja razgovaramo na dan kad je na Trgu bana Jelačića osvanuo natpis „Ubij ženu“, koji uopšte nije uklonila komunalna služba već kolega aktivist za prava životinja: zaključivši da je to njegova građanska dužnost, otišao je po spužvu i prebrisao natpis. 

Klečanje „molitelja“ na Trgu bana Jelačića također se pokušalo uvesti kao normalizirani narativ, za šta sam smatrala da je potrebno odreagirati i zaustaviti odmah. Jer, kada danas razgovaramo s Poljakinjama, a kod njih je sve to i počelo, te se na poljskom primjeru može vidjeti koji je konačan cilj tih skupova, one kažu da im je najviše žao što nisu reagirale na vrijeme. Poljakinje su izašle na ulice tek kad su zakoni stupili na snagu. 

Molitelji na trgu drže se provjerene metode infiltracije takvih ideja u društvo: na malu skupinu ljudi nitko se ne obazire sve dok nam to ne postane životna kulisa i sve dok ne prestanemo primjećivati činove nasilja oko sebe. U Hrvatskoj je trenutno normalizirano i to da u KBC Osijek i dalje radi ginekolog koji je nepravomoćno osuđen za silovanje pacijentice, a inspekcija se uputila u bolnicu tek nakon što je prijavljen drugi slučaj seksualnog nasilja nad pacijenticom od istog tog ginekologa. Normaliziranost nečeg takvog posljedica je toga da mi nemamo izgrađeno građansko društvo, a ta inercija je transgeneracijski naslijeđena. 

Tvoje Tihe mise kontraprotest su agitacijama muškaraca na trgovima hrvatskih gradova, na kojima se propagiraju ultrakonzervativne politike povratka vlasništva muškaraca nad ženama i zabrana abortusa, u izvedbi hrvatskih izvođača radova ultrakonzervativnog poljskog Ordo Iurisa. Hrvatska po konzervativizmu nažalost nije daleko od Poljske, makar je u Poljskoj pobačaj na zahtjev i dalje, i pod novom vladom, zabranjen, a u Hrvatskoj nije, ali je nedostupan. Ispitivanja javnog mnijenja u Hrvatskoj ipak govore uprilog Tihim misama, a ne moliteljima na trgovima. Na koji način su se Tihe mise pokazale efektivnim u društvu kakvo je današnje hrvatsko? 

Prema nedavnoj anketi koju je proveo IPSOS, 76 posto ispitanih izjasnilo se protiv takve vrste javne molitve, a pogotovo protiv ciljeva te molitve. Ne smijemo zaboraviti da smo mi većinski katolička zemlja i meni je od početka bilo važno da Tihim misama ne vrijeđamo vjernike i vjernice, te da bude jasno da to zapravo i nema veze s crkvom. Često volimo uperiti prstom u crkvu, a često imamo i jako dobar razlog za to, ali ovaj put zaista nije tako. Sad će biti dvije godine od moje prve Tihe mise i moram naglasiti da smo prije dočekali reakciju visokih dužnosnika crkve koji su se ogradili od tih molitvi i poruka, nego što smo je dočekali od bilo koje političke stranke, uključujući i ove navodno progresivne. U Zagrebu i dan-danas naša crveno-zelena vlast dozvoljava održavanje tih skupova. 

Postoje načini na koje se širenje takvih poruka može spriječiti i nisam očekivala da će biti na nama, civilnom sektoru, pogotovo ne na umjetničkoj udruzi, da traži procjenu ustavnosti takvih poruka. Očekivala sam to od političkih aktera iz oporbe, ali to se nije dogodilo. Nakon pune dvije godine, to je duboko razočaravajuće. U međuvremenu, izbori su završili tako kako su završili i mi sada u vladi imamo ekstremno desničarsku stranku koja je sudjelovala u tim skupovima – koje osobno zovem predstavama ili performansima.  

Ono što je dobro proizašlo iz cijele priče je veliki broj građanskih inicijativa, ljudi koji nemaju nikakve veze s aktivizmom i udrugama već su se jednostavno samoorganizirali i u gradovima poput Šibenika, Osijeka, Rijeke izašli na ulice i protestuju iznimno učinkovito. Budi se građanska svijest, stvara se nova mreža koju čini veliki broj mladih ljudi i to mi se čini važnijim od mog angažmana ili bilo koje ženske udruge. To nije moj uspjeh, to je uspjeh građanki i građana koji su pokazali da se ne boje. 

‘Moj način razmišljanja je naprosto da se vrijedi boriti’

Osim što si građanski hrabra, ti si i općenito hrabra: na Tihim misama doživjela si verbalne napade, prijetnje, čak i fizičke napade. Šta ti daje snagu da ustrajavaš? 

Da, fizički sam napadnuta i dobila sam taj spor protiv bivšeg saborskog zastupnika kojeg ne želim niti imenovati. Za kaznu je u državni proračun uplatio jako mali iznos, manje od 1000 eura…

Čestitam!

Hvala. Važno je pokazati da se može. U vezi s prijetnjama i napadima: moj protokol je takav da u subotu odradim Tihu misu, a u ponedjeljak na policiji prijavljujem prijetnje. A prijetnje iz inboxa na društvenim mrežama sam izložila na trgu, sa imenima i prezimenima pošiljatelja. To su bili muškarci – ugledni građani, supruzi, očevi. Ako oni nemaju problem napisati meni u inbox šta bi mi sve radili i šta misle o meni, nemam ni ja problem to izložiti. Moj način razmišljanja je naprosto da se vrijedi boriti, da je važno razmišljati šta ostavljamo iza sebe u naslijeđe, te razmišljati o kolektivu.