Ženskom je tijelu (i licu) kroz historiju bilo proskribovano kako treba izgledati, ali kada su dijelovi tijela postali modni trend?

Možemo započeti sa opisima Venere, po mnogim historijskim izvorima, ideala ženske ljepote. U knjizi Beauty in woman Alexander Wagner, navodi da Venera de Medici predstavlja ideal ženske ljepote, i citira povjesničara umjetnosti J. J. Winckelmanna koji govori “ona je kao ruža, koja poslije lijepog svitanja, širi svoje lišće ka prvim zrakama sunca i predstavlja dob kada udovi dobivaju završeniju formu i grudi počinju da se razvijaju (310)”. Ovo je samo jedan od opisa koji definiraju ideale dominante u 19. st. kada je knjiga napisana. Viktorijansko doba karakterizira pojava takozvanih “beauty books”, koji su se ponekad odnosile isključivo na opisivanje ideala ljepote, a ponekad su sadržavale i recepte za pripravljanje kozmetike, ili neke druge “trikove” mijenjanja izgleda. Strukturalno ove knjige su vrlo slične knjigama bontona i služile su kako bi propisale društveno prihvaćene norme ženske vanjštine, i kako bi pomogle ženama da ih postignu. Žene su u “beauty books”, a vrlo malo ovih knjiga su napisale žene, izrazito tašte. Likovni kritičar John Berger, poznat po BBC-jevom serijalu i istoimenoj knjizi “Ways of seeing” zapaža:

Ogledalo se često koristilo kao simbol ženske taštine. Moraliziranje na tu temu, međutim, uglavnom je licemjerno. Naslikao si golu ženu zato što si uživao dok si je gledao, stavio si joj ogledalo u ruke i nazvao sliku Taština, tako moralno osudivši ženu čiju golotinju si naslikao zbog vlastitog zadovoljstva. Prava funkcija ogledala bila je nešto drugo: učiniti ženu sudionicom odnošenja prema sebi kao prema prizoru (51).

Tako je samodoživljavanje žena Bergeru uvijek dvojako: kako bi ispunila društvena očekivanja, ona mora biti svjesna da je posmatrana kao prizor, jer od njenog “uprizorenja” zavisi njen društveni status i svjesna svoje uloge ona “…računa s nadzornikom i nadziranim unutar sebe kao dva sastavna dijela koji su ujedno različiti elementi njenog identiteta kao žene (46)”. U viktorijanskom dobu ovakav način samo-nadziranja bio je rezervisan isključivo za žene koje su bile pripadnice aristokratije i buržoazije, dok se u današnje vrijeme standardi ljepote “demokratiziraju”. Ljepota je odjednom dostupna svima i od svake žene se očekuje da je sa manje ili više uspjeha podražava. Svaka dekada prethodnog stoljeća i ovog tekućeg imala je svoje standarde ljepote, koji se sve brže i brže mijenjaju. Tako je npr. u  90-im godinama prošlog vijeka preovlađujući standard bio “heroin chic”, koji su karakterizirali blijeda koža, tamni podočnjaci i mršavost, populariziran najviše sa supermodelom Kate Moss i njenim kampanjima za Calvin Klein. Supermodeli u 80-im i 90-im su imali status sličan onom koji je imala buržoazija u 19. st.

Danas je situacija znatno drugačija. Centralnu ulogu igra masovno širenje društvenih mreža. Celebrity kultura ima još uvijek veliki utjecaj na mainstream trendove, međutim ti trendovi se sada šire preko društvenih mreža. Tako možemo pročitati veliki broj naslova na lifestyle portalima i u časopisima koji spominju “novi tik-tok trend”. U okviru novog tržišta sami celebrity-iji, više nego ikad prije postaju brendovi, i to pogotovo ženski celebrity-iji. Slavne glumice i pjevačice da bi ostale relevantne, ne samo da moraju promovirati svoje filmove i muziku, nego se javlja jedan novi imperativ – moraju imati svoju liniju kozmetike.

U postmodernom dobu žensko tijelo i ženski identitet kreće se u jednom novom smjeru, a to je medikalizacija ljepote tj. masovno korištenje usluga plastične kirurgije. Sociolozi tako tvrde da se u postmoderni tijela doslovno proizvode i da je rašireno vjerovanje da možemo oblikovati tijelo kakvo želimo. To je potpomognuto medicinskim diskursom, koji promovira zdravu ishranu, dijete i podstiče na bavljenje sportom i korištenje estetske kirurgije. Možemo čak zaključiti da su doktor, nutricionista i lični trener preuzeli ulogu koju su nekada imali svećenici i političari. U prilog ovom viđenju postmodernog društva govori filozofkinja Renata Salecl u tekstu  koji razmatra različite prakse rezanja tijela od prakse kliteroktomije do rezanja tijela u okviru takozvanog „body arta“. Po Salecl, uzrok je destabilizacija simboličkog reda, koji je omogućavao subjektu izgradnju identiteta, zboga čega se tijelo pojavljuje kao primarni poligon izgradnje identiteta, i pokušaj da se preko njega on utvrdi:

Izostanak identifikacije sa Ja-idealom (sa simboličkom ulogom ili s autoritetom) rezultira subjektovom identifikacijom sa imaginarnom ulogom (to jest, Ideal-ja), u kojoj se subjekt samome sebi dopada. Ta narcistička potraga za savršenom slikom ima za posljedicu subjektovu opsjednutost mijenjanjem vlastitog tijela pomoću neumjerenih dijeta, vježbanja, plastične hirurgije itd (146).

Celebrity kultura našeg modernog vremena, uz rijetke izuzetke, podražava navedene načine proizvodnje tijela. Bilo da je to dijeta Victorie Beckham, kojom ona jedući uvijek iste namirnice, održava svoju težinu, bilo da su to slike na Instagramu na kojima zvijezde imaju vidljivo drugačije crte lica, koje su rezultat – saznaćemo kasnije – trending plastičnih zahvata a onda i vizuelnih filtera. Tijela tako postaju sama po sebi prikazatelj modnih trendova, modificirajući se čini u nedogled. Ako pratimo samo jedan od relativno nedavnih trendova, “brazilian butt lift” (BBL), koji su popularizirale sestre Kardashian, vidimo da je trend bio na svom vrhuncu od 2015. -2019. g., a  već prošle godine je u javnost izašla vijest da je Kim Kardashian izvadila svoje implantate i time okončala dati trend. Budući da postoje naznake da će se u modu ponovno vratiti “heroin chic”, vrijeme je da slavni “update-uju” svoja tijela dijetama.

U modernom vremenu u kojem društvene mreže imaju nevjerovatan utjecaj, primjetna je težnja da se što bolje ispadne na fotografijama, tako da se pokušava stvoriti izgled koji je vrlo precizno definisan, za razliku od viktorijanskog i ranijih perioda, kada su opisi ideala ženske ljepote, bili mnogo neodređeniji, kao što je opis Venere de Medici sa početka teksta.  Tako u još jednoj od “beauty books” iz viktorijanskog perioda nalazimo slijedeći opis lijepog lica: “Ako je istina da je tijelo ogledalo uma, recept za lijepo lice mora biti nešto što dotiče dušu. Šta se može učiniti za ljudsko lice, koje je tromo, zlovoljno, arogantno, ljutitog uma, koji izbija iz svake crte lice? (Montez 1858, 37)” Premda i navedeni opis ima društvene i filozofske norme u pozadini, ipak se spominje ličnost i individualnost, koje su u modernim idealima u potpunosti iščezle. Fragmentirano tijelo u (post)modernom diskursu tako postaje ono što Laura Mulvey, tvoriteljica termina “muški pogled (male gaze)”, naziva fragmentiranim skopofilijskim načinom gledanja u filmskoj umjetnosti. U noir filmovima tako renesansna narativna perspektiva dubine biva zamijenjena “ikonicama” nogu ili close up-om lica ženske filmske zvijezde.

Trendovi se u modernom društvu mijenjaju jako brzo, ali je ipak zanimljivo uporediti viktorijanske standarde sa današnjim trendovima ljepote. Dok se mršavost danas cijeni, u viktorijansko doba smatrala se najnelaskavijim izgledom: “Pretjerana mršavost, dok nužno ne mora biti u neskladu sa zdravljem, je veći neprijatelj ljepoti nego pretjerana korpulentnost. Konture lica i figure, u ovom stanju tijela, gube svoju oblost, oči su potonule, obrazi su upali, usne su ispijene, nos postaje oštar, koža dobiva nijansu i grubost papira u nekim slučajevima…(Harper&Brothers, 1897)”. Sve ove karakteristike kada se usporede sa trendovima koji postoje danas kao što je “buccal fat removal”, vađenje masnog tkiva iz obraza kirurškim putem, ukazuju na nepostojanje konsenzusa oko idealnih parametara ljepote.

Kao što standardi za ljepotu nisu ostali isti, tako ni nešto što se smatra toliko ustaljenim kao fetiš, nije ostalo isto. Premda se prosječnoj gledateljici filmova koji za temu imaju viktorijanski period može učiniti da su i u tom periodu ženske grudi bile fetiš, to nije slučaj. Viktorijanske žene su dekolteom otkrivale svoje grudi, iz upravo suprotnih razloga, jer one nisu predstavljale nikakav podražaj. U 19. st. najseksualizovaniji dio tijela su predstavljali nožni članci. Viktorijanski period je za razliku od današnjeg doba bio period velike supresije seksualnosti, a za ljepotu u ovom periodu osnivač psihoanalize Sigmund Freud govori u knjizi “Nelagodnost u kulturi”:

Uživanje u lepom ima obeležje jednog posebnog, blago opojnog osećanja. Nije jasna nikakva korist od lepote, niti se uviđa da je ona za kulturu nužna, pa ipak se kultura bez nje ne može zamisliti. Nauka o estetici proučava uslove pod kojima se doživljava lepo, ali nije mogla da objasni prirodu i poreklo lepote. Neuspeh se, kao što je uobičajeno, prikriva upotrebom zvučnih, praznih reči. Na žalost, i psihoanaliza može vrlo malo da kaže o lepoti (285).

Kao što psihoanaliza prije stotinu godina nije mogla da da odgovor na pitanje o idealnom standardu ljepote, ni današnje “industrije” ljepote zasigurno ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ostaje samo mijenjanje trendova.

IZVORI:

Wagner, Alexander. “Beauty in woman”. Glasgow: T. D. Morison, (1892)

Berger, John. “Ways of seeing”. London: British Broadcasting Corporation, (1972)

Salecl, Renata. “Tjelorez: od kliteroktomije do body arta”. Dijalog – časopis za filozofiju i društvenu teoriju, 1-2 (2002)

Montez, Lola. “The arts of beauty”. London: Blackwood, (1858)

“Beauty and hygiene”. New York: Harper&Brothers, (1897)

Sigmund, Freud. “Nelagodnost u kulturi”, Beograd: Rad, (1988)