Slobodna tržišta – nije li u pitanju neobična sintagma? Pretraživanje na Internet enciklopediji Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, uopšte ne donosi posebnu natuknicu. Ne sadrži je ni veliki Sociološki leksikon iz 1982. u izdanju „Savremene administracije“ iz Beograda iako nalazimo detaljnu razradu koncepta „tržišta“. Pronalazimo je kod Branka Horvata u njegovoj Potlitičkoj ekonomiji socijalizma samo na mjestu gdje kritički piše o idejama tada prominentnih promotora tržišta. Neki je strani izvori ipak sadrže. Prema internet verziji Britanske enciklopedije, za koju možemo razložno pretpostaviti da će biti neutralna, odmjerena i informativna, slobodno tržište je “neregulisani sistem ekonomske razmjene, u kojem porezi, kontrole kvalitete, kvote, tarife i druge forme centralizovane ekonomske intervencije vlada ili ne postoje ili su minimalne.” Nadalje, izvor obrazlaže, “kako slobodno tržište predstavlja mjeru (benchmark) koja stvarno ne postoji, moderna društva mogu se samo približiti ili aproksimirati ovaj ideal efikasne alokacije resursa i može ih se opisati na spektru od niskog do visokog stepena regulacije“. Vidimo da je definicija prilično kompleksna: uvodi druge koncepte i tehničke termine koji nemaju nužno utvrđeno svakodnevno značenje, niti ih je jednostavno intuitivno razumijeti, a poentira tvrdnjom da slobodno tržište “ne postoji” već je “ideal efikasne alokacije resursa” kojem se, kao i svakom idealu, uvijek može samo približiti.

Probajmo definiciju prepričati svojim riječima i razmisliti usput o nekim implikacijama. Slobodno tržište je idealizirana situacija (ekonomske razmjene) u kojoj neke stvari ne postoje tj. preciznije, u kojoj neke društvene sile (kao norme, zakoni, propisi i akcije institucija) ne djeluju. Ove sile su: porezi, tarife, kvote, kontrola kvalitete, standardi, itd – dakle sve ono što inače radi neki aparat političke moći. Slobodno tržište ne postoji već je samo različito regulisano i može ga se samo aproskimirati. Tržišta koja postoje nisu slobodna. Da jesu, postizala bi: „efikasnu alokaciju resusa“ – tehnički izraz koji ima specifično teorijsko značenje. Tržišta koja postoje je ne postižu. Sve ono što nije slobodno tržište, nije ni takva alokacija. Situacija bez poreza, bez kontrola, bez standarda – to bi trebalo tako da izgleda. Kao da bi ideal bio generalizacija situacije na crnim tržištima, na kojima ne djeluje niti jedna od ovih sila? Svi koji se žele na brzinu informisati možda neće zastati da izvuku ove zaključke, ali će vjerovatno zapamtiti frazu u vezi efikasne alokacije, i izvući simplistički poučak – država loša, tržišta dobra, slobodna tržišta najbolja.

Čini se čudno da enciklopedijska natuknica koja služi za generalno informisanje o jednom naizgled neutralnom terminu, u samo prvih nekoliko redova, vodi do ovakvih političkih zaključaka.

Očito su nam potrebni odgovori na neka prethodna pitanja. Šta su tržišta? Kako nastaju? Kako funkcionišu? Krećemo se kao amateri po klizavom terenu i moći ćemo preći samo kratku dionicu. Ipak, svi imaju neku iskustvenu predstavu o tržištima. Gruba predstava većine laika je da se tu radi jednostavno o funkciji novca – „koliko para toliko muzike“. Uz malo dodatne refleksije, svima je jasno da ona počiva na nekom pravno-političkom i institucionalnom sistemu – mora biti neki novac i zaštita za onog koji ga ima od arbitrarnog otuđenja. 

Ako postoji tržište to znači situaciju sa više kafana, više frizerskih salona, više butika, više autosalona, više proizvođača sokova, situaciju u kojoj svako po volji bira kafanu u kojoj sjedi, sok koji pije, frizerski salon u kojem se šiša, automobil koji vozi i po volji mijenja i jedno i drugo i treće i četvrto. Isto tako, to je situacija u kojoj svako ima slobodu da kao pravno lice pravi i radi bilo šta i to nudi na tržištu, zapošljava koga želi, ako može, a onda kao takvo lice radi sve što želi, u granicama dozvoljenog, a ako može, i prelazeći ove granice. U najkraćem: svi mogu sve! Suština slobode.

No, svakodnevno nas iskustvo upućuje na očiglednu asimetriju koja vlada na stvarnim tržištima. Nisu sva tržišta jednako dostupna svima. Svi u načelu mogu sve sa svojim novcem, ali je ovo „sve“ nehomogena varijabla velikog raspona. Jedni mogu sve, pa i da angažuju sami sebe kao kapital, makar to bili i njihovi unutrašnji organi. Drugi mogu da angažuju sav novac, mašine, robe, tehnologije s kojima raspolažu. „Osnujte i vi banku!“, „Kupite i vi sebi avion pa se vježbajte!“ – inicijalna raspodjela bogatstva i novčane sposobnosti i odgovarajuća društvena stratifikacija, za tržišta nije bitna. Pošto je za većinu ili nemoguće ili jako teško ući na bilo koje tržište kao prodavac i onaj koji angažuje tuđi rad, skoro pa jedina opcija postaje biti onaj koji za novac prodaje svoju sposobnost da radi. Ne uvidjeti ovaj niz posljedica znači potpuno zanemariti empirijsku stvarnost i pristati na dogmatski opis tržišta kao realizacije prirode.

A kako ekonomska nauka tretira tržišta i šta o njima misli? O tome samo nekoliko napomena. Tržišta se većinu vremena podrazumijeva u nerazrađenom teoretskom obliku i to kao da postoje nezavisno od drugih društvenih institucija. Fakultetska definicija kaže da su to „mjesta gdje se susreću ponuda i potražnja“. Osim šture definicije, „studenti na prvoj godini nauče teorem koji „dokazuje“ da slobodna tržišta postižu najbolju alokaciju resursa – uključujući i radnu snagu“ (Branko Horvat) i uglavnom ne odu mnogo dalje.  Istorijski korijeni metafore susreta, ali i teorema o alokaciji su u drugoj polovini 19. vijeka i vezani su za matematičku formalizaciju pretpostavki nekolicine tadašnjih autora uvelike inspirisanim razvojem fizike tog doba. Zaokružen izraz dobija 1890. godine u knjizi Alfreda Marshalla Principi političke ekonomije koja kanonizuje krivulje ponude i potražnje i pretpostavke o tržištma koje i danas, u gotovo neizmjenjenom obliku, izučavaju na fakultetima ekonomije. Marshall, prenosi definiciju starijeg autora i za tržište kaže da je za ekonomiste to „ne bilo koje mjesto u kojem su stvari kupljene i prodane nego cijele regije u kojima su prodavci i kupci u takvom slobodnom odnosu jedni s drugima da cijene istih roba imaju tendenciju da se izjednače lako i brzo.“ Interakcija koja se dešava je dakle po definiciji slobodan odnos tj. upravo on stoji iza onoga što tržišta navodno rade – utvrđuju cijene. Ovo znači i da je na tako definisanom tržištu nemoguća bilo koja akcija koja ne bi bila slobodna, kao interakcija između kupca i prodavca u kojoj svako kalkuliše kako da iz interakcije izvuče najviše lične koristi. Slobodna tržišta su iz ove prespektive oksimoron.

Već u Principima pronalazimo i uvjerenje da su ekonomski mehanizmi poput prirodnih. Marshall u uvodu sugeriše da će čitatelji morati da postepeno počnu da misle o “ekonomskim silama (forces) kao o onima koje čine da mladi čovjek raste u snazi, dok ne dosegne svoj vrhunac; nakon čega postepeno postaje ukočen i neaktivan, dok konačno ne potone da bi napravio mjesto za drugi i vitalniji život”. Jednom kada se asimilira ova poruka, postaje dostupna fraza o tome da prirodu ne treba dirati, da je treba pustiti na miru, itd. To što nigdje osim u ljudskim zajednicama ne postoje nikakva tržišta za disciplinu ne predstavlja nikakav problem; uvijek možemo da se pretvaramo, a ionako se radi o idealima koje mi obični smrtnici nikada nećemo dosegnuti.

Uzevši u obzir dosadašnje opservacije, možda bi bilo bolje kada bismo sintagmu slobodno tržište čitali kao ideološku intervenciju u to kako mi kao društva mislimo, ali ne o tržištima, nego upravo o slobodi i slobodama. Sintagma slobodu ljudi pridružuje skupu tržišta čime se ona predstavljaju kao mjesta gdje se ona realizuje. Naličje slobode na tržištima je navodni prirodni mehanizam i zahtjev da se prihvati njegov sud, kakav god on bio. Pa se tako na tržištima susreću, s jedne su strane slobode kao „sloboda u odabiru gospodara“, a s druge slobode da se od svega napravi roba s kojom se trguje. Ako je trgovina sprovedena po dogovoru i ugovoru, i jedan i drugi učesnik trgovine nemaju osnovu da se žale na ishod, a pritom imaju državu od koje legitimno očekuju da osigura da se ugovor sprovede bez obzira na moralne implikacije. Posebno je pitanje kako su tržišta zadobila takav status, ostavljamo ga za neki drugi put.

U svakom slučaju, na toj je interpretaciji razvijen refleks mišljenja, duboko ukorijenjen i kod nas, da se za ekonomske i sve druge nevolje u društvima račun, zavisno od situacije i mislioca, ispostavlja ili državi ili se pripisuje slabostima ljudi. Isto je i sa slobodama, mogu ih kršiti i osporavati samo država i ljudi. Tržišta i slobode na tržištima se, u isti mah, krive za malo šta. A jesu li krivi za bilo šta? Mogu li biti? Ako društva i države ograničavaju i različito distribuišu slobode, čine li to i tržišta? Šta je sa neslobodama, prisilama? Nije li znakovita činjenica to što se takva pitanja ni ne postavljaju čak ni onda kada na očigled svih debelo zajebu i unesreće hiljade ili milione, onečiste i otruju zemlju i vodu? Ni u takvim se slučajevima krivnja ne pripisuje tržištima, nego većinom svaljuje na unesrećene jer nisu dobro procjenili implicitan rizik, ili na države: pokušavale su da propišu kako tržišta treba da funkcionišu svim onim opasnim regulacijama (sjetite se: porezima, kontrolama kvalitete, taksama na zagađenje i otpad, itd) ili su i same učestvovale na tržištu čime su iskrivile prave tržišne signale i tako obmanuli sve učesnike. Oni koji su stvarno zajebali zahtijevaju onda od država i društava da ih se amnestira i održi na životu jer su oni mašine bez kojih ova društva ne mogu. Tržišta, gdje se sve to dogodilo, rijetko ko pominje. I jasno, ako ih se razumije kao prirodni mehanizam (najbolje alokacije) koji optimalno raspodjeljuje prihode, prilike i cijene onda nema ni osnove za bilo kakav prigovor. Krivi mogu biti samo drugi društveni oblici ili defektni ljudi, pa je pošteno da oni snose posljedice.

To je fantazija tržišta: ona znaju bolje od sviju i donijeće najbolje svima u bilo kojem domenu ljudskog postojanja, samo ih treba pustiti da rade. Do tada, ono što svi trebamo vjerovati je da je situacija koja će do toga dovesti: manjina bolesno bogatih, nešto veća manjina onih koji imaju puno više nego što im treba, bezbrojni oni koji za bogate rade i imaju sitnice, kuće i kredite i malo više nego što im treba, te oni koji ili ne rade ili rade krvnički, a imaju ruksake i spavaju pod nebom, uz ostatke ljudske mase u pukotinama drugih oblika proizvodnje. Treba vjerovati i da su sigurni putevi do te tačke klimatski i okolišni poremećaji bez presedana u istoriji koji u ovom trenutku dovode u pitanje budućnost svih mlađih naraštaja i geopolitički sukobi koji prijete da zapečate budućnost svima već sada. Treba vjerovati i da sa tim ništa nije imala sva dosadašnja efikasna alokacija resursa. Ako tržištima i investitorima, vizionarima, menadžerima i poslovnim stratezima damo još samo malo vremena, ne treba sumnjati da će pronaći rješenja. Ne treba zaboraviti ni da svi, uz puno truda, volje, odlučnosti i spremnosti na rizik mogu da se zateknu među onima koji imaju, među menadžerima i vizionarima. Ako se ni sav taj trud ne isplati, uvijek mogu probati ponovo. Suština slobode.