Tekst je preveden sa perzijskog, autor anoniman. Objavljujemo u suradnji sa WARM festivalom. 

Jen Jian Azadi | Zan Zendegi Azadi | Žena život sloboda

Šesnaestog septembra 2022. godine, u pritvoru takozvane Policije za moral u Teheranu, umrla je jedna djevojka. U originalnom nazivu ove policije na perzijskom stoji riječ “čednost”, a misija joj je regulirati ponašanje, izgled i način oblačenja Iranki u javnom prostoru, sferi koja je ozbiljno ograničena nakon revolucije 1979., kojom je okončana monarhija u Iranu, a uveden strogi islamski režim zasnovan na šerijatskom pravu i vladavini vjerskih vođa.

Jen Jian Azadi, slogan koji je prošle godine odjekivao svijetom kada su Iranke u znak protesta skinule hidžab, dolazi iz kurdskog jezika, a na perzijskom se čita kao Zan, Zendegi, Azadi i znači Žena, život, sloboda. Na sahrani Jine (Mahse) Amini, djevojke koja je umrla u pritvoru iranske policije za moral, ožalošćeni su prvi koji su počeli uzvikivati ovaj slogan. Protesti koji su uslijedili nakon Jinine smrti nazivaju se i ženskom revolucijom, jer su upravo žene te koje se aktivno suprotstavljaju jednom od osnovnih simbola Islamske Republike Iran: obavezno pokrivanje žena. Ali, ne protestuju samo žene niti se protestira samo oko ženskih pitanja. Protesti su kulminacija godina nezadovoljstva političkim ugnjetavanjem i ekonomskom korupcijom koje je stvorilo atmosferu očaja i ogorčenosti prema vjerskim vladarima u zemlji čija ratoborna ideologija otežava svakodnevni život iranskog stanovništva. Četrdeset i četiri godine kronizma i lošeg upravljanja u kombinaciji s manjkom poštovanja za prava i živote građanki i građana, probudile su u Irankama i Irancima potrebu za značajnom promjenom. Stoga ne čudi i široki raspon zahtjeva iznesenih na protestima, koji pored zahtjeva za društvenu promjenu, uključuju i one koji se tiču okoliša.

“Mi smo ovdje stranci!”

Izgovorio je mlađi brat Jine (Mahse) Amini, kada ju je prošlog septembra u Teheranu uhapsila Policija za moral. Ona i njen brat došli su iz rodnog Kurdistana u posjetu glavnom gradu Irana. Čest je slučaj da Policija za moral iz pritvora pusti žene kad neki muškarac iz familije dođe po nju i zauzvrat policiji preda vlasnički list kuće. Ali, brat i sestra Amini bili su samo u posjeti gradu. Kada je rekao: “Mi smo ovdje stranci”, brat Jine Mahse Amini, mislio je: mi ovdje nemamo nikoga ko je može izvući.

Iako je Jina taj dan nosila dugi ogrtač i maramu propisanu zakonom, uhapšena je zbog prekršaja pod nazivom ‘loš hidžab’ (nepravilno nošenja hidžaba). Budući da postoji mnogo stilova nošenja hidžaba, Policija za hidžab može nasumično privoditi žene, samo zato što im se ne sviđa kako izgledaju ili zato što su se usudile pokazati poneki pramen kose ispod marame. Režimske crvene linije mijenjaju se s godišnjim dobima, ali i njihovim političkim strategijama.

Niko nije siguran šta se ustvari dogodilo Jini i zašto se srušila tamo gdje su je odveli da joj daju ‘upute’ kako da bude bolja muslimanka. Tvrde da se požalila na glavobolju, a potom naglo srušila i pala u komu. Nešto kasnije umrla je u bolnici. Vlasti su pokušale kao razlog navesti srčano oboljenje, ali je od ljekara iz bolnice procurio dokaz da je uzrok smrti najvjerovatnije udarac u glavu.

Svi smo mi ovdje stranci

U stvarnosti se prema većini Iranki i Iranaca postupa kao da su stranci u vlastitoj zemlji. Klerikalni establišment pune 44 godine povlači jasnu granicu između osoba vjernih svojoj religijskoj ideologiji i onih koji žele sekularni Iran. Stil života i slobode žena na meti su od ranih dana revolucije. Ajatolah Homeini, kategorički je obećao da se politika obaveznog hidžaba za žene neće provoditi. Lagao je. Čim je preuzeo vlast, počele su prijetnje i prisile. “Nosi maramu ili ćeš dobiti po glavi” bio je popularni slogan islamista koji su došli na vlast. Od tada na ulicama Irana djeluje policija koja provjerava kako se žene oblače. Počeli su s provjerama kancelarija i univerziteta, a potom ograničenja proširili i na sve javne prostore. Na ulazu u svaku prodavnicu i restoran u gradu stoji upozorenje da žena može ući samo ako nosi hidžab.

Unatoč prijetnjama i izgubljenim poslovima, Iranke su se opredijelile za borbu. Nježno, ali uporno su pomicale granice, prilagođavajući koncept hidžaba svojim svakodnevnim potrebama. Pod hidžabom su svirale koncertni klavir i violončelo. Prilagodile su ga i pod njim se bavile sportovima za koje niko nije mogao pomisliti da su mogući pod hidžabom, od veslanja do kikboksa. U tom su procesu privukle pažnju i svjetskih medija, te postale njihove miljenice, a njihov novi imidž mijenjao je stavove i načine oblačenja muslimanki širom svijeta koje su ih kopirale. Unatoč svemu tome, šerijat ih je tretirao kao građanke drugog reda, propisujući im ograničenja na putovanja, pravo na razvod i skrbništvo nad djecom. Kada su u pitanju njihova prava nasljeđivanja i pojavljivanja u svojstvu svjedoka na sudu, tretirane su kao poluljudi. Ali ustrajale su, s posebnim prkosom i hrabrošću. Iz te ustrajnosti, proizašla je i hrabrost koju sada njihova djeca pokazuju suprotstavljajući se sistemu.

Marama je zastava Islamske Republike Iran

Tijela Iranki gotovo su cijelo stoljeće korištena za prikazivanje težnji iranskih vladara. Godine 1935, Reza Šah, koji je želio modernizirati Iran, zabranio je, na užas tradicionalnih porodica, čador, dugi crni veo. Ajatolah Homeini, skoro 50 godina poslije, Irankama nameće obavezno pokrivanje. Za mnoge, obavezno nošenje hidžaba predstavlja simbol paternalističkog načina razmišljanja koji žene vidi samo kao seksualne objekte. Za islamiste hidžab je vid zaštite. Tokom godina bilo je mnogo propagandnih kampanja za poticanje nošenja hidžaba, posebno u formi dugog crnog vela koji se smatra superiornijim oblikom hidžaba. U jednoj kampanji se čador uspoređuje s omotom čokolade koji slatkiš štiti od muha. U drugoj je čador proglašen zastavom islama. Pokrivanjem žena, islamski revolucionari svijetu su pokazali da se Iran promijenio i da je sada striktna muslimanska zemlja. Hidžab je postao skraćenica za Iran, njegova ikona, njegova optika. No čini se da mlađe generacije u Iranu ne žele biti zastave vjerske ideologije. Žele i zahtijevaju da taj izbor bude izbor i želja svake žene, i one koja se želi pokriti i one koja to ne želi i da se njihovi izbori podjednako poštuju. Ovakav stepen tolerancije zahtijevaju i u svojim političkim i u društvenim životima.

Gisouboran – žena koja reže kosu u znak žalosti

Pored paljenja marama, još jedan čin postao je simbol “Mahsa” protesta koji je taknuo u živac iransko društvo i privukao pažnju svijeta. Počelo je snimkom vidno uznemirene djevojke koja iz bijesa i očaja zbog ubistava mladih demonstranata, reže kosu. Za njom su uslijedile i druge žene. Širom svijeta ljudi su počeli rezati kosu u znak solidarnosti s iranskim demonstrantkinjama i demonstrantima. Evropske političarke učinile su isto u znak podrške. Poštovanje im je odao i jedan iranski fudbaler oponašajući gestu rezanja zamišljenog repa na fudbalskoj utakmici. Ovaj simbolični čin svoj presedan ima u staroperzijskoj književnosti još iz 11. stoljeća i “Knjige kraljeva” perzijskog pjesnika Firdusija, u kojoj Farangis smrt svoga muža ratnika oplakuje odsijecanjem kose. Pored elementa oplakivanja, postoji i obećanje da će ga pamtiti i osvetiti. Danas, Gisouboran je prožeta novom porukom: ako ubijate žene zbog njihove kose, kosa će se rezati i brijati. Ovo je jedan veliki srednji prst tradicionalistima koji žele da žene ostanu unutar svojih stereotipnih ženstvenih okvira i drže se svog mjesta.

“Stigle su presude. Objesit će me. Nemoj reći mami.”

Muhamed Mehdi Karami, dvadesetjednogodišnji prvak u karateu, obješen je 7. januara 2023. godine. Optužen je za ubistvo pripadnika pokreta Basij (čiji su članovi odani islamskoj republici i dovedeni da nameću red u gradovima). Priveli su ga tokom protesta koji su izbili nakon što je još jedna djevojka ubijena. U zemlji poznatoj po sporom i korumpiranom pravosuđu, mnogim se mladićima sudilo i mnogi su obješeni velikom brzinom. Iako je “revolucija Mahsa” poznata kao ženski ustanak, podržavaju je i muškarci različitih starosnih i društvenih grupa kojima je jasno da je obavezno nošenje hidžaba glavni simbol degradiranja ljudskih prava za sve osobe u Iranu. Mladići su izašli na ulice kako bi podržali svoje sestre i prijateljice koje se žele osloboditi prisilnog hidžaba. Od početka protesta ubijene su stotine mladih ljudi, od kojih su neki imali tek petnaest godina, što je izazvalo uzbunu u Iranu i van njega. Broj pogubljenja u zemlji porastao je za 75 posto od prošle godine. Režim javno objavljuje redovna vješanja mladića koji su uhapšeni na Mahsa protestima kako bi demoralizirao demonstrante. Ali sa svakim novim vješanjem nastaju i reakcije i mimovi koji kruže društvenim mrežama. Na jednom od zadnjih piše “Ne dopustite im da nas ubiju”, napisano na istrgnutoj stranici knjige iz zatvorske biblioteke. Trojica iz Isfahana molila su iransku javnost da im pomogne izbjeći dosuđenu kaznu. Obješeni su 19. maja.

Revolucija se neće prenositi na televiziji!

Novinarstvo

Revolucija iz 1979. godine i osmogodišnji rat sa susjednim Irakom koji je uslijedio snažno su uticali na fotonovinarstvo u Iranu. Ta dva događaja stvorila su temelje za širenje fotonovinarstva. Svijet je želio vidjeti revoluciju i njene posljedice, a vladari Irana željeli su da nacija vidi rat koji je kreirao jedan od njihovih glavnih ideoloških oslonaca.

U kasnim devedesetim, za vrijeme predsjednika Muhameda Hatamija, novinarstvo je napredovalo u slobodnijoj atmosferi. Pojavili su se novi listovi, a kako je rastao broj novih medija, rastao je i broj novinara/ki i fotoreportera/ki. Ali od 2009. godine, kada su Iranci i Iranke protestovali zbog, kako su tvrdili, lažnih izbora, novinarstvo u Iranu ozbiljno je ograničeno. Domaći novinari i novinarke su žestoko cenzurirani i proganjani, a stranim se često zabranjuje ulazak u zemlju. U nedostatku slobodnog izvještavanja, uloga građanskog novinarstva postala je ključna u širenju vijesti. Većinu slika koje se prenose u svijetu snimili su obični ljudi u Iranu. I sami Iranci i Iranke doznaju šta se događa tokom protesta putem dobro filtriranih društvenih medija. Demonstranti/ce su time dobili zadatak da obavještavaju ljude o tome šta se dešava. Dvije novinarke koje su objavile priču o Jini Mahsi Amini su u zatvoru. NiIoofar Hamedi je u zatvoru jer je objavila fotografiju Jine Mahse Amini u komi. Elahe Mohammadi je u zatvoru jer je objavila fotografije sa sahrane Jine Amini.

“Razvratan si ti, pokvaren si ti, ja sam slobodoumna žena”

Slogan

Navodno postoji citat imama Alija, prvog imama šiitskih muslimana i zeta poslanika Muhameda, u kojem tvrdi da ako je bog stvorio deset dijelova želje, devet dijelova je dao ženama. U islamu žene moraju pokrivati kosu kako bi izbjegle mušku požudu. Ovo uvjerenje ne samo da žene degradira na seksualni objekat, već i muškarce svodi na zvijeri koje nemaju kontrolu nad svojim postupcima. Ali tu glavnu cijenu plaćaju žene. Kada se društvu kaže da su ženska tijela opasna, kada ono prisiljava žene da se pokriju, neslaganje s obaveznim nošenjem hidžaba postaje jednako labavom moralu. Brutalno nametanje propisa postaje norma, sadističko kažnjavanje žena postaje mainstream. Otkako je počela Mahsa pobuna u Iranu, mlade demonstrantice koje su hapšene govore o seksualno ponižavajućim ispitivanjima i silovanjima kao standardnom ponašanju. Mnogi mladi ljudi su nakon puštanja na slobodu pokušali počiniti samoubistvo.

Jedna od najsnažnijih parola muškaraca i žena tokom Mahsa protesta bilo je uzvikivanje sljedećeg: “Razvratan si ti, pokvaren si ti, ja sam slobodoumna žena.”

“Ne razumijem šta oni govore, a oni ne razumiju šta ja govorim.”

Istražitelj

Jedan zvaničnik iranske vlade je tri mjeseca nakon nemira citirao jednog iskusnog istražitelja koji je rekao: “Proteklih nekoliko dana sam ispitao stotine ljudi; ovo su bila najteža ispitivanja u mojoj dugoj karijeri jer ne razumijem šta oni (mlađa generacija) govore, a oni ne razumiju šta ja govorim.”

“Mahsa” protesti označavaju prekretnicu u Iranu, koji je tokom četiri decenije postojanja Islamske Republike doživio brojne turbulentne događaje. Novi demonstranti/ce su izuzetno mladi. U prosjeku imaju oko 18 godina. Oni su iranska generacija Z koja je zemlju iznenadila svojom odlučnošću da ih se čuje i manjkom straha od režima koji se pokazao beskompromisnim kako bi sačuvao vlast. Kao da je nestao strah koji je tjerao njihove roditelje da budu popustljivi prema represiji režima. Starije generacije jednako su iznenađene hrabrošću generacije Z u suočavanju s izvršenim nasiljem. Riječi ovog istražitelja svjedoče o tome koliko ova nova generacija ne razumije čak ni jezik straha koji četrdeset godina drži njihove roditelje pod kontrolom. Ovo je generacija koja ne pamti predrevolucionarne dane, već je internetom povezana sa svijetom i želi živjeti slobodnijim životom i u koraku s demokratskim vrijednostima.

“Divno je vidjeti tvoju kosu, molim te nastavi”

Slatka poruka

Pored protesta, mladi se služe i drugim kreativnim načinima da pomognu pokretu da opstane. Protestna umjetnost pojavila se na plakatima i dijeli se putem interneta. Izvan Irana, gdje dijaspora uživa slobodu govora, vijesti o iranskoj borbi šire se kroz brojne javne nastupe i performanse Od svih njih, izdvaja se jedna tiha akcija na ulicama Teherana, kojom se na divan način dizao moral ženama koje bi se usudile nepokrivene šetati ulicama grada. Mlada nepoznata osoba prišla bi ženi bez hidžaba i tiho joj dodala slatkiš s papirićem na kojem piše: “Divno je vidjeti tvoju kosu, molim te nastavi.”