U horor filmu „Titane“ (2021) francuske redateljice Julie Ducournau, glavni lik je Alexia, djevojka u ranim tridesetima koja se bavi modelingom auta na autoshow-ima. Nakon saobraćajne nesreće u djetinjstvu Alexia ima pločicu titanijuma u lobanji. Ona poslije tog traumatskog događaja formira vezanost za aute i metal i fascinaciju koja je dijelom i erotska. Kulminaciju te fascinacije vidimo u sceni u kojoj Alexia nakon jednog autoshowa u tuš kabini čuje zvukove koji dolaze iz autosalona. Zatičemo je kako prilazi autu sa plamenovima po karoseriji i miluje ga. U slijedećoj sceni dolazi do kopulacije između nje i auta. Potom nam se otkriva da je taj čin bio prokreacijski, jer Alexia počinje da pati od učestalih bolova u stomaku koji ubrzo počinje da raste neprirodnom brzinom.

 Kao što primjećuje Barbara Creed u eseju „Horror and the monstrous feminine“ u  diskursu psihoanalize ključno je razlučiti između dva vrlo bitna pojma – tabua i zazornog. Zazorno se odnosi na granicu, koju subjekt postavlja ne samo spram Drugog, nego i spram elemenata unutar sebe, koji prijete da uzdrmaju subjektovu stabilnost. Isključivanje stvari koje su zazorne je osnova postojanja unutar kolektiva. Sa druge strane, tabu je kulturalno (i često religijski) uvjetovan set ponašanja koje subjekt mora poštovati. Titane su uznemirujuća hiperbola dejstva ova dva mehanizma.

U drugom dijelu narativa, Alexiu susrećemo kao Adriena. Nakon što se zbog serije ubistava Alexia nađe u bijegu, ona preuzima identitet Adriena i skriva se uz novog „oca“ Vincenta, šefa vatrogasne jedinice kao jedan od vatrogasaca.  Adrien se spašava od gonjenja upravo zahvaljujući surogat roditeljstvu, koga je i sama reprezent, krijumčareći u vlastitoj maternici tajanstveni post-humani hibrid čiju fizionomiju još uvijek samo nagađamo. U novom okruženju vatrogasne ekipe vidimo kako funkcionira tabu patrilinearnog roditeljstva, u vidu zabrane spominjanja pravog Adrienovog identiteta. Adrienovo prethodno porijeklo je stavljeno pod suspenziju do daljnjeg. Razotkrivanje nje pred hordom muškaraca otkrilo bi ne samo počinitelja zločina za kojim je raspisana zvanična potjernica, već bi naišlo i na osudu kolektiva vatrogasaca. Oni se samo šapatom usuđuju da ismiju svog šefa, sumnjajući da njegov „sin“ ne pripada plemenu „sličnih“ – onih naglašene fizičke snage i mizoginih/homofobnih, jasno vidljivih barijera.  U jednom momentu Vincent pita ostale šta je on za njih, potom sam odgovara sa „Bog“, te dodaje da je onda Adrien “Isus“.  U „plemenu“ istorodnih, izrazito heteronormativnih muškaraca, to je tip hijerarhije koji jedini može održati strog odnos poslušnosti i podređenosti, koji unaprijed tabuizira prisustvo svakog „odrođenog“, nepripadajućeg stranca. To ujedno stvara dodatni zazor i strah, ali u ovom slučaju i zavist, jer je taj stranac promovisan u status „prvog do boga“, uz priželjkivanje trenutka kad će „neprirodno“ ili „protivprirodno“ savezništvo biti raskrinkano kao takvo.

Postoji paralelizam Vincentovog i Adrienovog odnosa prema njihovim tijelima, ona su čak njima samima zazorna. Često ih vidimo u intimističkoj atmosferi kupatila, gdje pred ogledalom Vincent pokušava da promijeni svoje tijelo koje stari upotrebom steroidnih igala, a Adrien sa „binderima“ strijemi da sakrije grudi i stomak, sve više rastuće atribute njenog surogat majčinstva. Premda su oba tijela zazorna i suočavaju nas sa neugodom koja je tjelesna, njihov odnos prema tijelu leži u rodnoj razlici – Vincentovo tijelo prikazano sa ispupčenim venama i u pokušajima da povrati svoju mladalačku snagu, dok scene sa Adrienom opisuju trud sakrivanja majčinskog i monstruoznog tijela, i susretu koji se dešava sa Vincentovim težnjama dotjerivanja maskulino-orođenog tijela. To najbolje pokazuje scena u kojoj Vincent Adrienu brije nausnicu, da bi pospješio rast brkova. Međusobno povjerenje između njih dvoje, kao i osjećaj familijarne pripadnosti (koja je odsutna u odnosu sa drugim likovima) rastu tokom filma, da bi na kraju zazor bio potpuno pobjeđen (a tabui se prekoračili) kroz sam čin Adrienovog porađanja novog života.

Osim incesta, jedan od ključnih zazornih tropa u psihoanalizi je žensko tijelo, pogotovo majčino tijelo, onako kako ono djeluje na patrijarhalno okruženje u toku perioda vlastite spolnosti, sve do porođaja. Zazornost odgovara  etimologiji reči „unheimlich“, istraženoj u Freudovom eseju (engleski „Uncanny“). „Jezivo“ je sve ono što nas podsjeća na ranije psihološke faze razvoja, na aspekte našeg podsvjesnog ili čak primitivne etape ljudskog razvoja. Jezivo nas tako vodi ka našem prethodnom „domu“, koji je u korijenu riječi unheimlich, samim tim i ka maternici, intrauterusno-regresivnim fazama, kao i potisnutim scenama postanka čovječanstva. Lacan, oslanjajući se na Freuda, zazorno vidi kao izuzetno ambivalentno područje ljudske psihe. Po njemu, biti suočen sa zazornim znači zateći se: „u polju gdje ne znamo kako da razlikujemo dobro od lošeg, ugodu od nelagode (41)“.

Titane je ispunjen zazornim elementima od samog početka, od prvih scena, kada djevojčica Alexia nakon što je operirana izlazi iz bolnice radosno se zatrčavajući prema autu u kojem se desila nesreća kako bi ga pomilovala i poljubila. Kao što je navedeno na početku analize, tada započinje njena libidinalna fiksacija na aute (i metal). Centralni dio filma prati period nakon začeća i gradacijski rast ploda unutar tijela majke, s čime se povećava i sveprisutni efekat nelagode. Gledatelj/ica se postepeno, ali nikad do kraja, adaptira na krajnje jezovitu pretpostavku, zaziruću nelagodu saznanja da je manifestacija trudnoće propratno krvarenje koje ima boju potpuno crnog mehaničkog ulja, ne-humane, mašinske sluzi. Tijelo ne samo da se transformiše, već postaje mjesto ogorčene borbe, cjelodnevne patnje, mučenja, otvaranja mnoštva rana, proreza i na kraju, u samom trenutku porođaja, čak i nezacjeljivih pukotina i kratera. Alexijino tijelo transgresira u nešto zamjenjivo, namjensko, poput ljušture, ili karoserije automobila koja se mora trajno odbaciti ili zamjeniti nakon obavljene „misije“. Rosi Braidotti napominje u „Mothers, monsters, machines“ o  morfološkoj neizvjesnosti ženskog tijela:

„Žensko tijelo može promijeniti oblik tijekom trudnoće; stoga je sposobno poništiti pojam fiksirane tjelesne forme, ili vidljivog, prepoznatljivog, jasnog, i upečatljivog oblika koji označava konturu tijela… (64)“.

U pominjanom eseju Barbara Creed primjećuje da odnos majke i ženskog djeteta i figura majke neovisna od figure oca, nisu istražene u radovima psihoanalitičara poput Freuda i Lacana, i da se ove teme pojavljuju tek kod francuskih feminističkih psihoanalitičarki Julie Kristeve i Luce Irigaray. Kristeva je uvela koncept preverbalne ili semiotičke majke. Taj korak izdvajanja majke iz trijadske ili dijadske veze, vodi do još davnije figure partenogenetske majke. Partenogenetska majka u horor filmu je dominatno predstavljena kao negativna figura. Alien u Ridley Scott-ovom „Alien“ (1979) i Nola u Cronenbergovom „Brood“ (1979) predstavljaju majku koja uništava sve pred sobom, nekontrolisanu demonoliku silu. Ono što je zastrašujuće u tom aspektu „negativne majke“ nije kastracija, nego sveprožimajući aspekt povezan sa matericom, kao što Barbara Creed navodi:

„niti su ove slike materice konstruisane u odnosu na penis oca. Za razliku od ženskih genitalija, materica ne može biti konstruisana kao „manjak“ u odnosu na penis. Materica nije mjesto anksioznosti kastracije. Radije materica označava „punoću“ ili „prazninu“, ali uvijek u svojoj vlastitoj tački reference (20)“.

Maternica u „Titane“ tako slično „Alien“ postaje mjesto u kojem se dešava gestacija ploda koji podređuje svojim imanentnim potrebama tijelo majke/osobe koja ga nosi. Feministički impuls se može prepoznati u istraživanju nevoljne transformacije koja se dešava paralelno sa voljnim transformacijama u bitci za identitet i izgradnji saučesništva sa Drugim (u ovom slučaju Vincentom). Alexia je postmoderna partenogenetska majka, plod koji nosi u sebi je plod mašine i čovjeka (žene), dok je potpuno odsutna figura Oca. Alexiu na kraju Vincent prepoznaje i imenuje njenim identitetom „Alexie“ i zazornost se u potpunosti ukida, jer on sada preuzima ulogu Oca nečemu što se u odnosu na parametre roda i spolnosti nalazi u posthumanističkom domenu. Sam naslov je sugestivan jer se „Titane“, odnosi na titanijum kao materijal ali i na antičke figure Titana, grčkih mitoloških bogova – šest braće i šest sestara rođenih od oca Urana (Nebo) i majke Gaie (Zemlja). Dvije različite sfere, kao nebo i zemlja, auto (mehaničko) i žena (ljudsko) u ovom filmu stvaraju neku drugu vrstu „titana“.  Ženskost nije pak monstruozna sama po sebi, kao što ni partenogenetska majka ne postaje nešto po sebi zazorno zahvaljujući završnoj humanizaciji njenog lika. Alexia postaje opna i spona, pora u kojoj se začinje novi transgresivni život koji prevazilazi mogućnosti svake druge jedinke u svijetu, uslijed gotovo utopijskog obećanja nove prirode odnosa čovjeka i mašine.

Ženskost i majčinstvo dobijaju mesijansku i praroditeljsku crtu, uslijed vizuelno šokantnih scena porođajnih grčeva kojima se transformiše čitav dotadašnji zatečeni život, dominantno konstruisan unutar patrijarhalnog diskursa koji nam govori mnogo o muškim željama, zazorima i strahovima, a gotovo ništa o ženskim i majčinskim. Iako popularna kultura reiterira kultorološka shvaćanja povezanosti zazornog i ženskosti i u žanrovima poput horora pokušava da utvrdi nepromjenljivost postojećih rodnih stereotipa i odnosa moći, u zadnjih nekoliko godina, a sa začecima na početku 21. st., dešava se nova reaproprijacija, i rekontekstualizacija zazornog u filmovima ženskih redateljica. Julie Ducournau sa svojim filmom „Titane“ dovodi u pitanje jedan strogo tabuizirani obrazac koji želi da ukine mogućnost bilo kakve suradnje među spolovima. Ovaj film iskoračuje u pravcu podrške novim tipovima identiteta koji nastaju negdje onkraj postojeće logike zamislivog i poželjnog, izdrživog i komfornog, upravo unutar pukotina vjere u jedino „moguć“ vid majčinstva.

IZVORI:

Creed, Barbara. „Horror and the monstrous-feminine: an imaginary abjection“. Screen, Volume 27, Issue 1, January/February, (1986)

Freud, Sigmund. The Uncanny. London: Penguin books, (2003)

Lacan, Jacques. Anxiety: Book X. Cambridge: Polity, (2016)

Braidotti, Rosi. „Mothers, monsters and machines“. in „Writing on the body: female embodiment and feminist theory“. New York: Columbia University Press, (1997)