Psihoterapeutkinja sam s privatnom praksom u Jajcu i moj broj telefona dostupan je klijentima. Prije nekog vremena desila mi se situacija zbog koje mi je još uvijek nelagodno. Nazvala me gospođa iz Novog Pazara, rekavši da zove za sina. Zanimalo me zašto je nazvala mene, a ne neku psihoterapeutkinju u svojoj blizini, na šta mi je odgovorila da je stvar delikatne prirode. Njen osamnaestogodišnji sin izjašnjava se kao žena i upravo razmišlja da otpočne s procesom tranzicije, od čega ga nikako ne uspijevaju odgovoriti. Zato je odlučila da potraži stručnu pomoć i guglajući, očajna, došla je i do mene. Pročitala je jedan moj tekst koji je govorio o rodnoj disforiji odnosno o uvođenju ovog termina u DSM-u, dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja kao zamjene za dotadašnji poremećaj rodnog identiteta, i vidjela da sam kolumnistički sarađivala s Al Jazeerom, što joj je bilo dovoljno da zaključi da sam prava terapeutkinja za njenog sina.

“Pare nisu bitne”, ponavljala je, “doći ćemo gde god treba”. Nakon što mi je do mozga došlo pravo značenje njenih riječi, uspjela sam se povratiti i odgovoriti joj da bih se svakako potrudila da njenoj kćerki olakšam proces tranzicije i da zajedno osvijestimo sve psihološke izazove koje ona sa sobom nosi. S druge strane je neko vrijeme vladao tajac, a onda je žena prekinula vezu.

Trebalo mi je nekoliko dana da prestanem razmišljati o ovom pozivu. Pri tome mi je gora bila njena pomisao da sam upravo ja prava osoba za konverzivnu terapiju, iako sam svime što sam ikada napisala (po)tvrdila suprotno, nego njena želja za istom. Tužna istina, koju sam već otprije znala, bila je da i danas veliki broj psihoterapeuta/kinja nastoji “izliječiti” transrodnu djecu i adolescente. Da gospođa iz Novog Pazara nije imala takav peh da prvo nabasa na mene, vjerovatno bi pogodila već s drugim/om terapeutom/kinjom kojeg/ju bi pronašla.

Predrasude “stručnjaka/inja” za mentalno zdravlje

Unutar institucija mentalnog zdravlja ne diskriminiraju se samo transrodna djeca, nego i druge kategorije populacije, i to na rodnoj, seksualnoj, starosnoj, klasnoj ili nekoj drugoj osnovi. Ljudi koji rade u službama mentalnog zdravlja često posjeduju spektar predrasuda različitih vrsta koje onda utječu na uspostavljanje ispravne dijagnoze i psihološki tretman. Bez obzira na postojanje klasifikacija poput Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB) ili već spomenutog DSM-a, sa jasno navedenim simptomima koji odgovaraju određenoj dijagnozi, proces dijagnostike psihičkog problema nikada nije do kraja objektivan i pod utjecajem je ličnosti onoga ko postavlja dijagnozu. A taj neko ima unaprijed izgrađen koncept o rodnim ulogama, ideju o tome kako bi se trebala ponašati “zdrava žena” ili “zdrav muškarac”, te je vjerski, nacionalistički, ekonomski ili kulturološki pristran. Tako kod nas bez ikakvih problema rade stručnjaci/kinje koji/e otvoreno tvrde da je homoseksualnost bolest i da je iz DSM-a izbačena zbog – ni manje ni više – gej lobija, protive se pravu na abortus, smatraju da su žene izazvale seksualno nasilje svojim “promiskuitetnim ponašanjem i odjećom” te da je sasvim OK da im se “opali par vaspitnih”.

Mislim da bi najobičnija anketa među korisnicima bilo kojeg centra ili ustanove za mentalno zdravlje otkrila mnogo etički i profesionalno nedopustivih stvari. Ovo je utoliko ozbiljniji prestup zato što se radi o ljudima već unaprijed narušenog psihičkog zdravlja, zbog čega su i zatražili pomoć, da bi potom od sistema samo bili dodatno povrijeđeni i iznevjereni. I pri tome su najugroženiji oni koji inače spadaju u najugroženije skupine: LGBTIQ populacija i žene.

Žene kao dvostruke žrtve – i sistema i muškaraca

Statistički gledano, između muškaraca i žena postoje značajne razlike na planu mentalnog zdravlja. Budući da nisam uspjela pronaći zvanične rezultate za našu zemlju, što ne iznenađuje, možemo se poslužiti epidemiološkim studijama koje su objavile Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), Američka psihološka asocijacija (APA), te različiti univerzitetski centri. Rezultati su prilično ujednačeni, bez obzira na etničke i kulturalne razlike.

Žene prema ovim rezultatima imaju “više” psihičkih problema. Jedna od tri žene će imati takav problem naspram jednog od pet muškaraca, no to samo ukazuje na to da se žene više obraćaju za pomoć. Traženje pomoći zbog emotivnih problema za njih se smatra prihvatljivim, dok za muškarca još važi da “mora sam sebi pomoći” i da ne smije biti “slab”, što onda u realnosti često ima tragične posljedice i to najčešće opet po žene. Gledano na vrstu teškoća, a opet u skladu s rodnim ulogama, žene više pate od internaliziranih boljki poput anksioznih i depresivnih poremećaja, dok su kod muškaraca prisutni eksternalizirani: asocijalni poremećaji, nasilničko ponašanje i ovisnost. Ovo često znači da se žene, zarobljene brakom i ekonomskom situacijom, osjećaju bespomoćno te razvijaju depresiju (ruminaciju, samooptuživanje, kritiku), strahove (panični napad, psihosomatika, fobije – duplo više prisutno nego kod muškaraca) i povlače se u sebe, dok muškarci nagomilanu agresiju i frustraciju zbog nepravde koju trpe i sl. manifestuju razvijanjem alkoholizma i nasilnim ponašanjem prema ženama. Dakle, žene su opet dvostruke žrtve – i muškaraca i sistema.

Broj depresivnih adolescentkinja raste svake godine, a osim depresije razvijaju bulimiju i anoreksiju, samoozljeđuju se i pokušavaju samoubistvo. Ovo se također dovodi u direktnu vezu s rodnim konstruktom i estetskim idealom koji se, putem medija, pred njih postavlja u toj osjetljivoj dobi. Adolescenti, s druge strane, imaju više poremećaja ponašanja, postaju nasilni i ovisnici. Od dječaka se očekuje da djeluju i da su “vani”, pa makar i destruktivno, dok se kod djevojčica patnja pounutruje i okreće prema sebi.

Ova razlika je prisutna i kod opsesivno-kompulsivnog poremećaja (OKP), koji je statistički podjednako prisutan i kod muškaraca i žena, ali se razlikuje po formi. Kod žena se kompulzije najviše tiču onog unutarnjeg – straha od zaraze, kućne sfere – čišćenja, dok se kod muškaraca razvijaju agresivne, seksualne i religijske kompulzije – usmjerene prema vani.

Žene, premda to kod nas zbog rata nije slučaj, češće dobijaju i dijagnozu PTSP-a jer postraumatski stresni sindrom nastaje i nakon nasilničkog ponašanja u obitelji, silovanja i seksualnog zlostavljanja, što učestalije proživljavaju žene. Ovdje valja istaći da je kod nas tema ratne traume civilnog stanovništva, kao i trauma žena koje nisu bile borkinje tokom rata, prilično ostavljena po strani i o njoj se rijetko govori kada se govori o ratnoj traumi.

Specifični ženski psihološki izazovi su vezani za reproduktivnu ulogu i to na biološkom (hormonalni), kao i na socijalno-ekonomskom planu (prihvatljiva, neprihvatljiva ponašanja ili uloge). Promjene razine hormona tokom PMS-a, perimenopauze i menopauze mogu dovesti do pravih psiholoških kriza i imati ozbiljne simptome. Trudnoća i postnatalni period psihološki su naročito izazovni i žena je tada izložena pojačanom riziku od depresije, anksioznosti, čak i psihoze. Osim ovoga, žene psihološki pate i zbog neplodnosti, histerektomije ili pak ograničavanja njihovih reproduktivnih prava.

Vidimo na koje je sve načine psihičko zdravlje žena ugroženo i koliko je pod utjecajem i bioloških i socioekonomskih faktora. Patrijarhat ima ogroman utjecaj i na žensko i na muško psihičko zdravlje. U nepovoljnoj ekonomskoj poziciji, kao robinje dodijeljenih društvenih uloga, žene se osjećaju bespomoćno, uplašeno i zarobljeno, te svoju patnju pounutruju razvijajući depresivne i anksiozne simptome, ili se pak ubijaju kada ne vide više baš nikakvog izlaza. Muškarci, također žrtve društva i kulture, razvijaju psihičke poteškoće zbog nemogućnosti da osvijeste i priznaju vlastite emocije te odstupe od slike koja odgovara “jakom” muškarcu. Puno veći broj muškaraca se odlučuje za farmakoterapiju jer preferiraju “brzo rješenje” umjesto ozbiljnog psihoterapijskog rada na sebi. Drugu vrstu “brzog” rješenja, bijeg od okrutne realnosti i samozaborav, postižu alkoholom i drogom, što onda često dovodi do destruktivnog ponašanja, nasilja nad ženama, čak i femicida. Patrijarhat i od muškarca pravi žrtvu, a onda i zločinca. Radi se o bolnom začaranom krugu u kojem i muškarci i žene nastoje da igraju dodijeljene im uloge, bez obzira na lične gubitke.

Ograničenja psihoterapije

U praksi stalno radim sa ženama, žrtvama patrijarhata. Njihovi problemi su često produkt odnosa s muškarcem ili ekonomske situacije u kojoj se nalaze. Kao psihoterapeutkinja se u tim slučajevima i sama osjetim bespomoćno, jer im psihoterapija može pomoći samo u određenom stepenu. Izdvojiću primjer klijentice koja je doživljavala nasilje u braku i koja je došla na terapiju s namjerom da se “dovoljno osnaži da se suprotstavi mužu”. Potjecala je iz ruralne sredine i njeni životni izbori su spletom okolnosti uvijek bili suženi, pa sam uporedo s psihoterapijom radila i neki vid duhovne feminističke emancipacije. I bez obzira što smo u radu uspjele, terapijski cilj je bio zadovoljen i klijentica se prestala bojati muža, zbog odsustva vanjske podrške odlučila je ipak da ostane u braku. Dakle, problem je bio potpuno vanjski – odsustvo sistema, jer je racionalno zaključila da neće imati zaštitu ni ako ga prijavi policiji ili ode u neku od sigurnih kuća.

U zemlji u kojoj policajci ne samo da često ne štite od nasilja u porodici već ga i sami čine – sjetimo se samo recentnog slučaja policajca iz Cazina koji je ubio svoju suprugu – u kojoj većina gradova nema sigurne kuće, u kojoj komšije ne prijavljuju nasilje jer još smatraju da je to “privatna stvar”, a nakon što ga pritvore, nasilnik izađe već sutradan iz zatvora, njena odluka je sasvim logična.

U ovakvim slučajevima, psihoterapija možda ima i najograničeniju ulogu jer bilo kakva individualna promjena i osnaživanje nisu dovoljni, ako izostanu podrška sistema i šire zajednice. Psihoterapija tada samo malo smanji patnju, kao kada preko rane koja ne zarasta stavimo flaster.