Recenzija knjige: Žena Borba – Feministika grada Sarajeva

Rukopis Žena Borba – Feministika grada Sarajeva nastao je kao plod višegodišnjeg istraživanja u sklopu aktivnosti koje je Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena pokrenulo već 2014. godine, kroz program Gradologija, transdisciplinarni istraživačko-aktivistički okvir usmjeren na urbani prostor Sarajeva. Polazeći od potrebe za sistematskim propitivanjem koncepta zajedničkog prostora u globalnom i lokalnom društveno-političkom kontekstu, ovaj program je kroz empirijska istraživanja, javne diskusije i zajednički angažman različitih društvenih aktera sistematski razvijao i promovirao slojeviti pristup razumijevanju urbanih promjena i izazova grada u budućnosti.

Pored aktivnosti realiziranih kroz program Gradologija, za nastanak ove knjige bilo je važno i istraživanje koje je jedna od koautorica, Danijela Dugandžić, zajedno s Leilom Čmajčanin, realizirala u okviru kampanje 16 dana aktivizma u produkciji Fondacije Cure 2006. godine. Rezultat je Mapa Sarajeva na kojoj su upisane ulice koje su nosile ženska imena. Budući da je u tom periodu pristup informacijama bio limitiran, na temelju tada dostupnih podataka utvrđeno je da od 1.037 sarajevskih ulica samo 18 nosilo imena žena, dok je čak 15 ulica sa ženskim imenima iz perioda prije 1991. godine, nakon rata preimenovano u muška ili u opće nazive, pri čemu su uglavnom uklonjena imena revolucionarki, partizanki i učesnica NOB-a.

Crvena je nastavila raditi na dovršavanju procesa mapiranja ženskih imena ulica i spomenika u javnom prostoru grada Sarajeva, te je započela nova istraživačka faza koja podrazumijeva analize povijesnih izvora i arhivske građe kako bi se rekonstruirali uvjeti rada, položaj i tretman žena čija su imena upisivana u javni prostor u različitim povijesnim epohama i sistemima moći.

Na temelju gore navedenih aktivnosti i istraživanja, knjiga Žena Borba – Feministika grada Sarajeva nastaje s dvojakim ciljem: prvo, kritički reispisati hroniku političke emancipacije ženske subjektivnosti u Sarajevu od kraja 19. do početka 21. stoljeća, kroz radničke, umjetničke i kulturne prakse; drugo, analizirati mjesto koje ovo višeslojno žensko naslijeđe zauzima u savremenoj politici pamćenja i javnom bilježenju prošlosti i budućnosti grada.

Polazeći od ključnih postavki Görana Therborna o gradovima kao prostornim manifestacijama političke, ekonomske i simboličke moći, u kojima urbanistički obrasci, monumentalna arhitektura i organizacija javnog prostora odražavaju društvene hijerarhije i povijesne oblike vlasti, autorice Danijela Dugandžić i Lejla Kalamujić te autor Boriša Mraović ne ostaju na razini preuzimanja tih uvida, nego ih nadopunjuju razvijajući specifičnu feminističku analizu urbanog prostora kao mjesta proizvodnje i reprodukcije moći te oblika simboličkog upisivanja žena u javni prostor.

Kako se navodi u pogovoru, u nedostatku odgovarajuće metodologije za feministički pristup izučavanju urbane povijesti i simboličke konstrukcije moći, autorice i autor su razvili vlastiti metodološki okvir nazvan feministika grada. Za potrebe ove knjige, feministiku grada, kao specifičan metodološki pristup, povezali su s praksom “ženskog pisma”, tako što su ženska imena ulica, parkova i trgova, kao i spomenike, kojima su u ranijim istraživačkim fazama pristupali kao objektima, tretirali kao protagonist(ic)e kojima se omogućava da govore u svoje ime, ali i kao, riječima autorica i autora, “duhove iz prošlosti (koji) prodiru u naš svijet i primoravaju nas da s njima stupimo u dijalog”. Autorice i autor ove knjige pred sebe postavljaju i težak spisateljski zadatak “oglasovljavanja” urbanog prostora glasovima izbrisanih i/ili zaboravljenih heroina koje su svojim djelovanjem (borbom) doprinosile razvoju grada ili očuvanju njegovih danas rado naglašavanih specifičnosti, poput multikulturnog ili antifašističkog karaktera.

Knjiga se sastoji od četrnaest poglavlja, koncipiranih kao fakto-fikcionalni narativi – 1. Žena borac, 2. Ovo vam je škola, 3. Pogrešno skretanje, 4. Encuentro de culturas, 5. Ženska internacionala, 6. Naša radna snaga, 7. Vidiš li ovaj grad, 8. Linija razdvajanja, 9. Ona koja se vraća, 10. Pamćenje je, srećom, otporno na krađu, 11. Prijateljstvo među narodima, 12. Dan grada Sarajeva, 13. Naš put, 14. Druga ilegala, te alternativnog mini vodiča kroz Sarajevo naslovljenog Šetnja po kraju i kratkog pogovora, u kojem se nudi uvid u sam proces nastanka knjige i osnovnih ciljeva. 

Na kraju knjige se nalaze i tri priloga: Popis heroina Jugoslavije po datumu dodjele ordena, Popis ulica nazvanih po ženama, ženskim organizacijama i važnim datumima u gradu Sarajevu od 1914. do danas i Abecedni popis sarajevskih naselja, mjesnih zajednica, objekata, ustanova i prostora koji nose ili su nosili ženska imena od 1899. godine. 

Kroz navedena poglavlja, odnosno fakto-fikcionalne narative, stvara se složena narativna mapa grada Sarajeva sazdana od glasova žena čija su imena utkana u nazive malih, uglavnom bočnih ulica, jednog parka i trga. Žene koje su okupljene u knjizi, premda su već odavno prerasle i u simbole grada, reprezentirane su kao aktivne sudionice povijesti, odnosno kao borkinje za pravo žena na školovanje i bolje uvjete života svih potlačenih i obespravljenih sugrađana/ki, kao neustrašive revolucionarke koje se bore protiv fašizma i čiji su životi prerano prekinuti u zloglasnim koncentracijskim logorima.

Knjiga prikazuje dugi povijesni slijed razvoja grada kroz male (pri)povijesti o njegovim heroinama, od perioda uspostavljanja prvih škola za djevojčice, zahvaljujući borbi monahinje Stake Skenderove i engleske misionarke i dobrotvorke Adeline Pauline Irby, preko borbe za radnička prava, te slavne NOB-e i prosvjeda protiv rata u aprilu 1992. godine. Kroz ovakvu specifičnu narativnu strukturu, razvoj grada više se ne čita linearno, već kao isprepletena mreža ženskih sjećanja na borbu, stravične gubitke, ali i sretne godine samoupravljanja te periode najveće ekonomske i kulturne ekspanzije grada.

Neovisno o tome jesu li bile rođene Sarajke, poput Stake Skenderove i Laure Papo, ili gošće grada, poput Sofije, supruge austrougarskog prestolonasljednika, ili premijerke Indije Indire Gandhi, protagonistice pripovijedaju o Sarajevu s neskrivenim divljenjem i ljubavlju, ali i vjerom u njegovu svjetliju i bolju budućnost. Čak i kada su njihove borbe za prava radnika i radnica, odbranu i oslobođenje grada, u periodu nakon posljednjeg rata, bile obezvrijeđene i izbrisane iz kulturnog pamćenja zajednice, Kata Govorušić, Radojka Lakić i Jelena Vitas ne zamjeraju i ne osuđuju, već pozivaju na kritičko propitivanje aktualnih uvjeta života u gradu. Njihova suborkinja Vahida Maglajlić diže glas protiv normalizacije gradskih linija razdvajanja, dok Olga i Suada, priželjkuju izgradnju Sarajeva kao prostora koji “premošćuje i spaja sve ono što život, politika i društvo pokušavaju razdvojiti”. 

Pored tekstualnog dijela, ova knjiga, kao konceptualno i vizualno pažljivo oblikovana cjelina, sadrži fotografski i arhivski materijal koji dodatno artikulira njezine tematske slojeve, te otvara šire narativne i interpretativne horizonte. Vizualni identitet publikacije građen je kroz kombinaciju crno-bijelih fotografija žena čije su životne priče i društvene borbe u središtu pojedinačnih poglavlja, uz reprodukcije arhivske građe, fotografije spomenika, ulica i drugih memorijalnih obilježja povezanih s njihovim nasljeđem i prisustvom u javnom prostoru grada Sarajeva.

Na pojedinim fotografijama napravljene su suptilne intervencije korištenjem tehnike selektivne koloracije ružičastom bojom, čime se pojačava emotivni i simbolički učinak fotografije na recipijente, ali se stvara i dodatni interpretativni okvir između dokumentarnog materijala i umjetničkog izraza.

Pored toga, knjiga uključuje mape naselja i ulica koje nose nazive po ženama koje pripovijedaju o svojim životima u pričama, kao i vremenske lente koje precizno prikazuju periode u kojima su određene ulice nosile njihova imena. Time se priče smještaju u konkretan prostorni i povijesni kontekst, dok se istovremeno ukazuje na promjenjive politike sjećanja i načine na koje društvo oblikuje kolektivno i kulturno pamćenje kroz javni prostor.

Uvršteni vizualni materijal, osim što sažima osnovnu analitičku i narativnu liniju knjige, ujedno funkcionira kao paralelan oblik pripovijedanja koji tekstove interpretativno produbljuje te uspostavlja slojevitu vezu između pripovijesti o heroinama urbanog prostora i kulture sjećanja.

Žena Borba – Feministika grada Sarajeva donosi novi interpretativni model za kritičko razmatranje procesa imenovanja javnog prostora grada. Riječ je o knjizi koja ne samo da produbljuje postojeća znanja, već i otvara nove pravce istraživanja i razumijevanja složenih procesa upisivanja (ali i brisanja) žena u javni prostor i kulturu sjećanja.

Nazivi ulica govore o društvu, njegovoj povijesti i vrijednostima iz kojih crpi nadahnuće i koje nastoji prenositi. Žene borkinje, čije su (pri)povijesti okupljene u ovoj knjizi, nositeljice su vrijednosti za koje se u svakom vremenu vrijedi uvijek nanovo boriti.

Zaključno, pored toga što ova knjiga nudi feministički model čitanja urbanog prostora i rekonstrukciju ženske (zaboravljene) prošlosti, ona poziva na trajnu odgovornost prema budućnosti grada Sarajeva kao prostora otpora i solidarnosti. 

Autoricama i autoru upućujem iskrene čestitke na tome što su svoju ideju feminističkog čitanja grada pretvorili u vrijednu i inspirativnu publikaciju.