Prisustvo vatrenog oružja u domaćinstvu jedan je od najsnažnijih indikatora visokog rizika od femicida, ali u praksi Bosne i Hercegovine taj alarm često ostaje  zanemaren. Dok se nasilje prijavljuje, zaštitne mjere izriču, a postupci vode  mjesecima, informacija o tome da li nasilnik posjeduje legalno ili ilegalno oružje nerijetko ostaje na margini institucionalnog djelovanja

Piše: Melani Isović

“Oružje i nasilje u porodici”, autorica Alma Gačanin

U zemlji u kojoj je oružje i dalje široko rasprostranjeno, izostanak sistemske provjere, pravovremenog oduzimanja i koordinacije između evidencija o oružju i prijava nasilja u porodici predstavlja ozbiljan propust u prevenciji najtežih ishoda.

Upravo taj propust često postaje vidljiv tek nakon tragedije.

Kada se ubistvo žene desi, sistem reaguje kroz saopštenja, istrage i naknadne analize, dok javnost ostaje suočena s pitanjem zašto rani signali nisu prepoznati kao hitno upozorenje. Izostanak blagovremene procjene rizika, efikasnog oduzimanja oružja i usklađenog djelovanja nadležnih institucija tada postaje bolno vidljiv u trenutku kada je već kasno, a posljedice se više ne mogu spriječiti.

Šta je pokazalo istraživanje?

Istraživanje pod nazivom “Nasilje u porodici i zloupotreba vatrenog oružja” došli su do nalaza da većina počinilaca nasilja u porodici izvršenog prijetnjom ili zloupotrebom vatrenog oružja je u braku, ima u prosjeku dvoje djece, srednjeg je obrazovanja i nije zaposlena.

Dominantni oblik krivičnog djela nasilje u porodici izvršenog zloupotrebom vatrenog oružja je nasilje prema bračnom ili vanbračnom partneru.

Polovina počinilaca ranije nije osuđivana, većina priznaje izvršenje krivičnog djela, ali se uglavnom ne kaje za izvršeno djelo i svoj postupak smatra adekvatnim. Prilikom izvršenja krivičnih djela, počinioci su najčešće koristili pištolj/revolver, kao i drugo vatreno oružje iz kategorije „B“, koje fizička lica mogu nabavljati, držati i nositi na osnovu isprave nadležnog organa, ali u velikom broju presuda nema podataka o posjedovanju dozvole za nošenje vatrenog oružja.

Magistrica međunarodne i regionalne sigurnosti i predsjednica Centra ženskih prava Zenica Meliha Sendić, koja je ujedno jedna od autorica kontekstualne analize “Smanji rizik – Povećaj sigurnost žena”, osvrće se na nalaze analize i ističe da je uloga vatrenog oružja u slučajevima nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini jedan je od pokazatelja načina na koji sistem prepoznaje i tretira rizik.

– Svaki drugi analizirani slučaj femicida u Bosni i Hercegovini izvršen je vatrenim oružjem. Od ukupno 62 analizirana slučaja u periodu 2019. – 2024. godine, u 31 slučaju ubistvo je počinjeno vatrenim oružjem, odnosno u 50 % slučajeva. U 90 % slučajeva počinitelj je bio osoba koju je žrtva poznavala, a u 88 % slučajeva radilo se o članu porodice ili sadašnjem ili bivšem intimnom partneru – pojašnjava Sendić.

Regionalni podaci SEESAC-a i Armed Violence Monitoring Platforme (AVMP) potvrđuju da je BiH druga zemlja u regionu po broju smrtnih ishoda uzrokovanih vatrenim oružjem u kontekstu nasilja u porodici.

Broj takvih slučajeva premašuje broj incidenata s vatrenim oružjem u drugim vrstama nasilja, uključujući kriminalne sukobe.

– Statistike pokazuju da je u Bosni i Hercegovini samo oko 5 % femicida počinjeno legalno posjedovanim oružjem, dok se u većini slučajeva koristi nelegalno oružje. Ovo predstavlja značajan sigurnosni problem i dodatno povećava rizik za žene koje su žrtve nasilja u porodici i nasilja u intimnim partnerskim vezama – objašnjava Sendić.

Obavezna procjena rizika

U postojećem pravnom okviru Federacije BiH predviđena je mogućnost oduzimanja oružja u slučajevima nasilja u porodici.

Ipak, zakon ne propisuje jedinstvenu, automatizovanu i obaveznu mjeru koja bi nalagala oduzimanje oružja pri svakom izricanju zaštitne mjere. Upravo ta razlika između onoga što je dozvoljeno kao opcija i onoga što je propisano kao obaveza predstavlja suštinski problem u praksi.

– Novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama u FBiH uvodi obaveznu procjenu rizika u svakom prijavljenom slučaju nasilja. U okviru te procjene policija je dužna utvrditi da li učinilac posjeduje vatreno oružje ili ima pristup oružju, te procijeniti potrebu njegovog privremenog oduzimanja. Time zakon jasno prepoznaje posjedovanje oružja kao ozbiljan faktor rizika, naročito rizika od smrtnog ishoda. Međutim, zakon ne propisuje automatizam oduzimanja oružja samim izricanjem zaštitne mjere, već tu odluku vezuje za procjenu konkretnog slučaja – naglašava Sendić.

Pravni osnov za oduzimanje oružja postoji, ali sistem nije ujednačen.

– Uvođenjem krivičnog djela teškog ubistva žene (femicida) zakonodavac je normativno prepoznao rodno zasnovano ubistvo, ali ni u ovom segmentu ne postoji izričita odredba koja automatski vezuje izricanje zaštitne mjere za trajno oduzimanje oružja. Oduzimanje se provodi u okviru krivičnog postupka i zavisi od procesnih odluka nadležnih organa – navodi Sendić.

Fragmentirani sistem kontrole

Dodaje da je problem o kojem se rjeđe govori fragmentiranost sistema kontrole malog oružja.

Dok je pažnja javnosti i institucija dominantno usmjerena na krivičnopravni odgovor i izricanje zaštitnih mjera, segment kontrole oružja ostaje nedovoljno integrisan u sistem procjene i upravljanja rizikom.

– Upravo u toj institucionalnoj nepovezanosti nalazi se jedan od ključnih izazova prevencije najtežih ishoda. U BiH postoji 12 relevantnih zakona koji regulišu nabavku, posjedovanje i nošenje malog oružja i lakog naoružanja. Svi ovi zakoni propisuju opšte uslove za nabavku oružja i na različite načine tretiraju nasilje u porodici kao faktor rizika prilikom odobravanja nabavke oružja – ističe Sendić

Ona dodaje da zbog standarda koji nisu harmonizovani pravna sigurnost i nivo zaštite zavise od mjesta prebivališta.

– U praksi to znači da u pojedinim kantonima izrečena mjera zaštite zbog nasilja u porodici predstavlja eliminatorni faktor za posjedovanje oružja, dok u drugim kantonima takva norma nije eksplicitno propisana – navodi Sendić.

U većini kantona oružani list izdaje se s rokom važenja od deset godina, bez propisane obavezne periodične provjere da li vlasnik i dalje ispunjava zakonske uslove za njegovo posjedovanje.

– To ostavlja prostor da osoba u međuvremenu postane počinilac nasilja, a da sistem kontrole oružja ne reaguje automatskim preispitivanjem dozvole. Iako su baze podataka digitalizovane, praksa pokazuje poteškoće u pravovremenoj razmjeni informacija i provjeri statusa vlasnika oružja, posebno u situacijama međukantonalne nadležnosti – naglašava Sendić.

U slučajevima nasilja u porodici prijetnja vatrenim oružjem nije eksplicitno definisana kao zasebna otežavajuća okolnost, već se razmatra u okviru opštih kriterijuma za odmjeravanje kazne i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno.

– Pravni osnov za oduzimanje oružja postoji, ali sistem nije ujednačen niti automatizovan na način koji bi garantovao dosljedno i obavezno oduzimanje oružja u svim slučajevima izricanja zaštitnih mjera. Problem je kombinacija normativne fragmentiranosti i nedovoljno dosljedne primjene postojećih mehanizama. Drugim riječima, sud može uzeti prijetnju oružjem kao otežavajuću okolnost, ali to nije rezultat izričite, sistemske norme, već diskrecione ocjene u konkretnom predmetu –  naglašava Sendić.

Jednaka zaštita u cijeloj državi

Sendić objašnjava da sudska praksa prepoznaje posjedovanje oružja kao relevantnu okolnost, a tužilaštva imaju pravni osnov da predlažu zabranu ili oduzimanje oružja kada procijene da postoji rizik.

Međutim, riječ je o oblasti u kojoj je potrebna veća harmonizacija i standardizacija postupanja kako bi se osigurala jednaka zaštita u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Izmjene krivičnog zakonodavstva, među kojima je i uvođenje femicida kao zasebnog krivičnog djela, usvojene su nedavno i njihova primjena tek počinje da se razvija kroz sudsku praksu. Upravo zato naredni period predstavlja važan test efikasnosti novih normi.

Tokom ove godine biće pokrenut i sistematski nadzor nad radom pravosuđa i primjenom izmjena, koji inicira Centar ženskih prava, kako bi se procijenilo da li zakonodavne promjene donose stvarnu i mjerljivu zaštitu žena. Tek nakon analize sudske i tužilačke prakse u narednom periodu biće moguće dati preciznije i relevantne podatke o stepenu dosljednosti u postupanju.

Dodaje da je odgovorno reći da pravni okvir postoji i da je unaprijeđen, ali da će stvarni efekti zavisiti od njegove dosljedne i ujednačene primjene, što će biti predmet pažljivog praćenja.

– U normativnom smislu, domaće zakonodavstvo je značajno unaprijeđeno i ide u pravcu standarda Istanbulske konvencije. Međutim, Konvencija ne zahtijeva samo postojanje zakonskih odredbi, već njihovu efikasnu i dosljednu primjenu u praksi. Ključni izazov je upravo u osiguravanju stvarne procjene rizika u svakom konkretnom slučaju, boljoj koordinaciji između policije, tužilaštava, sudova i organa nadležnih za kontrolu oružja, kao i ujednačenoj primjeni propisa na cijeloj teritoriji BiH – pojašnjava Sendić.

Nasilnik s pištoljem ispod jastuka

Pravna savjetnica i jedna od osnivačica Udruženih žena iz Banjaluke Lana Jajčević, ističe da iz iskustva iz pravnog savjetovališta može reći da je veliki broj korisnica izjavio da nasilnik posjeduje oružje.

– Jedan drastičan primjer prijave je bio kada nam je korisnica ispričala da nasilnik drži pištolj ispod jastuka u bračnom krevetu. Nažalost, građani Bosne i Hercegovine, pogotovo muški, su nakon završetka rata zadržali su oružje iz rata, pa tako često imamo slučajeve da je kod pojedinaca prilikom pretresa kuće pronađen čitav arsenal oružja – od bombi i minobacača i velike količine streljiva. I tu se radi o ilegalnom oružju kome je jako teško ući u trag. Kad se radi o ilegalnom oružju lakše mu je ući u trag jer svako ko posjeduje legalno oružje mora imati i dozvolu koju je lako provjeriti kod nadležnih organa – ističe Jajčević.

U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven i javno dostupan registar počinilaca nasilja u porodici, niti centralizovana baza podataka koja bi omogućila sistemsko praćenje ponovljenih prijava i procjenu rizika.

– Što se tiče prijave po službenoj dužnosti kod nas ne postoji registar učinilaca nasilja kao sto postoji npr. registar pedofila, odnosno registar lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanje djece još od 2018. godine. Da postoji takav registar lakše bi bilo pratiti po službenoj dužnosti da li je prilikom  činjenja nasilja upotrebljavano i oružje. Ovako se oružje provjerava isključivo po prijavi žrtve nasilja – pojašnjava Jajčević

Dodaje da je normativni okvir zaštite žrtava nasilja u relativno dobro postavljen. Ipak, naglašava da i dalje postoji prostor za unapređenje, posebno kroz donošenje novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u Republici Srpskoj, koji je trebao dodatno ojačati preventivne mehanizme i procjenu rizika. Njegovo usvajanje, međutim, zaustavljeno je usljed djelovanja antirodnih pokreta.

– Veoma malo se radi na preventivnoj zaštiti žrtava nasilja, a i uspostavljeni sistem često ne reaguje na vrijeme jer subjekti zaštite kada se desi nasilje “krivicu” svaljuju jedni na druge. To se vidi i po sve većem broju femicida u posljednje dvije godine u Bosni i Hercegovini. Najčešće u medijima čitamo nakon učinjenog nasilja sa smrtnim ishodom da “institucije nisu radile svoj posao” da je došlo do “porodične tragedije –  objašnjava Jajčević.

Prijetnja oružjem – najsnažniji indikator eskalacije

Advokatica Jovana Kisin Zagajac naglašava da ne postoji automatizam da sud po službenoj dužnosti u svakom predmetu nasilja provjerava evidencije o oružju. Procjena da li učinilac posjeduje oružje zakonski je predviđena u fazi policijskog postupanja, kroz obaveznu procjenu rizika u predmetima porodičnog nasilja.

– Sud u pravilu postupa na osnovu dostavljenih podataka. Ako podatak o oružju nije adekvatno procesuiran ili predložen kao relevantna okolnost, sud ga neće  samostalno istraživati. To pokazuje da preventivni efekat zavisi od kvaliteta inicijalne procjene i međuinstitucionalne komunikacije, a ne od automatskog mehanizma na sudskom nivou – pojašnjava Kisin Zagajac.

Dalje dodaje da zakon omogućava adekvatnu kvalifikaciju kroz različita krivična djela, prijetnja oružjem može predstavljati krivično djelo ugrožavanja sigurnosti, nasilja u porodici i drugih.

– Međutim, u praksi se ozbiljnost prijetnje često relativizuje ako nije došlo do fizičkog napada. Time se zanemaruje činjenica da je prijetnja oružjem jedan od najsnažnijih indikatora eskalacije. Evropski standardi, uključujući obaveze koje proizlaze iz Istanbulske konvencije jasno ukazuju da prijetnja smrću ili upotrebom oružja zahtijeva hitnu i odlučnu reakciju države – navodi Kisin Zagajac.

Uviđamo nedostatak koordinacije između policije, tužilaštva i sudova.

– Iako formalno postoje protokoli i obavezna procjena rizika, u praksi se dešava da informacije ostanu fragmentirane. Policija procijeni rizik, tužilaštvo kvalifikuje djelo, sud odlučuje o zaštitnim mjerama, ali ne postoji uvijek objedinjeni, kontinuirani nadzor nad visokorizičnim slučajevima – naglašava Kisin Zagajac.

Zakoni već omogućavaju hitne mjere, zabrane prilaska, pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela i oduzimanje oružja. Sistem je u velikoj mjeri usklađen s evropskim standardima, ali glavni izazov ostaje dosljedna primjena procjene rizika u svakodnevnoj praksi.

– Propisana je obavezna procjena rizika u slučajevima porodičnog nasilja, uključujući ranije nasilje, prijetnje ubistvom, posjedovanje oružja, zloupotrebu supstanci i procjenu straha žrtve ali ne završi svaka prijava porodičnog nasilja adekvatnom reakcijom policije i ta inicijalna loša procjena tj. nepreduzimanje zakonom propisanih radnji često dovede do eskalacije nasilja kasnije – navodi Kisin Zagajac.

Ranije prijave i prijetnje

Objašnjava da analiza težih slučajeva pokazuje da su često postojale ranije prijave, prijetnje i indikatori eskalacije. To ukazuje da sistem formalno ima mehanizme za prevenciju, ali da se oni nedovoljno koriste u ranoj fazi.

– Zbog toga se može zaključiti da je reakcija i dalje češće post festum nego preventivna. Pravi izazov nije u donošenju novih normi, iako smo u prošlosti i u zakonodavnoj sferi primjetili negativna antirodna lobiranja i opstrukcije već u odlučnijoj primjeni postojećih i ozbiljnoj procjeni rizika prije nego što dođe do tragičnog ishoda – zaključuje Kisin Zagajac.

Prisustvo oružja u domaćinstvu predstavlja jedan od najznačajnijih faktora rizika u slučajevima nasilja u porodici i ubistva žena, ali u Bosni i Hercegovini ovaj alarm često ostaje neprepoznat.

Iako je pravni okvir relativno dobro postavljen i u velikoj mjeri usklađen s evropskim standardima, najveći problem leži u praksi. Nedostatak automatizovanog oduzimanja oružja, fragmentirane evidencije, nedosljedna primjena procjene rizika i slaba koordinacija između institucija ostavljaju prostor za propuste koji mogu imati najstrašnije posljedice odnosno ubistvo žene.

—–

(8. mart 2026. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji protiv rodno zasnovanog nasilja i za dostojanstvo, sigurnost i prava svih žena i djevojčica. Ovaj tekst je doprinos Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA/Feministika Osmomartovskom maršu 2026. godine, maršu posvećenom borbama, otporu i solidarnosti žena širom zemlje.

Pozivamo sve da 8. mart obilježite izlaskom na osmomartovske marševe u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjaluci… Vidimo se na ulici.)