Bjelina snijega zaslijepljuje. Na brdo pod Veleži iz Banjdola su sa stokom došla tri domaćinstva. Ove godine su poranili. Sve brdske kuće su slične. Napravljene su od kamena koji je teška srca otpuštala iz njedara škrta hercegovačka zemlja. S limenih krovova svako malo klizne snijeg i polučujno tresne na tlo. Plava Božja arhitektura, ravna i bez dubine, nadvila se nad kršovito uzglavlje. Nisko je i zrak kao da ne struji nego je zarobljen u bijeloj praporini.

I u Zlatinoj kući sve je bijelo do kosti, njeno mršavo lice i čaršafi u jedinom krevetu u kući. Tu leži sin Avdo koji već nekoliko dana gori od vrućice. Proljeće je ali kao da je zima i to tegobna i teška.Druga je poslijeratna godina. Ni ovo uspavano krilo zemlje nije izbjeglo lomove koje donese svaki mir:krvave, zakrpane partizanske čizme, agrarne reforme, gole otoke i muškadiju izgubljenu između fronta i doma.

Dijete leži ispod izblijedjelog gunja u ćošku kuće, pored peći iz koje se ponekad čuje glasan huk. Jedva dvije godinice teku kroz providne, zelenkaste damare.

Prostorija je gusta od daha ukućana koji ne prestaju sa svojim sitnim poslovima. Ali svaki pokret je nešto sporiji, riječi tiše, a pogledi odmjereni, kao da bi sama pomisao mogla srušiti ono krhko što je još ostalo. Majka sjedi kraj kreveta. Bacala je mekinje kravama zatvorenima u štali. Težačke ruke su sklopljene u krilu, ukočene od straha, ali sjedi stoički bez molitve i plača. Želi uzeti djetetovu bol, progutati je kao otrov, razbiti je o vlastito tijelo, samo da mala plućaispod pokrivača, počnu disati bez napora. Najzad ustaje, veže dijete u stari šal, steže ga uza se, na se baca teški gunj, razmjenjuje nekoliko riječi i kreće nizbrdo. Nema puno izbora ni nade kad se bolest nakači na insana osim krenuti nizbrdo. Falilo je muških glava. Majka mora ponijeti svoj svijet u naramku sama.

Niko ne polazi za njom. Ranjeni otac uzdahne i mahne rukom.Nastavlja sjediti za stolom, savijen nad drvenom kutijom s alatom. Prsti mu nevješto preslažu zahrđale šarafe, kao da svakim nespretnim pokretom pokušava zakrpati nešto mnogo veće od stare sećije. Druga djeca neprestano izlaze i ulaze u kuću, dvije mlađe nevjeste nose vodu iz bunara. Otac se premješta kod prozora i šutke počinje motati duhan.

Zlata se spušta u grad, gazi kroz snijeg koji škripi pod nogama. Hitra je kao gazela kroz vjetar koji rezucka lice bez milosti. Hoda po snježnom vilajetu kilometrima koji prelaze realnu snagu živog bića. Sapliće se , ali ne pada, iz straha ili snage koja prkosi fizici, a potčinjava se natprirodnom otporu očajne majke. Hoda kao jedina živa tvar po zaleđenom kraju, ostavljajući iza sebe šutljive kuće. U Mostar stiže u mrkli mrak, već skoro klonula. Mali nemoćni život u zavežljaju grijao joj je grudi, vreo, klizav od znoja pod težinom gunja i ušutkane boli. Dijete diše kroz napola zatvorena usta, a ruke mu vise uz majčino tijelo. Zlatino grlo je ranjeno od krutog zraka koji je satima strujao kroz nju. Šta joj je prolazilo kroz glavu? Kako je isključila misli i strah? A srce? A noge? Kako se nije skotrljala u tom višesatnom marširanju?

U bolnici nema snage ništa reći, samo predaje sina bijelim i plavim mantilima. Na prsima ostaje mokri trag koji stišće pomodrijelim prstima, da upije zadnji sinovljev trag u njih.   Dječaka zadržavaju dovoljno da mu vrate snagu da prebrodi noć. Sutradan zovu blijedu ženicu  i šalju je kući s onoliko lijekova koliko su mogli izdvojiti u tim oskudnim vremenima. Ne objašnjavaju joj puno. Jedan doktor kaže da su trebali doći prije i da neliječena upala pluća nije mala stvar kod ovako malog djeteta.

Sad je trebalo prijeći isti put, samo uzbrdo.

Grad se budi. Mlada djevojka na balkonu u Brankovcu trese brige kroz prozor. Dok su mrve hljeba padale, Zlata se tek sjetila da od jučer nije jela. Po gradu nema snijega ali kako se put sužava ka Fortici, ukazuje se inje po sirotinjskom granju. Dijete spava. Ni dah ni tijelo nisu užareni kao prošlog dana. Prvi bijeli proplanci, kao netraženi darovi Boga, počinju se ukazivati iza krivudavih puteva uzbrdo.Smeđi gunj se vere zadnjom snagom prema prvim otiscima platoa. Sa Fortice se spušta seljak zamotan do očiju na konju. Pošao na tepu. Sve okolo je mršavo i oskudno, i konj i sunce, i čovjek i granje. Samo je snijeg izdašan, prosipa se po kamenjaru kao da ga nikad neće nestati. Dijete mirno spava. Uzbrdica krade napaćenu ženu. Vjetar opet zabija ledene iglice u lice, ali ona ne briše oči. Samo jače steže hladni naramak na prsa, kao da ga može ugrijati nasred gole pustoši.

Nakon bezbroj sati u bijelom mutnjaku naziru se obrisi kuća i krovova pod teretom zime. Još malo, još samo par tisuća koraka. Dijete je polumodro. Crvenilo i žar jučerašnje vrućice su nestali. Zrak koji bruji okolo ne dolazi iz bolesnih pluća. To vjetar zunda iz gunja i buši sljepočnice. Ostaje neplač i neuzdah. Zlata kao da se stopila s vjetrom i snijegom, nijemim svjedocima puta koji nije birala. Stiže ispred kuće. Nebo je teško i tamnoplavo, poput pokrivača umazanog nečim što se ne da oprati. Ulazi u avliju, skamenjenim rukama odvezuje nepokretni naramak i polaže ga na stari stol ispod strehe. Ne plače. Samo tiho, gotovo obredno, donosi lopatu iz sušnice i počinje kopati ispod malog kljena. Lice joj je nečitljivo. Ukućani uljuljani akšamskim mrtvilom stvaraju se kraj nje. Niko ništa ne pita, ne traže objašnjenje, samo nekoliko ženskih krikova probija tišinu. Otac joj uzima lopatu iz ruku koje ostaju zgrčene.

Dijete je pokopano bez puno propitivanja i bez nepotrebnih govora koji bi ublažili smrt i jad. Na uzglavlju i ispod nogu stavili su dvije male sive ploče, bez imena.Oprostili su se s Avdom s jednom surom koju svi znaju. Zlatu su polegli u kuću na popravljenu sećiju. Nije znala razaznati koliko dugo je spavala, ali na dan kad se probudila nije bilo fajde propitivati sudbinu od onomadne. Valjalo je puštati krave i ostali hajvan na ispašu, da nisu zatvoreni kad je snijeg već okopnio.

—

Poruka i posveta autorice:

Ovu kratka, istinita priča posvećena je rahmetli Zlati Brkan i svim snažnim ženama u prošlim vremenima i danas. Posvećena je i njenom sinu rahmetli Avdi Brkanu i drugoj djeci koja su umirala u tišini i bez spomena, naročito onima zakopanima u raznim brdima iznad sela, gdje bi se porodice često zatekle sa stokom pa su i, često bezimeni, mezari ostali tu do današnjeg dana. U ta vremena, kada su putevi bili nedohvatni, a znanje i medicina rijetki, životi su se gasili brzo, često bez mogućnosti da se tuga iskaže riječima.Ovo je moj pisani trag, kao podsjetnik na sve male mezare zakopane onako kako ih je sudbina zatekla: uz kamen, pod drvo, pokraj brdskih kuća i torova. Neka dođe vrijeme kad će i ti nijemi humci pronaći put nazad u seoska ili gradska mezarja i dobiti svoja imena i vidljiv trag da su, iako kratko, postojali na ovom svijetu.