Trans zajednica je meta različitih institucija, organizacija, kolektiva i individua, navodno širom političkog spektra, barem ukoliko vjerujemo praznim deklaracijama brige za žene, za djecu, i za koga god se još godi brinuti u datom momentu za svrhu akumulacije moći. To nije ništa novo. Fraktura povezanosti misli uzrokovana neoliberalnom identitetskom politikom također nije ništa novo. Ljevica i desnica – najčešće plodovi bujne mašte – se u teoriji ne slažu oko mnogo čega – u praksi su već duže ista odvratna stvar, nažalost – ali se naravno hladno mogu držati za ručice kad se radi o demonizaciji trans osoba, posebno trans žena. Moralna panika je bila i ostala vjerni alat ugnjetavača, to također nije ništa novo.

Ali šta onda jeste novo? U čemu leži doprinos ovoga? Možda bismo kolektivno trebale*i prestati očajnički težiti ka nekom novom teorijskom okviru ili konceptu, i umjesto toga početi provoditi artikulirano. Od trenutka kada je se pseudofeministički/pseudoemancipatorski vokabular oslobodio s lanca, prožderao je mogućnosti formiranja odnosa solidarnosti koji bi zaista srušili strukture moći. Pustošenje društvenog tkiva posljedica je mnogo dužeg projekta, i dok je s jedne strane razumljivo – možda čak i jedina mogućnost – upasti u zamku potrage i progona žrtvenog jarca, na osnovu izbezumljivajućeg i višedimenzionalnog obespravljenja koje svi doživljavamo, s druge strane to ostaje ni više niti manje nego nasilno koliko i glupo. Komodifikovani otpor je produžetak gospodareve moći, uže oko vlastitog vrata, čije gušenje izaziva halucinacije slobode.

Većina učesnica*ka u industriji aktivizma su čule*i za izreku “niko od nas nije slobodan*na dok nismo svi slobodni*e”, nažalost, tu najčešće i staje. Jezik je svakako bitan, istovremeno je svakako daleko od svemoćnosti, i svakako ne mijenja užasnu stvarnost zasebno, već isključivo uz materijalnu borbu na terenu, šta god taj teren bio. Ali kako uopšte doći do materijalne borbe koja može uzdrmati sistem, ako se već na diskurzivnom nivou stoji jako, jako labavo?

Često se traži odgovornost od nominalno nadležnih organa, naravno s jezikom iza zuba, jer se zna da se hoda po najtanjem ledu. Ne dijelim tu fantaziju da država može ili želi bilo šta promijeniti u svom mehanizmu pokoravanja – milioni izrabljenih, bolesnih, umornih, nesretnih i bijesnih sugrađana kroz decenije nam o tome svjedoče, pogled je dosta da se shvate pravila i uloge igre. Urušeno zdravstvo, urušeno obrazovanje, urušena kultura, država može lagano bez svih nas. Ukratko: dejtonska luđačka košulja je antitetična građanskoj, slobodnoj BiH. Ni ovo nije ništa novo, ali se nastavljamo, skoro pa ritualno, oko ovoga lomiti. Ova vrsta jaza u percepciji stvarnosti je što nas cijepa, međutim, bilo bi neiskreno i naprosto netačno tvrditi da to važi samo za datu makro skalu. Repliku istog sistema selektivnosti i nedosljednosti vlastitim premisama nalazimo i na mikro skali – kada kažemo da je sve povezano, zaista to mislimo – u sferi koja bi čisto teoretski, u nekoj utopiji u kojoj se diskurs i praksa poklapaju, prva trebala da skoči podržati trans žene, koju, međutim, u normativnom okviru ne prepoznajemo kao otvoreno identificiranog saučesnika u nasilju – radi se o tzv. ženskom pokretu.

Činjenica da je ovo za neke kontraintuitivni izbor ukazuje na ključni, perfidno prikriveni aspekt cijele tematike – višestrukost nasilja nad trans ženama. Bila je u potpunosti svjesna odluka odbiti grafičke opise fizičkog, psihičkog i institucionalnog nasilja, kako radi opasnosti retraumatizacije (potencijalnih) čitatelja*ica, tako radi potrebe za izbijanjem iz okvira fetišizacije traumatizirajućih iskustava, te umjesto toga ukazati na front koji uobičajeno nije među tipičnim dužnim krivcima.

Temeljito sam upoznata s otporom koji se refleksivno generiše kad isti postane predmet kritike, od argumenata da imamo veće neprijatelje – antirodne pokrete, opšte desničare, fundamentaliste, kao i druge društvene glavobolje – do optužbi separatizma. Želim osjetiti tugu jer se iste bijedne fikcije vrte iz godine u godinu, ali sve što osjećam su bijes i nepodnošljivi gnjev. Koliko još akademskih diskursa, koliko srceparajućih slučaja poput Noe Milivojev, koliko raskrinkavanja davno riješenih mitova dok se okorjeli temelji politike isključivanja unutar “ženskog” pokreta ne uruše? Ne želim sudjelovati u samo-orijentalizirajućujem diskursu intelektualne zaostalosti, to je prijatno oslobađanje odgovornosti. Što želim je da se preispita izvor očigledne amnezije. Razni režimi tlačenja se mogu uočiti kao takvi, te paralele između njih jasno povući, zašto sve zakržlja kad se radi o trans ženama? Blago i kratko rečeno: takva analiza moći je isključivo privid, i to najkrhkije vrste. Upravo na osnovu neodvojivosti režima tlačenja nemoguće je targetirati samo trans žene, služba patrijarhatu (kao i bilo kojem drugom režimu) nije do sada i neće nikada nikoga osloboditi, to uključuje cis žene, borkinje “stare škole”.

Ne mogu pričati/pisati za druge, ali ja lično nemam više niti strpljenja niti volje da vodim vječne debate o tome šta je to tačno žena a šta ne, koliko je oskudno svoditi žene na njihove reproduktivne organe, koliko kolonijalizam, imperijalizam, klasa, rodna reprezentacija, tjelesna građa, invaliditet i sl. imaju veze sa konstrukcijom te kategorije, i kako je napad na jednu zaista napad na sve. Patrijarhat ubija, na dnevnoj bazi, nemilosrdno. Neosporivo je da trebamo intenzivno komunicirati o događajima, procesima i osobama koje ugrožavanju pokret, suočavanje sa pitanjima bezbjednosti je od iste važnosti kao suočavanje sa samim konceptom sigurnosti. Upravo zato moramo nužno krenuti od krtica, tj. transmizogine frakcije, a ne od postojanja trans žena, tj. specifične imaginacije trans žena kao muškaraca koji im žele nauditi, uzeti nešto za šta su se borile – arhivski materijali širom svijeta nam potvrđuju da su trans žene kroz historiju bile među prvima rame uz rame podržavajući borbu cis žena, za to su rijetko kad dobile išta zauzvrat osim izdaje, ali to nastranu, ko ima moć? ko odlučuje? u čijim rukama je distribucija prava i dobara? zašto to nije fokus? –  i gurnuti ih u neku vrstu mitskog zaborava, kao da je sloboda limitirana količina. Zvuči kao “zavadi pa vladaj”, zar ne?

Ne polažem nadu u strukture koje nam od smrtovnice do smrtovnice jasno komuniciraju da ih ne boli naša bol, bol kojoj je barem omogućeno da slobodno divlja, ako nije u potpunosti prouzrokovana od datih struktura. Isto tako ne polažem nadu u neoliberalni sistem i njegove vjerne pratitelje*ice. U šta polažem povjerenje – do granica zablude ponekad – jesu solidarnost i zajedništvo. Jedne*i smo drugima mnogo bliže*i nego bilo koji političar*ka, ministar*ka ili vlasnik*ca, dopalo nam se to ili ne. Neovisno o bivšim, trenutnim i budućim konstelacijama moći, mi direktno i većinski (!) utičemo na živote onih oko nas, sociopolitička oskudica služi kao pozadina koja nas drži zarobljenima, sve nas. Stanje u kome se nalazimo, u koje smo zapravo bačene*i, je odvratno i okrutno, istovremeno je upravo to glavna podloga za građenje iskrenih savezništva i transformaciju koju mnoge*i od nas žele. Naravno, kamo sreće da to sve*i želimo. Istini za volju, nije kao da postoji alternativa, ili ćemo mi ukinuti sisteme nepravde ili oni nas. Politika odlaganja odgovornosti – spram izvorne dehumanizacije trans žena, stoga i ženskog pokreta kao cjeline, logično  – je jedan od suštinskih elemenata koji nas je doveo do ovog sramnog dna. Nećemo se lagati, strašno dugo smo tu. To svakako nije ništa novo. Ipak, ne moramo tu ostati, ne želim da tu ostanemo.

Ne osjećam ništa osim dubokog prezira ka pseudofeministkinjama/pseudoborkinjama za ženska prava kojima nasilje, bol i traume naših trans sestara ne bi mogle značiti manje, ili kojima je to sve čak izvor zadovoljstva. Ne osjećam više od ogorčenosti što u obimnom ženskom pokretu nema (dovoljno) mehanizama odgovornosti, te što su prioriteti takvi da se nipošto ne smije rizikovati ući u konfliktna stanja. Tačno to je mjesto na kome se dešava pregovaranje vrijedosti ljudskih života. Ne bi trebalo biti teško odlučiti između nekoga ko ispoljava nasilje i nekoga ko trpi to nasilje, ali očigledno jeste. Voljela bih doživjeti kraj tim lošim performansima brige za “obe” strane, jer naprosto ne postoje kao ekvivalenti u stvarnosti. Drugim riječima, ne mogu se zauzeti oba fronta, ili je se potpuno za ili je se potpuno protiv trans zajednice. Saučesništvo i njegove posljedice imaju razne oblike, međutim, glavno pitanje ostaje – u čemu je bit parcijalne borbe (protiv patrijarhata ili bilo kojeg drugog monstruoznog sistema)? Stalno se vraćamo na dosljednost, jeste li i vi strašno umorni?

Okvir u kome se nalazimo odmaže u svakom slučaju. Voljena i omražena NVOizacija, odnosno profesionalizacija aktivizma, je doprinijela materijalizaciji linija podjele, uprkos tome što nam stvarnost uporno pokazuje i dokazuje da je sve povezano i neodvojivo. Nadalje, donatori vrebaju pri svakom izvještaju. Ko zna, možda ima više podrške za trans žene, ali ne može (znači ne smije) biti prepoznatljiva kao takva. Ukoliko bi to bio slučaj, je li išta od toga vrijedi? Šta vrijedi izdati sebe i svoje (navodne) vrijednosti? Šta god bio odgovor, ne vrijedi žrtvovati trans žene među nama za to.

Nemoguće je da se oslobodimo kroz metodologiju fragmentacije. To naravno implicira da se želimo osloboditi. Beskrajne društvene tranzicije, osiromašenje, prezasićenost lažima, trovanje, nepravda na svakom koraku od lokalnih i međunarodnih aktera, kao i mnoštvo drugih faktora su nam utukli čak i snove o oslobođenju. Nisam pristalica diskursa nade, naprotiv, odbijam (polu-)prazno fantaziranje o promjeni. Nada je praksa i disciplina. Nasilje protiv žena, bile cis ili trans, kao i svih drugih meta hegemonijalnih sila, neće prestati kroz nadu u sistem ili u izmišljeno korektivno svojstvo da, ukoliko lijepo, smireno i polako objasnimo šta se dešava, da će se sve promijeniti. Reprodukcija naše otrovne kulture selektivizma, hijerarhizacije i individualizma prelama se preko tijela trans žena. Cis žene u aktivističkim ambijentima bi prve trebale znati da brutalnost nasilja nema direktnu korelaciju sa njegovom prepoznatljivošću. Nemamo pravo na amneziju.

Protesti protiv femicida i nasilja protiv žena ne smiju biti metod za jačanje patrijarhata, ponavljanje ciklusa nasilja, te gubljenje vremena i resursa, kojih imamo sve manje s obzirom da se svijet oko nas u svakom smislu te riječi raspada (ni to nije ništa novo, ali trenutno svjedočimo ubrzanju tog procesa). Ne postoje “naša borba” i “tuđa borba” kao dva potpuno razdvojena i apstraktna entiteta. Svakako postoje razlike, i svakako su te razlike arbitrarne, relacionarne i neodređujuće. Koncepcija sebe kao zavisne*og od druge*og, svih drugih, je feminizam, je otpor, je antihegemonijalno. Sve ostalo je profitna logika.

Trans ženama ne treba spas. Nikome ne treba spasitelj*ica. Svima nam trebaju saučesnice*i. Trans žene su se kroz svoju cijelu i dugu historiju postojanja uspjevale same organizovati, međusobno podržavati i isuviše često boriti bez pomoći od drugih. U jeku tih historijskih nepravdi i nasilja koje su pretrpile, posebno kroz aktivističku ekskluziju, u prostorima i odnosima koji su imali obavezu biti sigurni, naše naslijeđe je dužnost spaliti sve strukture koje ne štite sve i umjesto njih izgraditi sve što smo sve*i zaslužile*i od samog početka.