Da li je lako donijeti odluku o prekidu trudnoće? Vjerovatno ni u jednoj situaciji nije u potpunosti jednostavno, iz bilo kojeg razloga da se javi potreba za abortusom. Ali još teže je suočiti se s osudama i procjenama „objektivnih“ i „subjektivnih“ razloga žena kojima je abortus potreban. U ovom tekstu osvrnut ćemo se na dostupnost zdravstvenih usluga povezanih s prekidom trudnoće u Bosni i Hercegovini. Prikazat ćemo načine kojima se ograničava, onemogućava, osuđuje, kritizira i mistificira ovaj postupak i osobe koje ga urade, te rasvijetliti nasilne i restriktivne momente prisutne u narativima i praksama (ne)dostupnosti ove zdravstvene usluge.

Da li je i u kojoj mjeri dostupan abortus u BiH

Abortus na zahtjev je u Bosni i Hercegovini moguće uraditi do 10. sedmice trudnoće, prema entitetskim zakonima o uvjetima i postupku za prekid trudnoće. Nakon tog perioda za ovaj postupak je potrebna saglasnost komisije zdravstvene ustanove. Međutim, istraživanje regulative, dostupnosti i praksi abortusa koje je 2023. godine proveo Sarajevski otvoreni centar pokazuje da je pristup uslugama abortusa ograničen na više načina.

Pomenuto istraživanje govori da je zdravstvena zaštita povezana s abortusom nedosljedna. To se ogleda u više segmenata pristupa ovome pravu:

• Regulativa

U Federaciji BiH nije moguće uraditi abortus iznad 20. sedmice trudnoće (medicinski indicirani), dok u Republici Srpskoj jeste, pod uvjetima definiranim zakonom. RS dopušta zdravstvenim radnicima da odbiju pružiti usluge prekida trudnoće ukoliko je to protivno njihovim osobnim shvatanjima, dok u FBiH ta mogućnost ne postoji, a u praksi se široko koristi.

• Statistika

Podaci o brojevima, vrstama i metodama obavljenih abortusa u BiH su nepotpuni i nepouzdani za cijeli teritorij BiH. Ne dostavljaju sve zdravstvene ustanove te podatke zavodima/institutima za javno zdravstvo, što im je zakonska obveza, ili ih ne prijavljuju kontinuirano, ili kasne s dostavljanjem podataka, ili se ti podaci neadekvatno pohranjuju. Sami zavodi kao razloge ovako nekonsolidovane situacije navode nedovoljnu edukaciju zaposlenih u zdravstvenim ustanovama, nepoznavanje i nepoštivanje zakonske regulative, kao i kulturološku stigmu.

Zbog ovih praznina nije moguće dubinski analizirati kretanja statistike te porediti pojedine trendove rasta/pada u administrativno-teritorijalnim jedinicama BiH (kantoni, distrikt, entiteti). Takva situacija – nesistematično prikupljanje, razvrstavanje i objavljivanje podataka, ostavlja prostor grupama koje se protive abortusu da manipuliraju statistikama i „plaše“ javnost navodnim ogromnim brojevima abortusa koji konstantno rastu.

• Kapaciteti zdravstvenih ustanova i osoblja

Usluge prekida trudnoće nisu dostupne u zdravstvenim ustanovama u svim dijelovima BiH. Na primjer, na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde ne postoji privatna zdravstvena ustanova registrovana za ovu djelatnost, dok javna bolnica obavlja samo spontane pobačaje. U Zapadnohercegovačkom kantonu ne postoji bolnička zdravstvena ustanova, tako da se ne obavljaju abortusi, već se pacijentice upućuju u Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar (Hercegovačko-neretvanski kanton), u kojem ne žele obavljati abortuse na zahtjev. U Kantonu 10 niti jedna zdravstvena ustanova ne pruža usluge abortusa te je stav Ministarstva zdravlja ovog kantona da se radi o „ubistvu živog, nerođenog djeteta“:

Smatramo da pitanje abortusa treba biti riješeno na način da se abortus u potpunosti zabrani u Bosni i Hercegovini. Zdravstvene ustanove koje izvode abortuse zapravo gube svoj smisao da brinu o životu svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti. Naime, život počinje začećem, to se uči u školi, na fakultetima i u pitanju je nesporna činjenica bez obzira što netko želi pregovarati o vremenu početka života. Pobačaj nije medicinsko pitanje nego moralno (duhovno, metafizičko) jer se radi o dijaboličnom činu i u tom području bi trebalo biti riješeno, odnosno pobačaj bi trebao biti zauvijek zabranjen čin. – odgovor Ministarstva rada, zdravstva, socijalne skrbi i prognanih Kantona 10 na istraživanje BIRN BiH

Nadalje, pojedine zdravstvene ustanove nemaju dovoljan broj medicinskog osoblja iz grana ginekologije i anestezije. Na primjer, od sedam zaposlenih anesteziologa u Univerzitetskoj bolnici Foča, samo dva pristaju da učestvuju u postupku prekida trudnoće; u Bolnici „Sveti Apostol Luka“ u Doboju više od polovine ljekara je odbijalo uraditi abortus; Opća bolnica Jajce ima samo jednog anesteziologa i dva ginekologa, od kojih samo jedan želi raditi abortuse. Ostaje pitanje šta se dešava kada ni drugog doktora nema na poslu, ko pruža zdravstvene usluge pacijenticama? Ostaju li bez zdravstvene zaštite? Koliko tereta moraju podnijeti u takvim neizvjesnim situacijama, kako materijalnog, fizičkog, tako i psihološkog?

Tzv. priziv savjesti – odbijanje vršenja usluge iz „moralnih“/osobnih razloga je sveprisutno u BiH, do toga da pojedine zdravstvene ustanove uopće ne podržavaju ove usluge, dok druge tvrde da, iako postoji praksa uskraćivanja ove usluge od pojedinih zdravstvenih radnika, to nije prihvatljivo ni poželjno, i u što kraćem roku se traži zamjena – osoblje koje će pružiti tu uslugu.

Praksu priziva savjesti oslikava odgovor jednog od doktora u okviru istraživanja:

Ja ovaj posao radim 25-30 godina i nikad nisam radio abortus na zahtjev. Za mene to nije moralno. Ne radi se o vjerskim uvjerenjima, već u Hipokratovoj zakletvi vam ne piše da ste vi plaćeni ubica. Ne može me niko natjerati da uradim  to zato što to neko želi. – Hrvatska bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“ Nova Bila

• Cijene, medikamenti, anestezija

Zavodi/fondovi zdravstvenog osiguranja u BiH snose troškove ako se trudnoća prekida iz medicinskih razloga (trudnoća može ugroziti život i zdravlje žene, utvrđen malformitet ploda). Usluge prekida trudnoće na zahtjev nisu pokrivene obveznim zdravstvenim osiguranjem te iznos troškova zavisi od zdravstvene ustanove.

Cijene abortusa na zahtjev s pratećim tipovima anestezije koja se primjenjuje razlikuju se u pojedinim kantonima (zdravstvenim ustanovama), što stvara situaciju nejednake dostupnosti ove zdravstvene usluge. Cijene variraju u rasponu od 100 do 300/500 KM, ovisno o metodi abortusa i vrsti anestezije koja se koristi (opća anestezija se dodatno naplaćuje).

Medikamentni abortus (abortivne pilule) u pravilu se ne obavlja u BiH, jer lijekovi nisu registrirani na tržištu BiH, mada neke zdravstvene ustanove navode da obavljaju i taj vid abortusa i imaju u svom posjedu medikamente (putem interventnog uvoza koji odobravaju entitetska ministarstva zdravstva).

(Ne)zadovoljstvo žena koje su imale iskustvo abortusa

Kroz šta prolaze žene koje su obavile abortus u BiH? U istraživanju dostupnosti abortusa 163 žene su podijelile vlastita iskustva u pristupu ovim zdravstvenim uslugama, od razloga koji su doveli do prekida trudnoće, preko zadovoljstva uslugama, do svih detalja o toku postupka. Pored praktičnih izazova pristupa ovom pravu, većina iskustava koje žene opisuju su negativna, pojedina s nasilnim elementima.

Razloge za abortus protivnici abortusa relativiziraju, oduzimajući mu vrijednost prava iz osnovne zdravstvene zaštite, i u nasilnim-ograničavajućim narativima se ne uzimaju u obzir validnost, realnost i suština svakog razloga koji može dovesti do odluke o abortusu.

Najviše žena koje su učestvovale u istraživanju su abortus obavile zbog toga što nisu bile spremne na trudnoću (37,6%), nakon toga žene koje iz ekonomskih razloga – nepovoljne materijalne situacije nisu imale uvjete da budu roditelji (17,3%), a i situacije u kojima žena i partner ne žele djecu (12,8%). Tu su bili i medicinski razlozi, kada bi održavanje trudnoće ugrozilo život/zdravlje žene i/ili ploda, i spontani pobačaji koji su se desili. Seksualno nasilje (silovanje), nasilna veza, izostanak podrške porodice, trudnoća maloljetnica, strah od prethodnih teških trudnoća itd. su takođe situacije koje dovode do odluke žena u ovom smislu.

Živcira me što se u javnom govoru protivnici abortusa prema abortiranju odnose kao da je u pitanju neki banalni hir žene, neka jednostavna procedura (jednostavnija nego odlazak zubaru), što fantaziraju da se žene brzo i jednostavno odluče da abortiraju. Čak i kada žena jednostavno ne želi drugo dete, što je bio moj slučaj, sama procedura je stresna i bolna i odluka nikad nije laka. – jedan od odgovora

Nezadovoljstvo mnogim segmentima pružanja usluga abortusa prevladava u iskustvima žena, a neka od njih su opisana kao traumatična. Propitivanje razloga za abortus, nametanje ženama osobnih i „vjerskih“/“moralnih“ razloga zdravstvenih radnika, osuđivanje, vrijeđanje, ponižavanje, verbalni napadi, neprofesionalnost, neljubaznost, nedovoljno informisanje pacijentica o bitnim aspektima postupka, manjak komunikacije, nehuman odnos… neka su od doživljenih iskustava. Izvođenje abortusa bez anestezije je još jedan nedostatak koji je nekim ženama uzrokovao preveliku bol, strah i nesigurnost.

Pravo na abortus je osnovno žensko ljudsko pravo, kao i pravo na izbor, dostojanstven i slobodan život. Državni normativni okvir mora biti utemeljen na međunarodnoj legislativi o abortusu. Medicinsko osoblje mora kontinuirano prolaziti kroz rodno senzitivne obuke kako bi prevazišli lične frustracije i dominantne patrijarhalne obrasce ponašanja. Neshvatljivo je da se mizogini jezik u zdravstvenim ustanovama svakodnevno koristi za komunikaciju s pacijenticama, naročito na ginekološkom odjelu, ambulantama i da takvi postupci postaju ustaljena diskriminatorna praksa bez ikakvih sankcija, restrikcija i prijava. Uznemirujuće je da rečenica „j… te tvoja majka, kad te nije naučila da se čuvaš“ ili „šta sad jaučeš kad si se pr…la onda ti je bilo fino“ nesmetano koriste u našem govoru, a da počinioci ostaju nekažnjeni. – jedan od odgovora

Napori protiv abortusa: širenje panike i dezinformacija

Cjelokupnoj situaciji ne pomaže činjenica da u Bosni i Hercegovini sada postoji najmanje deset organizacija i drugih inicijativa koje žele uticati na odluke žena o abortusu, te uz pomoć iz domaćih budžeta i podrške velikih međunarodnih konzervativnih organizacija smanjiti mogućnosti ili u potpunosti zabraniti abortus.

Ženama u Livnu, Ugljeviku ili Širokom Brijegu vjerovatno je uvijek bilo teže odlučiti se na abortus, a onda ga i napraviti, nego u drugim većim gradovima BiH. Danas, osim prepreka “tradicionalne” i retrogradno vjerske sredine, protiv sebe imaju i ove aktere.[1]

Istraživanje Zagovaranje zabrane i protivljenje abortusu u Bosni i Hercegovini – organizacije, inicijative i pojedinci analizira djelovanje tih aktera, njihove načine komuniciranja i finansiranja. Radi se o pojedincima, formalnim i neformalnim grupama, organizacijama i fondacijama koje se protive mogućnosti abortusa na zahtjev, te neke od njih zagovaraju zabranu kroz promjenu zakona. Pored toga, nastoje utjecati na stav prema abortusu kod donosilaca odluka ili na širu javnost kroz organizovanje javnih događaja, kampanja, protesta ili komunikaciju na društvenim mrežama. Ta komunikacija je puna naučno netačnih i neutemeljenih informacija te strategije manipulacije koje koriste mogu djelovati demotivirajuće na odluku o prekidu neželjene trudnoće.

Ove grupe uglavnom komuniciraju dezinformacije ili tvrdnje kojima plaše trudnice ili društvo zbog najekstremnijih, negativnih posljedica na zdravlje žena koje bi mogle nastati, a koje predstavljaju da se dešavaju u daleko većem broju slučajeva nego to praksa pokazuje, kao što su sterilitet, veće mogućnosti oboljenja od raka dojke ili grlića maternice te mentalne poteškoće. To se ogleda u manipulativnoj interpretaciji rezultata postojećih istraživanja i naučnih studija, tvrdeći npr. da se većinski žene pokaju nakon prekida trudnoće ili da žene koje zadrže trudnoću uglavnom protekom vremena budu sretne što su to učinile.

Neke od njih su dio širih tendencija tzv. antirodnih pokreta kojima su sporna i ljudska prava LGBTIQ osoba, koji relativiziraju ili negiraju nasilja koje je rodno uvjetovano, bave se „opasnostima rodne ideologije“, pored pokušaja ograničavanja ili sužavanja mogućnosti izbora i tjelesne autonomije, tj. kontrole ženskih tijela.

Grupe koje se prezentiraju kao savjetovališta za žene o neplaniranoj trudnoći su, kako kažu, tu da ponude utočište za žene koje razmišljaju o abortusu, a u sadržajima na društvenim mrežama nameću osjećaj krivice ženama kojima je abortus potreban. Manipulira se jezikom i terminologijom te se „početak života“ vidi kroz momenat kada počinje kucati bebino srce, što nije naučno-medicinski potvrđeno. Savremena medicinska znanja su napredovala u pogledu utvrđivanja momenta u kojem plod može preživjeti izvan maternice, ali uspjesi medicine ne odgovaraju još uvijek na pitanje kada počinje život ni koliko je to relevantno za tjelesnu autonomiju žene u slobodnom odlučivanju o rađanju.[2] Stoga, početak života začete jajne stanice ostaje otvoreno pitanje i tlo za filozofske, etičke, pravne i političke rasprave.

Ono što je ustanovljeno presudama Europskog suda za ljudska prava jeste da se razvoj ploda ne može posmatrati odvojeno od tijela, tj. života žene koja ga nosi. Nerođena osoba (embrion/ fetus/ plod) se ne smatra osobom koja uživa potpunu zaštitu prava na život iz Europske konvencije za zaštitu temeljnih prava i sloboda te su prava potencijalne osobe ograničena pravima i interesima trudne žene, posebno pravom na privatni život. Europska komisija za ljudska prava je u jednom predmetu stala na stanovište da je „život“ fetusa usko povezan sa životom trudnice i ne može se posmatrati izolovano od njega.

Neke od zajedničkih karakteristika djelovanja anti-abortus aktera i njihovih ograničavajućih narativa:

• mjerenje uspjeha vlastitog djelovanja kroz broj „spašene djece“
• pružanje socijalne podrške i sigurnog utočišta za trudne žene, osnaživanje porodica, bez jasnih pokazatelja kako su dugotrajno i sistemski pomogli ženama i porodicama
• nametanje osjećaja krivice, žaljenja i stida ženama koje se odluče na abortus
• zalažu se za zaštitu ploda/života – protive se pravu žene na izbor, nastoje im smanjiti mogućnosti za ovaj postupak i otežati pristup zdravstvenim uslugama
• isticanje „negativnih posljedica abortusa“
• korištenje naučno netačnih termina poput „beba“ i „dijete“, iako se u trudnoći radi o embrionu/ fetusu
• tvrdnje da se abortus koristi kao vid kontracepcije, bez da imaju u vidu nemogućnost mnogih osoba da dođu do kontracepcije, ali i mogućnost da kontracepcija zakaže
• baziraju se na religijskom diskursu
• koriste naučne tekstove koji nisu recenzirani
• često koriste taktiku zamjene teza i strašenja te se pozivaju na „dobra stara vremena kada je sve bilo bolje“
• preuzimaju diskurs ljudskih prava – „za“ nešto (život), a ne protiv nečega

Ima li kraja borbi za reproduktivnu pravdu

Pokreti za ograničavanje i zabranu prava na abortus širom svijeta poprimaju zastrašujuće razmjere, do toga da se ostavlja mogućnost prekida trudnoće ženi samo ako je napadnuta (seksualno nasilje, silovanje, incest i slične situacije), a negdje se i takvi oblici nasilja osporavaju kao validni razlozi za prekid trudnoće. U svijetu 6% žena reproduktivne dobi žive u 21 državi koje u potpunosti zabranjuju abortus, dok 20% žena žive u 44 države koje dozvoljavaju abortus samo kada je potrebno spasiti život trudnice. Gdje i kako te žene izbore pristup zdravstvenoj zaštiti? Ili podlegnu od nebrige sistema?

Kršenja ljudskih prava u sferi zdravstvene zaštite i nasilne prakse trebamo osvjetljavati i davati im političku težinu, sve dok abortus ne postane dostupan, legalan i siguran postupak za sve osobe koje ga trebaju, iz bilo kojeg razloga, u svim dijelovima svijeta.

Ako se vratimo ne tako daleko u prošlost bivših država, Kraljevine SHS i više Jugoslavija, pogledamo teret kriminalizacije, i kazni tamnicama i zatvorima, koji je vladao nad ovim postupkom, vidimo stravične situacije i posljedice koje zabrane, prizivi savjesti, nedostupnost itd. nose za žene kojima se uskraćuje ovo pravo. Kada osvijestimo koje su to posljedice za žene koje nemaju pristup sigurnom abortusu, pogoršanje zdravlja, različiti oblici patnje koje nosi nemogućnost odgajanja djeteta, čak i smrt, svaki napor i borba postaju otpor nasilnim i patrijarhalnim okovima u koje su stavljena ženska tijela i životne odluke. Zar i dalje moramo voditi bitke za reproduktivnu pravdu i sve što ona podrazumijeva, uključujući pravo na planiranje porodice?

Kada će se smanjiti potreba za obavljanjem prekida trudnoće? Kada će žene prestati suočavati s neželjenim trudnoćama, povrh svega osudama ako ih obave? Imamo li kao društvo kapaciteta stvoriti dostojanstvene socio-ekonomske uvjete života svakoj osobi kroz zaštitu pojedinaca i porodica, dostupnost najsavremenijih oblika kontracepcije, seksualne edukacije, sprječavanja seksualno prenosivih infekcija, sprječavanja i kažnjavanja nasilja u svim njegovima oblicima, kvalitetne i nenasilne akušerske/porodničke prakse, pristup alternativnim opcijama začeća i rađanja?

Što se tiče BiH, umjesto zaključka vrijedi prenijeti riječi žena koje su u BiH ostvarivale ovaj vid zdravstvene zaštite[3]:

Potrebno je i uvesti neka ograničenja na priziv svijesti jer je abortus pravo svake žene i nitko ne smije uskratiti tjelesnu autonomiju, osobito kada su te usluge pokrivene osiguranjem jer nije svatko u mogućnosti platiti abortus. A ako nismo u mogućnosti platiti abortus od 300-500 KM, kako misle da smo u mogućnosti othraniti dijete? Abortus treba biti normaliziran i nikakva tabu tema, legalan, siguran i uz punu podršku za moguće psihološke posljedice. Kada bi bio prihvatljiv i nimalo demoniziran, osobe koje se odluče na abortus imale bi puno manju grižnju savjesti jer ne bi osjećale neprihvaćanje njihove odluke od strane društva.

[1] Azra Husarić Omerović, Zagovaranje zabrane i protivljenje abortusu u Bosni i Hercegovini – organizacije, inicijative i pojedinci. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar, 2024. Dostupno na: https://soc.ba/zagovaranje-zabrane-i-protivljenje-abortusu-u-bosni-i-hercegovini-organizacije-inicijative-i-pojedinci/

[2] Više o interpretacijama naučnih spoznaja u pogledu početka ljudskog života pročitajte u: Jelena Kalinić, Abortus u fokusu: nauka, bezbjednost i realnost. 30.11.2023. Dostupno na: https://soc.ba/abortus-u-fokusu-nauka-bezbjednost-i-realnost/

[3] Više izjava i iskustava u istraživanju Sarajevskog otvorenog centra: https://soc.ba/istrazivanje-o-regulaciji-dostupnosti-i-praksi-abortusa-u-bosni-i-hercegovini/