Neke od vas datum iz naslova možda asocira na Međunarodni dan bijelog štapa, oni pretjerano skloni čišćenju možda obilježavaju i Međunarodni dan pranja ruku, čina čiji značaj iznova otkrivamo u pandemijama i brzo ga zaboravimo, a ogrezli u istoriji će se prisjetiti i “Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine” iz 1991. godine kada je odlučeno da se predstavnici BiH povuku iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje čine Jugoslaviju. Neko će se možda sjetiti i veselijih prilika, poput prvog plasmana nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine (BiH) na Svjetsko prvenstvo.

Tog se dana, 15. oktobra, obilježava i jedan drugi dan: Međunarodni dan žena na selu. U pitanju je tema mnogo važnija od brojnih koje inače dominiraju dnevno-političkim raspravama na raznim kanalima, profilima i u medijima, posebno ako se uzme u obzir da je BiH četvrta najruralnija zemlja u Evropi, iza Crne Gore, Finske i Irske. Prema nekim podacima čak 61% stanovništva (po definiciji OECD-a) živi u ruralnim područjima. Poljoprivreda kao osnovna grana privrede na selu igra prominentno mjesto u Strateškom planu ruralnog razvoja BiH 2018 – 2021. Kako plan navodi, značajna je za ekonomiju BiH zbog broja zaposlenih u ovom sektoru, ali i značajnog učešća u vanjsko-trgovinskom deficitu što sugeriše potrebu domaćeg razvoja. S druge strane najnoviji izvještaji o stanju u poljoprivredi sugerišu veliko ukupno smanjivanje broja poljoprivrednih proizvođača u nekim dijelovima zemlje. Uzevši ovo u obzir, očekivala sam taj dan i tim povodom više izvještaja o ženama i priče o tome kako se nose sa izazovima koje nosi život u ruralnim područjima i promjene koje se tamo događaju. Očekivala sam i poneki javni događaj, političku diskusiju pa čak i neki prijedlog politike koja bi podržala održivost i opstanak naših ruralnih zajednica. Naročito u vrijeme današnje krize i sve izraženije socijalne nesigurnosti. Prilozi i analize su izostale.

Pitanja su brojna. Koja je zapravo uloga sela u našem opstanku, kako se selo mijenja, transformiše, razvija, kakva je njegova budućnost i kakva je pozicija žena u tom svijetu? Da li su financijski nezavisne, nasljeđuju li imanja, da li su vlasnice poslova i slično? Kako se organizuju kad u isto vrijeme moraju biti poljoprivrednice, poduzetnice, domaćice i marketing menadžeri? Imaju li vremena za sebe? Koje obrazovanje i vještine su im zaista potrebne? Koji podsticaji imaju efekta? Šta im treba? Čemu se nadaju? Na neka ćemo probati barem dijelom odgovoriti ispod. Druga će sačekati.

Da se odmah na početku ogradim od romantiziranja seoskog načina života i idiličnih slika seoskih livada i šljivika. Dovoljno o njemu znam da bih sebi nešto takvo dozvolila. Duboko sam svjesna šta se decenije iza nas tamo dešavalo. Mašti na volju puštam kada analiziram potencijale i mogućnosti, jer smatram da zbog veličine naše zemlje i velikog broja ruralnih zajednica lako možemo dobiti hranu s polja direktno na stol, što danas zapravo i jeste čarolija kada promatramo lance opskrbe – dobiti kvalitetan i zdrav proizvod u čije smo porijeklo sigurni. Naši gradovi nisu jako udaljeni od ruralnih zajednica, posjedujemo bogatstvo prirodnih resursa i geološko-klimatsku raznolikost koja pogoduje i raznovrsnosti proizvoda – od u pjesmama opjevane Kalifornije u Hercegovini do rodnih ravnica Semberije. U takvim okolnostima nam sigurno ne bi trebalo puno za efektivnu sprovedbu politike „od polja do stola” koja je trenutno u središtu pažnje Evropskog zelenog plana. Politika promoviše sveobuhvatan pristup održivosti hrane u Evropi, a temelji se na ideji da će stvaranje povoljnog prehrambenog okruženja koje olakšava odabir zdrave i održive prehrane pridonijeti poboljšanju zdravlja i kvalitete života potrošača. Ideja je da se stimuliše potražnja za svježom, manje prerađenom hranom iz održivih izvora. S onim čime raspolažemo, i sami bismo relativno lako mogli dizajnirati sličnu politiku na temelju integracije na selu ionako raširene aktivnosti poljoprivrede, sakupljanja i prerade šumskih plodova.

Sela mogu biti produktivno angažovana i na druge načine. Jedan, u posljednje vrijeme sve rašireniji je razvoj održivog turizma. Tokom posljednje decenije ovoj se opciji širom ruralnih zona posvećuje sve više pažnje. Prepoznat je potencijal u zaštiti prirodnih područja i sve je više inicijativa te vrste koje nastoje istinski da uzmu u „obzir trenutne i buduće gospodarske, društvene i okolišne učinke“ te da omogući istinsku brigu o „potrebama posjetitelja, sektora, okoliša i destinacije uz optimalno korištenje okolišnih resursa“ i to tako da sačuva „društveno-kulturnu autentičnost destinacije, …, njihovo izgrađeno i živo kulturno nasljeđe i tradicijske vrijednosti,“ i osigura da su „aktivnosti održive i dugoročne“ – što je proklamovana vizija održivog turizma.

Prisjetimo se 2020. godine kada smo zbog raznih međunarodnih i lokalnih regulativa vezanih za pandemiju, nanovo otkrivali prirodne ljepote i zaboravljene krajeve BiH, odlazili kod baki i nana na sela, a na putu posjećivali male obrte i malobrojna zaštićena područja. Vjerovatno ste sreli neke od žena o kojima govorim, bilo da ste probali sir gužvaš na Janjskim otocima, koji je zaštitini znak Јanjske visoravni u blizini Šipova ili kupovali vunene čarape u Martin Brodu, koje su zapravo ispletene u Drvaru. Sve ovo nije bilo puno drugačije od onoga kako bi održivi turizam, barem u jednom svom dijelu, trebao da izgleda.

To je međutim samo jedna dimenzija priče o životu na selu. Pomenuti Strateški plan daje grubi pregled položaja žena na selu, koji, pretpostavljate, nije nimalo lak. Žene su u višestruko podređenom položaju, jer su u većoj mjeri uključene u obavljanje poljoprivrednih poslova koji su slabo ili nikako plaćeni, uglavnom su bez socijalnih benefita (zdravstvenog i penzionog osiguranja), a uz to obavljaju i brojne kućne poslove. Povrh toga, žene često ne naslijede ni njivu, s obzirom na to da su nositelji poljoprivrednih gazdinstava u 90 posto slučajeva muški članovi domaćinstva, a i ovih skromnih 10 posto žena što nešto naslijedi uglavnom živi u staračkim samačkim gazdinstvima. Trenutno je u izradi Strateški plan za period 2022. – 2027. i nadam se makar većem uključivanju žena iz ruralnih područja u njegovu izradu, ako već ne manje varljivim podacima.

Uprkos proklamovanoj važnosti seoske privrede, pažnja koja joj se poklanja je minorna, a mršave politike koje postoje nisu uspjeli doprinijeti razvoju samih sela. Medijske objave koje otkrivaju nešto o životu žena na selu su rijetke, a pretraživanje otkriva, osim ponekad sumnjivog optimizma, i to da podataka uglavnom nema ili su vrlo ograničeni i zastarjeli. U jednom članku koji je u manje-više istoj formi objavilo nekoliko različitih medijskih kuća, šturo se navodi se da je u Republici Srpskoj, 2020. godine primijećen porast broja žena nosilaca poljoprivrednih gazdinstava, i sada ih je 17 posto u ukupnom broju registrovanih gazdinstava. Što se tiče Federacije BiH, sličnu informaciju prenose članci iz 2022. godine vezani za 8. mart. Tu je prema podacima Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva ukupan iznos isplaćenih podrški za gazdinstva gdje su nositeljice žene povećan za 2 miliona KM u odnosu na prethodnu godinu, odnosno sa 15,73 posto na 17,42 posto pa su donijeli zaključak i da je došlo do blagog povećanja broja žena poljoprivrednica. Poređenja radi, u susjednoj Hrvatskoj podaci za 2020. godinu pokazuju da su žene nositeljice oko 30 posto obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava, i da među njima prevladavaju starije žene sa završenom ili nezavršenom osnovnom školom. Iz istog, odličnog članka, sam saznala da, zamislite, BiH u ovom slučaju ne zaostaje za Evropskom unijom, u kojoj još uvijek ni jedna država članica nije uspostavila tematski potprogram za žene u ruralnim prostorima.

Nego da se mi vratimo na naše selo. Koristan dodatni izvor informacija je i Analiza stanja stanovništva u Bosni i Hercegovini koja rasvjetljava i brojne dodatne dimenzije života na selu. Migracije su značajne, a egzistencijalne prilike su njihov najveći uzrok iz ovih područja u urbane sredine, iako ih je teško pratiti zbog nedostatka statističkih podataka o ruralnim područjima, te doprinose povećanju regionalnih nejednakosti. Ruralna područja imaju stariju populaciju, infrastruktura i usluge su nedovoljno razvijene, a domaćinstva su ovisnija o lokalnim izvorima goriva, vode i sanitacije, a gotovo polovina ruralnih domaćinstava proizvodi dio hrane za vlastite potrebe. Pristup zdravstvenoj zaštiti je otežan. U prilog tvrdnji o višestrukoj podređenosti žena idu i podaci da su manje aktivne i u manjem broju zaposlene i prisutne na tržištu rada, a i kada imaju posao češće rade u sektorima s nižim dohotkom, malom mogućnošću za napredak i profesionalnim usavršavanjem, a pored toga, žene više sudjeluju u neplaćenom radu u domaćinstvu i više se staraju o članovima porodice (o djeci i starijim osobama). Na selu je i posebno izražen problem žena koje vode računa o muškarcima, ali kada oni preminu, nema nikoga ko bi se starao o njima.

Nedavno sam imala priliku da sarađujem na izradi analize razvojnih potencijala dva ruralna lokaliteta u dolinama rijeka Kruščice i Neretvice, inače zajednica vrlo angažovanih u otporu gradnji malih hidrocentrala. Analiza je urađena u saradnji s mještanima, s ciljem da se naznače mogući razvojni pravci, ali i razjasne norme i nivoi zaštite određenog područja te naznači kako u skladu s tim zajednica može da koristi tamo dostupne resurse. Često su nam u borbama za rijeke spočitavali da mi samo nešto branimo, da smo protiv razvoja i energetske održivosti, da smo, da sumiram, mi zapravo vaši najgori neprijatelji. Slične ćete izjave čuti svuda i stalno kada su slične okolnosti po srijedi. Analizom smo pokušali da damo glas mještanima ove dvije zajednice da kažu kako oni zamišljaju razvoj i šta smatraju potrebnim za opstanak u ruralnim mjestima. Ukratko, nakon razgovora i analize došli smo do zaključka da se potrebe ovih zajednica ne ogledaju u strateškim dokumentima, infrastrukturno su zapušteni – loši putevi, kanalizacija, vodosnabdijevanje ili javna rasvjeta, ne ulaže se u razvoj sadržaja kojima bi obogatili rekreativnu ili turističku ponudu, a ne postoji i dovoljno ulaganja u specifičnu opremu poput npr. sušara koje su neophodne ako se želi napraviti održiv model plasiranja domaćih i šumskih proizvoda na tržište. U isti mah se razvojni planovi lokalnih zajednica mahom baziraju na bjesomučnoj i totalnoj eksploataciji i uništavanju upravo tih ruralnih resursa na kojima počivaju i život i privreda ljudi koji tu žive. To je pravi razlog otpora, a ne neki puki anti-razvojni protest.

Stanovništvu ne nedostaje ideja, ali su prepreke višestruke. Tako se npr. u dolini Neretvice interesuju za zadrugarstvo, no za takav oblik udruživanja bi im trebao, za njih značajan, početni kapital od 20 – 30 000 KM za npr. otkup šumske borovnice ili slične privredne projekte. Iz bliskog kontakta koji od 2017. održavam sa nekim od žena iz sada već legendarnih Hrabrih žena Kruščice znam da im nedostaje podrške različite vrste. Nedostaju im znanja potrebna za otvaranje i vođenje poslova, snalaženje sa zakonima kojima se uređuje područje proizvodnje prehrambenih proizvoda, te posebno znanja vezana za plasman proizvoda na tržište. Podrška u domenu pisanja i vođenje projekata i uopšte poznavanje „projektnog jezika“, promocije i slično bi im takođe bila od velike koristi. Centralno pitanje koje se ispostavilo je kako doći do početnog kapitala na selu gdje se živi uglavnom od svog rada i gdje su primanja ionako niska. Informacije o programima podrške nisu dovoljne, jer mnoge će obeshrabriti susret s kompleksnim, birokratskim jezikom i komplikovanim procedurama. Otvoreno je pitanje kako premostiti ovaj problem, da li ciljanim edukacijama, direktnom podrškom u smislu pisanja aplikacija ili kombinovanim pristupom?

Ali da ne završim u potpuno sivom tonu, primijetila sam da dosta tekstova, i to dobro urađenih intervjua i članaka na tematskim, poslovnim i poljoprivrednim portalima, a ne projektnih ili promotivnih članaka, karakteriše doza optimizma te svježina i hrabrost žena koje se, uprkos svemu, bore za svoj i opstanak svog sela. To nije mala stvar i možda je jedan lijep znak u inače sumornom pejzažu. Da bismo stvarno vidjeli kakav je to znak, moramo čuti od žena koje na selu žive i rada šta o svemu tome misle. Zato ću, u narednom tekstu prenijeti njihova razmišljanja i stavove o politikama i statistikama, o stanju i promjenama, ali i ponešto o njihovim potrebama, željama i nadanjima.