Lamija Begagić u razgovoru sa Mersihom Beširović, Sindikat radnica i radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH

FEMINISTIKA je razgovarala s Mersihom Beširović, predsjednicom SINDIKATA RADNICA I RADNIKA TRGOVINE I USLUŽNIH DJELATNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE, usudimo se reći najvitalnijeg i najvibrantnijeg sindikata u državi koji i ove godine, na Praznik rada, planira protestno okupljanje. Pored o protestu i neradnim praznicima i nedjeljama, porazgovarali smo i o zakonima o radu, pravima radnica, radničkoj i sindikalnoj solidarnosti, štrajkovima…

Godinama svjedočimo nizu vaših sindikalnih akcija usmjerenih na poboljšanje radničkih prava, ne samo u ovom sektoru, no, ovaj bismo razgovor prigodno započeli inicijativom „Slobodni za praznike!“ i svojevrsnom najavom Vašeg prvomajskog protestnog uranka. Šta se desilo od prošlogodišnjeg prvomajskog protesta koji se održao pod sloganom „A kada smo mi na redu?“ Jesu li radnice i radnici u trgovini i uslužnim djelatnostima došle na red? Pamtimo da ste u novogodišnjoj čestitki poželjeli radnicama i radnicima u BiH „djelomično sretne praznike“, osvrćući se na uvećane dnevnice na rad praznicima, kao i na potpunu zabranu rada u nekim dijelovima države, ali ste istakli i da se za neka prava i dalje borite i da niste zadovoljni polovičnim rješenjima. Šta se promijenilo, a za šta se još uvijek zalažete da se promijeni u pogledu slobodnih praznika?

Prije svega hvala vam na ovim uvodnim riječima. STBIH se zaista trudi svakodnevno poboljšavati položaj radnika i radnica koje predstavlja ali i generalno popravljati ugled sindikalnog pokreta u BiH i jako nam znači da se to vidi. Nažalost, ogroman je put pred nama, još uvijek. 

Od prošlogodišnjeg obilježavanja 1. maja do danas, rekla bih da su radnici i radnice u ovom sektoru ipak došli na red, ali nažalost živimo u društvu gdje to ne znači nužno i konačno rješenje nekog problema ili zahtjeva. Svi procesi traju jako dugo i sve ide nevjerovatno sporo. Ono što se promijenilo je da se neka rješenja naziru ali još uvijek nisu postala realnost. I zbog toga smo jako frustrirani. Baš kako ste i vi napisali polovična, djelomična, usputna rješenja su vidljiva ali sve dok ona ne budu sistemska, mi ne možemo reći da smo nešto napravili. Ali evidentno je da se percepcije mijenjaju, mijenja se odnos prema radnicima u ovom sektoru i oni više nisu na marginama. Neskromno vjerujemo da i mi kao sindikat imamo udjela u tome. 

Pored inicijative za slobodne praznike, vodite bitku i za neradnu nedjelju. Zahvaljujući vašem trudu i zalaganju, desili su se neki pomaci, možete li nas pobliže upoznati koji i koliko ste blizu konačnom cilju: zakonskoj zabrani rada nedjeljom u svim dijelovima BiH?

U Predstavničkom domu Parlamenta FBiH usvojen je Nacrt Zakona o unutrašnjoj trgovini FBiH. Ako bih to morala nekako jednostavno predstaviti, rekla bih da od pet koraka koje je potrebno napraviti mi smo sada na pragu četvrtog. Potrebno je provesti još javnu raspravu u trajanju od 60 dana i nakon toga ponovo sa Prijedlogom Zakona izaći pred parlamentarce. 

U javnosti je taj član 17. dosta aktueliziran, ali samo u onom dijelu koji se tiče zabrane rada nedjeljom. Zabrana rada u dane praznika je ostala potpuno u sjeni. Mislim da je to isključivo zato kako bi se cijela priča skrenula u potpuno pogrešnom pravcu i kako bi se slika o tome kako će najviše koristi od ovoga imati radnici potpuno iskrivila. Sve to je rezultat stava koji imaju naši parlamentarci, a koji sam jednom prilikom lično čula u Parlamentu – a to je da je jedino bitno ko je predložio neko rješenje, a šta je to i ko će od toga imati korist je potpuno nebitno. Jedino je bitno da “oni drugi” ne “poberu aplauze”. I mi kao društvo generalno smo decenijama već taoci takvog odnosa politike prema građanima i radnicima. 

Na koncu, ako se, a nadamo se da ćemo, za ovo rješenje i uspijemo izboriti, opet je to rješenje za samo jedan dio bh. tržišta. Mi smo, činjenica, žestoko podijeljeno tržište i društvo čija je rak-rana segregacija radnika u primanjima i pravima, zavisno od mjesta života i rada. I to se nastavlja. I to u trenutku kad smo značajan korak bliže evropskim integracijama.  

Premda je izuzetno teško napraviti hijerarhiju važnosti radničkih problema u Vašem sektoru, možete li istaknuti koji su problemi još na Vašoj prioritetnoj listi. Gledajući materijale na internetskim prezentacijama Sindikata, u prvom su planu pored prava na odmor i zaštita od mobinga, plaćeni prekovremeni sati, ali svakako i Zakon o radu koji će biti zakon za radnika? Kakva je situacija u pogledu zakonske legislative, pratili smo da je ovih dana usvojen i Nacrt zakona o unutrašnjoj trgovini FBiH, zašto nam je on važan?

Pa dijelom sam već odgovorila na to pitanje. Za nas u ovom momentu gorući problem je što predstavljamo radnike i radnice koji rade u istoj firmi, istu vrstu posla, a imaju potpuno različita primanja i prava ovisno o entitetu ili kantonu u kojem rade i žive. Zakon o radu mora biti radnički ustav, ali ono što je također bitno je da taj ustav predviđa jednak minimum prava za sve. Dakle, neophodno je uskladiti Zakone o radu u RS i FBiH i samo tako možemo pokazati da smo spremni za usklađivanje zakonodavstva s EU direktivama što će biti naša prva obaveza na putu ka EU ako je on uopšte ozbiljno opredjeljenje naših vlasti. Oni nas mjesecima već ubjeđuju da jeste, ali u praksi rade upravo suprotno. Zakon o unutrašnjoj trgovini je nama bitan zbog tog člana 17. kojim se predviđa da se radnici i radnice u trgovini i njihove porodice konačno počnu radovati praznicima i nedjelji. Naravno, zakon predviđa i neka druga bitna rješenja u čijoj izradi smo i mi kao sindikat učestvovali. 

Svjedoci smo loših uslova na radnom mjestu u trgovini, a, nažalost, u slučaju „Hotel Jablanica“ vidjele smo i kako prolaze radnice koje se usude založiti za svoja temeljna ljudska i radnička prava. Kako kao većinski ženski sindikat, kako u članstvu, tako i u broju radnica i uposlenih u sektoru kojeg zastupate gledate na stanje prava radnica danas? U svojim akcijama ističete i važnost jednake plate za jednak rad, gdje još vidite prostor za unapređenje?

Kad je u pitanju trgovina, žene su zaista na prvoj liniji. Nažalost mnogo ih je manje u tijelima odlučivanja, u Upravama društva ali i na drugim rukovodećim pozicijama i mislim da se to pod hitno mora mijenjati. Druga stvar koja direktno pogađa žene u našem sektoru je sigurnost na radnom mjestu. To je jedan od problema kojim se u narednom periodu želimo aktivnije baviti i izaći sa rješenjima koja će ponovo smanjiti tu “neatraktivnost” trgovine kao djelatnosti u kojoj je većina zaposlenih žena.

Pored svakodnevnih akcija usmjerenih ka promjeni zakonske legislative i svih gorućih problema o kojima smo ovdje govorili, aktivni ste i na polju edukacije, ali i mobilizacije radnika i radnica. Izradili ste niz publikacija, obrazovali o historijatu prava radnica i radnika u trgovini. Zašto nam je važno obrazovanje o našim pravima i sindikalno udruživanje?

Samo znanje pored brojnosti osigurava opstanak jednog sindikata, ali i daje snagu radnicima i radnicama. One radnike i radnice koji znaju svoja prava, koji su informisani s mogućnostima borbe, nije moguće eksploatirati jer oni znaju i svoju vrijednost. Mislim da se javno mnijenje posljednjih godina i mijenja u smislu većeg razumijevanja uslova rada u trgovini upravo zbog činjenice da sve više radnika zna svoja prava i ne dozvoljava da se ona krše. Još uvijek vlada strah, ali i on će, s povećanjem znanja i sposobnosti, biti sve manji. Nažalost, još uvijek imamo slučajeve kao što je onaj u Jablanici gdje je radnica itekako znala svoja prava i zahtijevala ih je, ali je s druge strane imala poslodavca koji je zloupotrijebio svoju “poziciju moći”. To je jedna stvar koju također moramo mijenjati. U tom smislu bi sindikat i poslodavci trebali zajedno raditi. Da bi to bilo moguće, sloboda sindikalnog organizovanja mora biti prioritet ne samo sindikatu nego i udruženju poslodavaca. Ali to je još uvijek veliki izazov.

Uz sindikalno udruživanje, važna bi nam trebala biti i sindikalna solidarnost i jedinstvo. Koliko znamo, česti ste na prosvjedima i u akcijama drugih sindikata i ljudskopravaških organizacija. Jeste li i na koji ste način podržali nedavni štrajk upozorenja kolegica i kolega iz prosvjete u Kantonu Sarajevo? Kako, inače, gledate na štrajk kao metodu sindikalne borbe?

Nismo podržali kolege i kolegice iz sindikata prosvjete. Nažalost, o njihovoj borbi znamo samo kroz medije. Stanje u sindikalnom pokretu je takvo da su sindikati jedni drugima ili nelojalna konkurencija, kakav problem imamo mi u STBIH sa Sindikatom poljoprivrede, ili su dio različitih frakcija unutar saveza sindikata kako je trenutno slučaj. Sindikat prosvjetnih radnika KS dio je sindikata na čijem je čelu gospodin Šatorović koji je prije dosta godina donio odluku da im je STBIH problem i isključili su nas iz tada jedinstvenog Saveza sindikata BiH. To je bio početak kraja sindikata kakav bi on trebao da bude i kakav je potreban radnicima. Nakon toga se isti “pocijepao” po šavovima i do danas se ne nazire epilog. Žao nam je što je to tako, ali naši stavovi se umnogome razlikuju od stavova kolega iz ovog sindikata iako su problemi koje svi radnici u BiH imaju slični. Nažalost, oni su i najveći gubitnici u procesu u kojem ne postoji jedinstveni savez sindikata koji će biti neovisan od svih uticaja i interesa osim onog svog članstva. 

Solidarnost je najvažnije oruđe svakog sindikata, ali ono mora biti praćeno međusobnim poštovanjem i prihvaćanjem da ne postoje bitniji od manje bitnih radnika i sektora a posebno se ne bi smjelo desiti da je jedan sindikat moćniji od drugog samo zato što djeluje u sektoru gdje je mnogo jednostavnije obustaviti rad. U ovom momentu jedan dio radničke klase ima tu privilegiju da može štrajkom rješavati svoje probleme jer za svog poslodavca ima “državu” odnosno djeluje u javnom sektoru, dok tzv. realni sektor ne može ni zamisliti da štrajkom dođe do svojih prava jer bi to odmah značilo otkaz. Pritom u najvećem broju kompanija uopšte ni ne postoje organizovani radnici nasuprot organizovanja radnika u javnom sektoru koje ide automatizmom, odmah po dobivanju radnog mjesta i vrlo često nije izraz volje samog radnika. Ti sindikati opet imaju moć u smislu da imaju ogromna sredstva koja ubiru na ime članarine, imaju mehanizam ucjene svog poslodavca, a ono što također ne treba zanemariti je to da je u većini slučajeva upravo njihovo članstvo ta “glasačka mašinerija” na koju računaju vlasti u BiH te stoga i “čuvaju” njihove interese. Radnici u realnom sektoru su prepušteni sami sebi, oni nisu ta mašinerija na koju vlast računa i zato i nema obavezu da radi u njihovom interesu. Za njih štrajk nije mehanizam borbe sve dotle dok solidarnost ne postane princip i prioritet za sve sindikate. 

Za kraj, sjetimo se nedavne akcije “Ako žene stanu, stat će svijet” koja se odigravala diljem regije, potaknute slučajem brutalnog femicida uz live Instagram prenos. Budući da su Vaše radnice oduvijek na prvim linijama fronta, što se naročito pokazalo u kriznim ili ekstremnim situacijama poput nedavne COVID pandemije, možemo li, makar, zamisliti šta bi se desilo sa svijetom da (u)stanu radnice? 

Ja živim za dan kada će radnice ustati. To je moja lična vodilja i motiv. Razumijem da za to treba mnogo preduslova, između ostalog i da sindikat postane njihov stvarni zaštitnik i zastupnik. Potpuno je jasno da je to dugotrajan proces i vrlo teška misija, ali sve što mi u STBIH radimo ima upravo to za cilj, da radnice ne stanu u svojoj borbi, kao i da konačno ustanu kao pobjednice. Sve dok ima ijedna među nama koja ne staje, mi imamo šansu ustati.