Historijski pregled obilježavanja 8. marta u bh. štampi

 

Kada je naša redakcija početkom januara, zbog fizičke rasutosti članica po bijelom svijetu, virtualno zasjela da definiše godišnji plan, nije bilo dileme da će i ovogodišnji prvi temat Feministike biti posvećen 8. martu. Razloga je mnogo posebno danas kad se, 114 godina daleko od kopenhagenske konferencije, opet pitamo gdje smo nekad bile, gdje smo sad i kuda idemo. Svjesne da su ključevi naše borbe uvijek u džepu širih društveno-političkih zbivanja, odlučile smo okrenuti pješčani sat i pokušati istražiti na koji način su (ako jesu) osmomartovsko praznovanje bilježile dnevne novine kroz historiju. Počele smo od svečanosti iz 1914. kada je u Radničkom domu u Sarajevu (danas Kinoteka BiH), uz pozdravni telegram Klare Cetkin i prisustvo više od 250 žena iz cijele BiH, po prvi put proslavljen 8. mart, a završile sa 2000. godinom. Koliki smo zalogaj zagrizle, shvatile smo tek kada smo uronile u arhivsku građu. Svjesne da format internet stranice može biti tek inicijalna kapsula za ovu temu, odlučile smo sažeti nalaze u jednu hronološku liniju, kako bismo vam pružile uvid u sve transformacije koje je najborbeniji ženski praznik prošao kroz minule decenije. 

Praznik bolje budućnosti (1914. – 1945.)

 

Sve je počelo 1910. godine, kada je na prijedlog Klare Cetkin na međunarodnoj konferenciji žena u Kopenhagenu, odlučeno da se 8. mart proglasi Međunarodnim danom žena, odnosno danom ženske borbe koja se širom svijeta vodi za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost. Premda se danas može činiti drugačije, cijeli je svijet s početka 20. stoljeća također bio jedno globalno društvo (tragična potvrda te činjenice je i Prvi svjetski rat) u kojem su borbe, štrajkovi, pobune odjekivali na sve strane. U sjeni velikih svjetskih metropola, borbe žena dešavale su se i u našim fabrikama, na našim ulicama. Sjetimo se tek učešća radnica u klasnoj borbi za bolje uslove rada s kraja 19. stoljeća, ili štrajka zaposlenica u Tvornici duhana Sarajevo 1906., koji je prethodio generalnom štrajku radnika u BiH. Onako kako su konferenciju u Kopenhagenu vodile snage socijalističke Internacionale, tako su i borbu žena za ravnopravnosti u BiH vodile snage cjelokupnog radničkog pokreta čije su bile članice. Ovdje je vrlo bitno naglasiti da su mnoge žene u BiH bile politički aktivne puno prije nego su izborile pravo glasa. O tome piše i Mika Vukojević u tekstu “Vezilje slobode: Od Kopenhagena do Bosanskog Petrovca” koji je objavljen uz 50. godišnjicu obilježavanja Međunarodnog dana žena: 

“To pravo jugoslovenske žene koristile su prvi put u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj Jugoslaviji. Ali sve naše žene nisu čekale da im to pravo neko ustupi dekretom. Borba je vođena dugo i uporno, javno i ilegalno … Na III Kongresu, 1911 u Sarajevu, prvi put govori jedna žena. Govorila je o organizovanju i obrazovanju žena radnica i namještenica. To je bila privatna namještenica Anka Tamel koja je kasnije izabrana i u glavne odbore Socijaldemokratske stranke i GRS. Ona je održavala povremene pismene kontakte sa Klarom Cetkin i austrijskom socijalistkinjom Adehlajdom Pop.” – Oslobođenje, 8.3.1960.

Socijalistički pokret je, pristavši na kompromis da se pred austrougarskim zakonima odrekne boljševičkih tendencija, 1909. godine  uspio prerasti u Socijaldemokratsku stranku s učešćem u Gradskom vijeću, koja je jedina u to vrijeme artikulirala zahtjeve žena za pravo glasa na izborima. To se umalo i desilo 11 godina poslije, kada su nakon rata u novonastaloj Kraljevini SHS, prema pisanju Roberta Donije u knjizi “Sarajevo: biografija grada” na dvodnevnom sastanku socijalisti istaknuli isti zahtjev. Sa po 14 glasova za i protiv, vijeće se našlo u pat poziciji, čime je odluka pala na predsjedavajućeg Aristotela Petrovića, koji je presudio protiv socijaldemokratske alternative. Da nije, Sarajke bi dobile pravo glasa, prije Amerikanki 1920. godine. 

Po drugi put, “Ženski dan” je obilježen u Sarajevu 1918. godine, u prisustvu oko 2000 radnica koje su nosile crvene vrpce. Tada je, tek formirani Ženski socijalistički agitacioni odbor odlučio uzvratiti na telegram Klare Zetkin, izražavajući svoju solidarnost sa ženskom Internacionalom. “To je bio povod da Klara Zetkin u ‘ženskom prilogu’, listu opozicionih žena-socijalista lajpciških Narodnih novina, napiše prilog u kome je navela  između ostalog da… žene-socijaldemokrati svih zemalja znaju cijeniti hrabru odlučnost i istrajnost, oduševljenu predanost sa kojima naše bosanskohercegovačke sestre rade za ideje socijalizma.” – piše Sonja M. Dujmović. 

 

O svemu navedenom tadašnje prorežimske novine nisu pisale. Znanje o tim događajima, zahvaljujemo naknadnim bilježenjima aktera i svjedoka vremena. Stvar se djelomično mijenja, kad u jesen 1919. počinje djelovati Ženski pokret u BiH, feminističko udruženje koje za razliku od drugih humanitarnih, vjerskih i prosvjetnih ženskih udruženja, prihvata 8. mart za svoj praznik, te nakon zabrane komunističke partije, postaje jedina vidljiva platforma za rasprave o građanskim zakonicima, položaju žene u braku, nezakonitoj djeci, položaju činovnica, prostituciji, ali i o ekonomskoj situaciji u zemlji i svijetu. Pokret je djelovao u Sarajevu i Banja Luci, te imao razvijenu mrežu pododbora u mnogim manjim gradovima. Jugoslovenski list i Jugoslovenska pošta 1920-ih i 1930-ih godina u kratkim natpisima prate aktivnosti pokreta (brojna predavanja i kurseva za žene), koja se svake godine organiziraju i povodom 8. marta. Ovo je samo jedan od primjera:

“Problem braka i porodice biće tema popularnog predavanja uz diskusiju, koju će održati gđa Maša Živanović, u četvrtak 9. marta, u 17 sati poslije podne u Sokolskom domu. Ulaz je besplatan i slobodan.”-  Jugoslovenska pošta, 7. mart 1939. 

Dakle, kada govorimo o desetljeću pred početak Prvog svjetskog rata, te međuratnom periodu prošlog stoljeća, 8. mart se doživljavao kao opasno političko pitanje koje u sebi nosi tendenciju širih društveno-političkih promjena. Otuda proizlazi šutnja mejnstrim medija, kao i odbijanje ženskih udruženja bliskih režimu (čiji se rad detaljno prati) da ga proglase svojim praznikom. Nije na odmet, baciti oko i na svjetske prilike tih godina, gdje se jednako iz straha od širenja socijalističkih i komunističkih ideja prestaje obilježavati Međunarodni dan žena u većini kapitalističkih država. Proslavu ovog datuma na svjetsku scenu vraća tek feministički pokret početkom 60-ih godina. 

Borbeni praznik (1941. – 1950.)

Nakon okupacije zemlje 1941. godine, pa sve do konačnog oslobođenja 1945. u narodnooslobodilačkoj borbi učestvovalo je preko 100 000 žena. Četvrtina njih je poginula u borbi, a 40 000 je ranjeno. Narodnim herojima proglašene su 93 žene, a njih 3344 je dobilo Partizansku spomenicu. U jeku rata, 6. decembra 1942. u Bosanskom Petrovcu je osnovan Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽ). Mnoge članice Ženskog pokreta, uključile su se u borbu i dale svoj doprinos jačanju AFŽ-a, među njima i predsjednica sarajevskog ogranka ŽP-a, doktorica Maša Živanović. Te nedjelje, u Bosanskom Petrovcu osnivanje fronta pozdravio je i Josip Broz Tito: 

“Kćeri naših naroda stale su u prve redove narodnooslobodilačke borbe i partizanskih odreda Jugoslavije. Naše žene, naše kćeri, majke, učestvuju s puškom u ruci u narodnooslobodilačkoj borbi. Ja se ponosim što stojim na čelu armije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja mogu kazati da su žene u ovoj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdržljivosti bile na prvom mjestu i u prvim redovima, i našim narodima Jugoslavije čini čast što imaju takve kćeri.” (Dio Titovog govora na Prvoj zemaljskoj konferenciji Antifašističkog fronta žena, decembra 1942, u Bosanskom Petrovcu)

Učešće i žrtve žena Jugoslavije u ratu, niko nije mogao dovesti u pitanje. Netom po oslobođenju 1945., žene su konačno izborile pravo glasa, dok im član 24. Ustava FNRJ 1946. garantuje i sljedeće: 

“Žene su ravnopravne s muškarcima u svima oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života.
Za jednak rad žene imaju pravo na jednaku platu kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu.
Država naročito štiti interese matere i deteta osnivanjem porodilišta, dječjih domova i obdaništa i pravom matere na plaćeno otsustvo pre i posle porođaja.”

Osmi mart prvi put je obilježen u oslobođenom Jajcu, Ključu i Travniku 1945. 

“Za vrijeme bivše Jugoslavije većina naših žena nije ni znala zašto se slavi Osmi mart. Mi nismo znale da ima već preko 30 godina kako je osmi mart proglašen za međunarodni praznik žena, kao sjećanje na onaj dan kada su američke radnice demonstrirale za ravnopravnost žena. Od tada osmi mart slave sve napredne žene svijeta kao dan svoje borbene solidarnosti.” iz govora Zlate Miličević, članice okružnog odbora AFŽ-a, na proslavi u Jajcu. 

Pod parolom “Visoko razvijmo zastavu rada, pregalaštva i udarništva” 8. mart je svečano proslavljen u Narodnom pozorištu u Sarajevu 1946. godine. U referatu sekretarke Zemaljskog odbora Bosne i Hercegovine, Olge Marasović, rečeno je i sljedeće: 

“Prošla su vremena kada su žene Jugoslavije proslavljale svoj praznik – praznik međunarodne solidarnosti žena u znaku borbe za izvojevanje svojih prava. One su ta prava izvojevale u herojskoj oslobodilačkoj borbi, kada je čitav narod sticao sebi velike tekovine, bez kojih se ne može zamisliti istinska demokracija i njeno dalje razvijanje.” – Oslobođenje, 10.3.1946. 

 

Isticanje ratnih zasluga žena Jugoslavije postalo je dijelom memorijalne kulture, o kojima se posebno izvještavalo uoči, za vrijeme i nakon 8. marta. Oslobođenje je prenosilo čitave referate i govore učesnica NOB-a. Odavale su se počasti i uručivale nagrade narodnim heroinama. Međunarodni dan žena zauzeo je naslovnice novina i postao mejnstrim praznik koji se slavi borbeno i radno, uz jasne političke poruke i zahtjeve žena, od seljanki, preko radnica, do intelektualki i umjetnica. Organizirala su se takmičenja po čitavoj zemlji, žene su radile preko norme i učile od početka šta je to solidarnost, šta je to socijalizam, šta je to 8. mart, šta je to sloboda?

Članice AFŽ-a opet su se našle na prvoj liniji, od borkinja su postale gorljive udarnice na svim društveno-političkim zadacima unutar zacrtanog Petogodišnjeg plana. Općenito, vladao je ogroman optimizam u razvoj i napredak države, koji će dovesti i do konačnog raskida sa tradicionalizmom i realno ispunjene ozakonjenih prava žena.

 

 

I radnica i majka (1950. – 1959.)

 

Federativna Narodna Republika Jugoslavija zagazila je u 50-te godine prošlog stoljeća pod latentnom prijetnjom izbijanja sukoba sa Istočnim blokom. Njoj je prethodila rezolucija Informbiroa donijeta 28. 6. 1948. u Bukureštu kojom se osuđuje Komunistička partija Jugoslavije zbog odbijanja da se povinuje političkoj volji SSSR-a. Pod pritiskom Moskve, iz Demokratske federacije žena isključen je i Antifašistički front žena Jugoslavije. O tome je na svečanosti u sarajevskom Narodnom pozorištu 8. marta 1950. godine govorila i Milka Čaldarović. 

 

“Mogu li one nas isključiti iz demokratskog fronta, mogu li nas odvojiti od radnog žena svijeta? Ne mogu. Ne mogu zato što mi danas kao i prije, samo još daleko masovnije i organizovanije radimo na jačanju naše miroljubive socijalističke domovine.” Prema pisanju Oslobođenja dva dana poslije, govor drugarice Kovačević u NPS, “često je prekidan burnim i oduševljenim klicanjem i skandiranjem partiji, SK KPJ, SK KP BiH, drugu Titu i drugu Đuri Pucaru Starom.”  – Oslobođenje, 10. 3. 1950. 

Međutim, i pored hvalospjeva na račun AFŽ-a po pitanju emancipacije žena, kao i borbe protiv njihove diskriminacije i segregacije u društvu (kraj 40-ih godina obilježilo je i masovno opismenjavanje Jugoslovenki, opismenjeno  je 111 929 žena, a u analfabetske tečajeve obuhvaćeno njih 110 000), u što treba dodati i sve masovnije uključivanje muslimanki u javni život, simbolično označeno skidanjem zara, a AFŽ je samostalno ugašen na četvrtom kongresu u Beogradu 1953. godine, između ostalog i zbog, javno prešućenog, zamjeranja pokretu za “suvišno bavljenje političkim radom”. 

Ni sva sila pisanja o zaslugama radnica, kao ni nova urednička politika da se uz obilježavanje 8. marta rade intervjui sa ženama različitih profila i zanimanja, nisu mogla prikriti činjenicu da ne ide sve po planu. Novinske stupce u drugoj polovini 50-ih godina, sve više pune jasna ukazivanja na problem dvostrukog opterećenja žena. 

 

“Danas je, međutim, teško naći ogromna sredstva koja bi zajednica morala da odvoji za prosvjetno, higijensko-zdravstveno, domaćinsko prosvjećivanje žene, sredstva za izgradnju svih objekata i ustanova, neophodnih da bi se zaštita majke i djeteta praktično podigla na viši nivo. 

Otuda najvećim dijelom i potiče ona u našem društvu negativna pojava takozvane smanjene društvene aktivnosti žena, njihove relativne pasivnosti, čestog vraćanja žene u kuću, zatvaranje u uski krug kućnih briga, uz jedno mirenje sa stanjem stvari, tiho odustajanje od borbe sa teškoćama koje joj nameće istovremeno i briga o djeci, i kući i posao, i društvene obaveze. Te pojave govore pored ostalog i o tome koliko su žene još uvijek, usljed opšte zaostalosti, pod negativnim uticajima prošlosti.”

Ipak, “to ostalo” Milka Čaldarević dalje prepoznaje kao nedovoljnu podršku društvene zajednice bez koje ne može doći ni do potpunog ostvarenja ravnopravnosti žena.

“Kada se u ime opšteg napretka i budućnosti traži aktivno učešće žena u javnom životu, a tereti primitivnog domaćinstva i nezbrinuta djeca vuku je nazad u kuću, onda se ponovo mora konstatovati, na što su i klasici marksističke nauke upozoravali, da se samo uz punu pomoć društvene zajednice mogu da savladaju teškoće koje nastupaju u vezi sa praktičnim ostvarivanjem ravnopravnosti žene. Samo uz pomoć zajednice zaposlena žena će moći da odgovori svojim obavezama – obavezama radnika u proizvodnji, majke u porodici i aktivnog učesnika u društvenoj i političkom životu.” – Oslobođenje, 8.3.1955. 

Najlon čarape i karanfili (1960. – 1969.)

 

Početak nove dekade označio je veliki miting, svečane akademije i proslave 50. godišnjice 8. marta širom zemlje. Tada je u Oslobođenju objavljen i već spomenuti, veliki tekst Mike Vukojević “Vezilje slobode: Od Kopenhagena do Bosanskog Petrovca” u kojem se govori o zalagaljima i borbi radnih žena za jednakopravnost u međuratnom periodu prve Jugoslavije. 

Šezdesete donose i novu rubriku u Oslobođenju pod nazivom “Žena, porodica, društvo”, te reportaže o radničkim kolektivima i ulozi koju radnice u njima zauzimaju. Iako se i dalje svakog Osmog marta piše o ulozi žena u NOB-u, prenose vijesti o odlikovanjima žena za izuzetna postignuća, živo raspravlja o višestrukoj ulozi žene u društvu, ton se poprilično mijenja kad su u pitanju praznične proslave. Sve više se piše o ekskurzijama povodom “Dana žena”, a posebno o darivanjima poklona. Tako je recimo, jedan članak iz 1965. analizira kako se osmi mart praznovao u sarajevskim radnim kolektivima. 

 

 

“U nekim kolektivima, kao u ‘Vasi Miskinu Crnom’ žene uopšte nisu radile, a u većini ostalih radile su skraćeno radno vrijeme odnosno do 10 ili 11 sati. Poslije toga u ‘Feroelektru’, u Zajednici željezničkih preduzeća i mnogim drugim kolektivima priređene su zakuske, a žene su dobile uz cvijeće i ukusne poklone. 

U ‘Šiku’ se ovaj dan slučajno podudario sa ispraćajem u penziju nekoliko najstarijih radnica, te su obje svečanosti spojene u jednu. Ipak, od sviju kolektiva u gradu za ovaj dan najviše se pripremio kolektiv fabrike ‘Ključ’, u kome je Osmi mart slavljen i u nedjelju i ponedjeljak. Juče je svaka od radnica ovog kolektiva dobila na poklop po jedan par najlon čarapa – dijela svojih ruku – a radnice sa najmanjim primanjima i penzionisane radnice pored toga i novčane nagrade od 4000 do 5000 dinara.” – Praznik uz pjesmu i cvijeće, Oslobođenje, 9.3.1965. 

O osmomartovskom opsadnom stanju u cvjećarama širom zemlje neće se prestati izvještavati do kraja 80-ih. Pratit će ih brojne fotografije nasmijanih žena, koje će sve sve češće opisivati pripadnicama “ljepšeg”  ili “slabijeg pola”. Početkom ‘70-tih u sarajevskoj Skenderiji će se osnovati i godišnji osmomartovski sajam “Cvijeće-žena-ljepota”, a novinske analize potražnje, ponude i cijena cvijeća za Dan žena, postat će i odličan ugao za čitanje širih društveno ekonomskih promjena. Takav je recimo i tekst pod naslovom “Svuda cvijeće”.

“U prodavnicama preduzeća ‘Park’ prodavači su nudili karanfile za tri i četiri dinara, zumbule za dinar i pedeset para, mimoze za deset, kale za tri do četiri, gerbere za četiri do pet dinara. Privatnici na ‘trgovima cvijeća’ ili na improvizovanim pultovima, po nešto višim cijenama, nudili su, talijanske karanfile, dalmatinske mimoze, hercegovačke zumbule. U prosjeku cijena kod privatnika je za oko 50 para više nego u prodavnicama Parka …” – Oslobođenje, 9.3.1971.

 

Ista pitanja, i nažalost isti odgovori (1970. – 1979.)

 

Godine 1972. obilježen je veliki jubilej, 50 godina od osnivanja Antifašističkog fronta žena. O tome su tokom svečanosti povodom Međunarodnog dana žena, govorile i predstavice Konferencije za društvene aktivnosti žena, organizacije koja je naslijedila AFŽ nakon njegovog ukidanja. Bez problematiziranja razloga za prestanak rada, AFŽ je postao dijelom kulture sjećanja. 

Dvije godine poslije, donesen je novi ustav u kojem su manje više ponavljaju prethodno donijete odredbe o društvenom položaju žena. Jedina bitna razlika dolazi sa članom 191. u kojem se kaže da je “… pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece” te da se ono može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. Time je zvanično stavljena tačka na dugi proces legalizacije abortusa u Jugoslaviji. 

Vrlo važan tekst o ustavu napisala je profesorica Pravnog fakulteta u Sarajevu Muba Peleš, a prenijelo Oslobođenje, gdje se kaže da:

“Princip ravnopravnosti polova spada u klasične ustavne odredbe koje se pojavljuju u svim modernim ustavima. Činjenica je, međutim, da se u isto vrijeme, opet praktično u svim pravnim sistemima, taj princip pokazuje više kao programatski cilj, nego kao norma koja realno djeluje …”

Profesorica Peleš, jasno naglašava da svi problemi s kojima se žene suočavaju dolaze upravo iz razlike normativnog i realnog, odnosno između “treba” i “jeste”. 

“Uzroci postojećeg stanja su dobro poznati. U pitanju je prije svega naslijeđe čiji korijeni sežu daleko u prošlost. Vijekovima održavan, podređeni položaj žena ostavio je dubokog traga i u našem dobu. Prostim proklamovanjem njene ravnopravnosti sa muškarcem očigledno nije moguće otkloniti preko noći naslijeđene razlike …. a još manje izmijeniti specifičan mentalitet ‘superiornijeg’ pola (‘muški rasizam’), utoliko prije ukoliko procesi obezbjeđivanja stvarne ravnopravnosti u datoj zajednici teku sporije … Okolnosti da se radi o zemlji čije je stanovništvo, tako reći sve do juče, u ogromnoj većini živjelo … u izrazito patrijarhalnoj sredini, svakako je jedan od osnovnih uzroka postojeće neravnopravnosti polova u nas” – Jednakost i u pravima i u obavezama, dr. Muba Peleš, Oslobođenje, 8.3.1974. 

U raspravu o nedovoljnoj zastupljenosti žena na bitnim pozicijama u državi, uključio se i politički vrh. Tako je, tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, Branko Mikulić na svečanosti u travničkom ‘Borcu’ priznao da žene, nažalost, nisu često u prilici da se izbore za vlastita prava. 

“Poznato je da se baš u realizovanju ovog prava nailazi, nerijetko, na otvorene otpore, zastarjela, tradicionalna shvatanja, pa i brutalno izražen konzervatizam”- Oslobođenje, 9.3.1970. 

1976. godine Oslobođenje je prenijelo i dio Titovog intervjua iz Vjesnika, povodom 8. marta.

“Što se tiče naše žene, ona može da bira svoj životni put, može da uči, može da studira. Nema nigdje više žena na univerzitetima kao kod nas … Što se tiče žene u upravi … u odlučivanju, na rukovodećim mjestima – to je sve skupa bijeda, to nije to. Ja se uvijek ljutim kad dođem negdje u fabriku ili bilo gdje, pa onda počnu razgovori. Na ručku se još i nađe poneka žena, ali u razgovorima, kad se rukovodeći ljudi sastanu, nema žena, ponegdje možda jedna ili dvije. Tu smo još veoma zaostali … To bi trebalo ubrzati. Ja o tome uvijek govorim, smatram da to treba poboljšati.”

Pored brojnih svečanosti, proslava, darivanja i isticanja važnosti 8. marta kao praznika, više nije moguće ušutkati sve glasnije pitanje, šta za žene zapravo znači taj, samo jedan, dan obasipanja pažnjom u godini?

“Taj dan će biti i proći, ali ostaju mnogobrojni problemi žene koje ovih dvadeset i četiri svečarska sata ne mogu ni izbrisati ni ublažiti” piše Oslobođenje, u reportaži “Nije sve u jednom danu” posvećenoj kolektivu fabrike Alhos. Dalje, članak donosi razgovor sa doktorima u kolektivu, o ugroženosti fizičkog i mentalnog zdravlja radnica uslijed preopterećenosti. 

“Bolesti ovih žena nisu psihoze i neuroze u klasičnom medicinskom smislu, nego su specifična psihička stanja, izazvana preopterećenošću žene koja često ne može stići u sva tri tjemena trougla: posao – kuća – djeca. Također su česte frustracije – razni oblici pritiska ili bolje rečeno sputavanja njene ličnosti da nešto uradi po svom nahođenju. Žena je, obično, sputavana kod kuće od muža, oca ili majke, a na poslu od šefa.” – neuropsihijatar Alija Firdus, Oslobođenje, 8.3.1975. 

Sedamdesete su ostale zapamćene i zbog odredbe Ujedinjenih naroda da se na 30-tu obljetnicu od pobjede nad fašizmom, 1975. proglasi Međunarodnom godinom žena. U Mexico Cityju je održana svjetska konferencija o tome kako unaprijediti položaj žena u narednih deset godina, a 8. mart je zvanično proglašen Međunarodnim praznikom žena u cijelom svijetu. 

A mi vam izdvajamo i vijest da je za 8. mart 1971. u Fojnici “pred oko 500 gledalaca održana fudbalska utakmica ženskih ekipa Fojnice i Breze. Pobijeda je pripala domaćinima zahvaljujući efektnim golovima Miličevićeve i Hasanbegovićeve.”

 

Tiho vene karanfil majko, o majko  (1980. – 1989.)

Drug Tito je umro. Osim toga, osamdesete se pamte po Olimpijadi i snažnom uzletu bh. kulture i sporta. Ali kada je riječ o političkom napredovanju, oštrica kao da je potpuno otupjela. Mimo osmomartovskog proglasa iz 1983. da su žene “dobile novo pravo” – služenje u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, nemamo reći ništa novo po pitanju položaja žena u društvu. Osim naučenih hvalospjeva slavnoj prošlosti, osmomartovske aktivnosti se svode na cvijeće, parfeme i pravljenje čestitki mamama i učiteljicama – zbog toga je većina djece tokom 80-tih duboko vjerovala da mame i učiteljice jedine prave slavljenice ovog praznika. Kada listate dnevne novine, ne možete da se otmete dojmu da je sve nekako potrošeno, da nema ideje, a ni volje za promjenom. Dan žena 1984. došao je nepunih mjesec dana po završetku Olimpijade. O tome koliko su ljudi uopšte više vjerovali u njegovo praznovanje najbolje govori tekst, objavljen 11. marta u rubrici “Iz prikrajka”. 

 

“U sobnoj vazi tiho vene karanfil što ga je slavljenica dobila od kolega. Djeca su već zaboravila na brzinu naučenu himnicu “Majčine oči”. Muž još dahće poslije dobrog prazničkog ručka.         

Slavljenica je ustala s prvim pijetovlima. Odvela je djecu u obdanište, radila do tri a onda odjurila na pijacu. Požurila je kući, podgrijala ručak, oprala suđe, peglala. Pripremila večeru. Kad su svi pošli u krevet, obrisala je linoleum u kuhinji. Legla je. Ali, samo što je usnula probudilo ju je njegovo hrkanje.

A samo dan prije, svako ko je pažljivije pratio slavlje 8. marta, povjerovao bi da se radilo o počastima sanjanoj Kraljici od Sabe. Imaginarnoj ženi pjevane su najotužnije ode (‘ruka je njena bajka, prava je bajka naša majka’). 

Bolećive emocije zatrpale su sve medije. Dječica su zapomagala: ‘Majko, o majko …’. Trgovci su istresli na tezge svu moguću bofl-robu koju su muški kupci nečiste savjesti halapljivo grabili. Putničke agencije su lukavo nudile ‘šatl’ aranžmane za praznična putovanja. 

Nedostajalo je još samo da se oni artisti – torbari, što o Novoj godini simuliraju ‘Djeda mraza’ preobuku u žene i stanu obilaziti škole i jaslice da pokažu djeci kako im veselo izgledaju njihove mame, bake, tete i seke. Jednom će i to biti. 

Dobro smo se izvještili u osmomartovskom foliranju” – A. Štaka, Oslobođenje, 11.3.1984. 

Pet godina poslije, u stalnoj rubrici kratkih intervjua sa ženama, ekipa Oslobođenja je u Tuzli, pitala i farmaceutkinju Eminu Češko, šta misli o 8. martu. 

“Žena često zapada u klopku tzv. emancipacije. To se posebno osjeti u porodici. Ona preuzima sve veći dio muških obaveza, dok dobar broj muškaraca još živi u ubjeđenju da su kućni poslovi isključivo ženski.” – Muškarce treba emancipovati, Oslobođenje, 8.3.1988.

Nakon decenija optužbi na račun mentaliteta, tradicije i običaja, neko je po prvi put bez umotavanja izrekao gdje je zapelo. Svih tih godina u kojima su se usta punila ženskom emancipacijom, žene su uradile sve što se od njih zahtijevalo: borile su se u ratu, gradile zemlju iz temelja, obrazovale se, radile, napredovale, uz sve to noseći brigu o djeci i domaćinstvu. Njihova emancipacija ni u jednom trenutku nije bila upitna. Problem se od početka nalazio s druge strane, a da niko nikada u silnim raspravam, javnim i političkim govorima, nije postavio pitanje – gdje je u svemu tome emancipacija muškaraca?

Šta više reći, osim “i tačka”.

 

Ako ste mislili da ne može gore (1990. – 2000.)

 

Černobil, Berlinski zid, raspad SSSR-a. U međuvremenu i ponoć s 22. na 23. januar 1990. u kojoj kamera snima ispražnjenu kongresnu salu SKJ – i to je kraj. Raspad svega što smo znali. Na ove godine teško nam se i podsjećati, posebno nama ženama, koje smo i ovaj put platile cijenu nasilja duboko u koži. Osmi mart tih godina, nije bio dan za praznik, nikome. 

Novi rat, i novi pozivi upomoć upućeni ženama. U novinama se redaju naslovi: “Žene, dignite svoj glas”, “Hrabrosti – ime ti je žena!”,  “Žena u ratu”, “To su one – hrabre žene što ne istrčavaju iz reda za vodu ni kad granata padne desert metara dalje * i opet to može samo Sarajka, topao uredan dom, porodica sita i česta, a Ona dotjerana i šarmantna.”

Žene se pozivaju na duhovnu emancipaciju, povratak tradiciji i vjernost naciji i porodičnim vrijednostima. 

“Danas je neophodno raditi na razvijanju samosvijesti Bosanki o pripadnosti svom narodu, kulturi i tradiciji. Ženi treba vratiti mjesto koje joj pripada. Ona mora biti svjesna svojih kvaliteta, dajući puni doprinos u stvaranju porodice i odgoju djece, ali i na radnom mjestu”. – Oslobođenje, Nezaheta Akšamija, predsjednica Bosančice, povodom 8. marta 1994.

Nakon rata, život se bezuspješno pokušavao vratiti na stare postavke. Osmi mart se nastavio obilježavati, a da je sve manje jasno šta mi to slavimo. U jednom ironičnom tekstu, objavljenom povodom 8. marta 1998. godine, novinarka Oslobođenja primjećuje da je ama baš sve postalo vještačko, pa čak i cvijeće. 

“Kad smo prišli prodavačici (ljubičica i još koječega) da je pitamo da li je to plastično cvijeće, prije svega misleći da li se radi o vještačkim ružama, odgovorila je: ‘Kakva plastika, to je svila’. – Oslobođenje, Sjeti me se (samo) danas, 8.03.1998.

Sve je počelo sa ružama, nastavilo se sa karanfilima, pa pretvorilo u plastično, pardon svileno, cvijeće u jeftinom celofanu. 

Iako bismo vam mogle prezentovati još mnogo pronađenog materijala u novinama, možda je dovoljno zaključiti sa anketom koja je provedena 2000. godine među Sarajlijama o tome šta je 8. mart, a u kojoj je jedan od naših sugrađana dao donekle tačan odgovor da je negdje pročitao da je sve to zbog Roze Luksemburg i Klare Zetkin. 

– – – 

I jesu, krive su i Roza i Klara, i Aleksandra i Frida, i Razija i Radojka i Vahida, i Nada i Sonja i Svetlana i Rada, i Lepa i Nirman, kao i mnoge druge znane i neznane borkinje i heroine, drugarice i sestre. Na kraju, nadamo se da ćemo i sve mi biti krive, jer osmomartovska borba i dalje traje.