Sedam dana borbe

Oct 5, 2022 | drugarstvo i borba, u fokusu

Tagovi:

Ona nikada nije radila. Muž joj je divan gospodin, dobro održavan, uvijek ispeglan, miriše, ulaštene mu cipele, ima ispeglanu maramicu. Kada uđe u kuću ona mu odmah dodaje papuče, skida kaput i uzima torbu. Novine su na stolu, a uskoro i njegove noge. On radi. Doprinosi. Donosi. Upravlja. Disciplinira. Od sveg tog posla, umorio se i nalaže da se djeca utišaju. Ušutite! Ona odavno šuti. Tako je lakše. Ona samo u tačno vrijeme kaže: Sad će ručak! ili Djeco, tiho, tata je umoran, tata vam spava. Ona je odlična domaćica, divno kuha i sprema. Ona zna gdje joj je mjesto. Kod nje nema prašine. Ona od ničega napravi ručak. Ona nikada nije radila. Ona se udala mlada. Ona postoji u tišini vlastitog sistema koji proizvodi non-stop sve što je potrebno, a ne vrijedi ništa. Al nikada se nije žalila. Nikada. Dao joj je krov nad glavom i hrani nju i djecu…Ona često zamišlja kako se jednog jutra u njoj budi druga žena. Ona izlazi iz kuhinje i baca pregaču na pod. Ona vrišti i herojski kida sa sebe čvrste niti nevidljive klopke. Sloboda je u tom trenu, u toj želji, u toj maštariji u kojoj ona mora postati nova žena.

 

Danas radim treću smjenu. Nabila sam stotinu prekovremenih. Nemam kad da se okrenem, a kamoli da mislim. Jeste sve nas slomi umor, al’ guram. Šta ću

 

Žene skidaju hidžabe u Iranu, režu kosu u protestu. Svi su na ulicama. Moralni su ubili još jednu ženu. Jednu ženu previše. Narod je poludio. Slike su posvuda. Ljute su! Dosta je! Dosta je! Da li ste znali da je pustiti kosu da se slobodno njiše na vjetru, zločin u Iranu? – piše na jednom transparentu. Kad bi žene bile slobodne, kakav bi samo bio taj svijet?

 

Žene skidaju hidžabe u Iranu i režu kosu u protestu. U Italiji pobjeđuje fašizam. Na čelu je žena sa dvije dunje u rukama.

 

Ja stavim ključ u ruku kada krenem sama noću. Čvrsto ga držim i gledam okolo. To mi je rekla mama. Htjela je da mi da peper sprej, ali otac se bunio. Nosim ključ. Držim ga čvrsto u ruci kada noću idem sama. To uvijek radim. Tako mi je rekla mama, kada sam počela izlaziti sama. Na ulici ima svakakvih ljudi, manijaka, koji iskaču iz grmlja i pokazuju svoj spolni organ djevojčicama, koji su strašni i kojih se boje sve djevojčice. Ima ih svakakvih, koji vas dodiruju u tramvaju, naganjaju po razredu kao plijen, gledaju pohotno na sastancima, dobacuju vam u prolazu i prilaze iz mraka, ima ih okrutnih i zlih. Zbog njih u ruci imam ključ. Da se mogu odbraniti. Čudim se da i ona, puno starija od mene radi isto. Samo ona kaže da među prste stavi jedan, pa drugi, treći i četvrti ključ da je sigurna. Ona tako radi već neko vrijeme, daje mi nekoliko korisnih savjeta i gleda me istom zabrinutošću kao i moja majka kada mi prvi puta daje ključ kao oružje za odbranu. Potom zaključuje: Rat je u svakodnevnici svake žene, stalno, a posebno noću kada opasno vreba sa svih strana, a ona hoda ulicama sama čvrsto držeći ključ u rukama.

 

13 godina.

On: Vrati se u kuću i presvuci se odmah. Gdje si takva krenula?”

Ja: Ali tata to su samo biciklističke tajice, to se nosi, svi to nose.

On: Vraćaj se u kuću i presvuci se istog trena. Zar ne vidiš kako te gledaju?

Ja: Ko me gleda? Kako me gleda?

Nesvjesna da se pretvaram u ženu koju ovi pohotni stariji muškarci gledaju ulazim u kuću pokunjeno i preko sjajnih zelenih tajica oblačim farmerke. Šteta! Tako se dobro slažu sa novim dubokim bijelim Pumama i bijelom majicom koju sam 1988. godine dobila od rodice iz Berlina. Na majici Merlinka iznad šahta u New Yorku. Zrak joj diže haljinicu i otkriva (na mojoj majici roze) gaćice. Skidam i majicu, jer mi je jasno.

Dok ne zavladam svojim vlastitim tijelom nisam sigurna

 

Podsjećam se na strah u očevim očima kada je vidio kako me gledaju. Strah da me neće moći zaštititi drugačije nego da me sakrije pod odjećom u kojoj izgledam kao dječak. Naredni put kada otkrivam noge izlazim sa najboljim drugom i hodam ponosno ulicom dok za nama kao psi reže hormonalni mladići i dovikuju puno stariji. Ne bojim se jer je dan i on je pored mene. Uživam u pomisli da bih nekada mogla obući što god želim i slobodno proći ulicom.

 

  1. septembra 1954. godine, snimajući u New Yorku scenu za film The Seven Year Itch ispred stotine fotografa i 5000 gledatelja, 28-godišnja Marilyn Monroe u bijeloj haljini ispod koje je obukle dvoje bijelih gaća, kako se ništa ne bi vidjelo, na zahtjev redatelja četrnaest puta ponavlja scenu dok masa vrišti, urliče i glasno komentira, svaki put kada joj se suknja podigne. Scenu su morali snimiti još jednom, u Kaliforniji, zbog buke koju su promatrači stvorili. Joe DiMaggio, suprug zanosne Marilyn nije bio jednako entuzijastičan. Za vrijeme snimanja, bijesan i ljut odlazi sa seta, te je potom vrijeđa, optužuje i pretuče u hotelskoj sobi. Monroe predaje dokumente za razvod. 34 godine kasnije, dvanaestogodišnja djevojčica, u Sarajevu, oblači hlače preko opasnih zelenih tajica.

 

Bihać. Udavio svoju 32-godišnju ženu. Jedno dijete. Od tada je u bjekstvu. Svi su na oprezu. Policija je u stan ušla kroz balkonski prozor.

 

Ja sam je znala. Živjela je blizu mene. Obožavala je mog psa.

Kablom od kuhala.

Zadavio.

Poslije se objesio.

Dijete više nije dijete.

 

Petak je. Svi smo na ulicama. Stop! Stop! Stop!

Dosta! Dosta nasilja, dosta patrijarhata!

Ljute smo!

Ljute smo!

Ljute smo!

 

Kaže mi imaš jako puno bijesa. Neprerađenog bijesa. Ne možeš ti da patiš za čitavu planetu. To je previše odgovornost. Ja joj kažem pa kako ne mogu kad mogu. Kad znam, imam odgovornost, kada znam, mogu da osjećam, može da me boli i kada naslućujem sve to zlo koje se zbiva. Ja ne istovarujem tebi svoj bijes, samo želim da i ti znaš. Ja vrlo sigurno trebam na terapiju, samo ne znam koju. Koja je to terapija koja će odagnati ovaj bijes i ovu bol i da li samo meni. Jer ko će njima odagnati njihovu stvarnost, koja je stvorena u strahu, nemogućnosti, zatvoru, stidu, potlačenosti, nevidljivosti. Koja je to terapija? Da li čitav svijet treba redovno piti tablete protiv patrijarhata, vitamine za emancipaciju, kremu za tijelo, lice i ruke koja zaustavlja udarce.

 

Imamo li vremena za druge izbore, imamo li snage za još snažniju udruženu borbu kroz koju opet i iznova moramo doći do slobode. Moramo to pokušati zajedno, ne ostavljajući ranjene i druge. Ni jedna žrtva više ne smije pasti. Niti jedna žena zaboravljena, niti jedna drugarica ostavljena sama.

Udruženje za kulturu
i umjetnost - CRVENA
www.crvena.ba

Udruženje za kulturu
i umjetnost – CRVENA

KONTAKT

Ukoliko te već nismo kontaktirali, a želiš da daš svoj doprinos, molim te da nam pišeš na uredništvo@feministika.ba