Razgovarali smo sa Lejlom Huremović, članicom Organizacionog odbora BH povorke ponosa

Da počnemo sa pitanjem o posljednjoj povorci koja je održana prije nešto više od dva tjedna. S blagim odmakom – kakve su impresije?

Jako nam je važno da se povorka, kao protestni marš, održava kontinuirano jer jedino kontinuiranim održavanjem možemo pokazati i društvu i vladajućim strukturama da nećemo odustati od borbe za naše živote. S druge strane, naravno da smo zadovoljni jer energija koja se kreira kroz šetnju je nešto neopisivo, moćno i nadasve sretno. Zahvalni_e smo svima koji kontinuirano marširaju sa nama i bivaju otpor protiv fašističkih, etno-nacionalističkih struja kojima smo svakodnevno izloženi.

Tema je bila savezništvo. Na koje društvene i političke snage i subjekte ste mogli do sada da računate kao na saveznike i tko su oni društveni i politički subjekti za koje mislite da s njima (tek) treba početi graditi savezništvo? Šta će biti glavni ciljevi zajednice u predstojećem periodu kada je u pitanju savezništvo?

Ova tema se proseže od samog početka organizacije povorke i pitanje savezništva je neizmjerno važno, zapravo neophodno za ovu borbu. Naprosto je nemoguće voditi ove borbe bez saveznika_ca. Prije svega nam je jako važno da su saveznici_ce naši prijatelji_ce, sugrađani_ke, predstavnici_ce civilnog društva, kao i mnoge ličnosti iz svijeta obrazovanja, nauke, kulture, umjetnosti. Oni su podrška od samog početka, ali svakako da i u tim sferama može biti više podrške, jer sve dok još uvijek imamo profesore_ice ili terapeute_kinje ili druge javne ličnosti koji se ne libe širiti mržnju i netrpeljivost, to znači da još uvijek postoje mjesta gdje se LGBTIQ osobe suočavaju s problemima zbog takvih stavova. Zasigurno je prostor u kojem još uvijek postoji najmanje podrške onaj institucionalni – kod predstavnika_ca vlasti ali i generalno političara_ki. Jako je važno upravo u toj sferi imati saveznike_ce jer, prije svega, oni su ti koji će raspravljati i na koncu donositi zakone koji prepoznaju ili ne prepoznaju i LGBTIQ osobe. Oni su ti koji će procesuirati slučajeve nasilja i diskriminacije. Zato su nadležne institucije izvršne, sudske i zakonodavne vlasti itekako značajni. Mi smo otvoreni_e za saradnju i građenje tog savezništva, ali nažalost često nailazimo na zatvorena vrata, ili još gore agresivne stavove o tome kako ne trebamo „paradirati“ ili da nas „treba sve vratiti na zapad“, „zabraniti nam pristup školama“ i slično. Daljni ciljevi su jednostavni, nastaviti našom vidljivošću i izlaskom na ulicu širiti krugove podrške u svim sferama društva.

Prošle su četiri godine od prve Povorke. Šta se to promijenilo u našem društvu kada je u pitanju odnos prema LGBTIQ osobama? Vidite li neke pozitivne tendencije i pomake? Gdje vidite kontinuitete, gdje diskontinuitete?  

Što se tiče zakonske regulative, slobodno možemo reći da se nije ništa promijenilo iako su postojale, i još uvijek postoje, veoma važne inicijative, poput inicijative da se reguliše sfera istospolnog partnerstva u FBiH. I nažalost, ta inicijativa postoji samo u FBiH. Dakle, naši osnovni zahtjevi, a to je zakonska ravnopravnost i zaštita, još uvijek nije ostvarena. S druge strane, kada govorimo o društvenoj promjeni, vjerujem da se jesmo pozitivno pomakli. Naročito u Sarajevu gdje se i dešava povorka. Može se osjetiti da je slobodnije i lakše biti aut nego je to bio slučaj prije pet i više godina. Ali i to još uvijek ovisi gdje i kako. Ipak je ovo društvo još uvijek zarobljeno u nametnutim normama koje ne prihvataju drugačije ili one koji se po njima ne uklapaju u tu zamišljenu sliku kako se treba ponašati i šta se treba biti. Recimo, ja sam lično doživjela veoma pozitivne reakcije od mojih sugrađana_ki i to mi se počelo dešavati tek nakon prve povorke, iako sam i ranije bila vidljiva kao aktivistkinja. I to je važno, da su ljudi sve više odvaženi da pruže podršku, pozdrave i kažu da podržavaju. To meni lično ulijeva sigurnost za svakodnevno kretanje i život u ovom gradu. I iskreno se nadam da će se takvo stanje nastaviti i za druge LGBTIQ osobe, jer niko od nas ne može živjeti u četiri zida.

Osvrnimo se i na reakcije političkih aktera. Stavovi desničarskih stranaka, religijskih institucija i njihovih proksija kada je u pitanju Povorka su nam jasni. S druge strane, javnost je značajno uzburkala reakcija gradonačelnice Karić da odbije osvijetliti Vijećnicu u duginim bojama. Makar nije samo u pitanju gradonačelnica, već i SDP kao stranka koja se pravila mrtva u danima pred Povorku i za vrijeme nje. Nismo vidjeli nikakvo saopćenje SDP-a. Ni da, ni ne (izuzmemo li par pojedinaca koji su istupili u svom ličnom kapacitetu). Kako to komentirate?

Da, još uvijek iz godine u godinu svjedočimo tome da određeni političari i pojedine političarke iz različitih stranaka iznose veoma negativna mišljenja o povorci i LGBTIQ osobama. Oduvijek se računalo na podršku od stranaka koje se same deklarišu kao lijevo orijentisane. S tim u vezi, naravno da pored Naše stranke, računamo i tražimo podršku i od SDP-a, međutim ona često nije jasna i direktna, i dosad nikada nije bila zvanični stav stranke, već pojedinačna podrška nekoliko političara/ki. Svakako cijenimo one koji se izdižu iznad kalkulisanja i daju jasnu i direktnu podršku. Što se tiče gradonačelnice Benjamine Karić, ona je recimo bila na povorci prve godine, kada nije bila gradonačelnica, godinu kasnije, a ni poslije nikada se nije pojavila, iako smo imali više sastanaka i razgovora o podršci i važnosti dolaska gradonačelnice na povorku. Do ove godine je samo slala poruku da nas sve pozdravi i poželi sreću, ali da je imala neodgdodivih obaveza, iako mi najavimo 5 mjeseci ranije povorku! Naprosto ne moram ništa više reći. Iskreno mi je žao što je tako i što podrška od političara/ki LGBTIQ osobama često dolazi uz kalkulisanje.

Tema temata je sloboda; sloboda kao društveni i politički oblik. Šta sloboda danas politički i društveno znači u kontekstu položaja, pozicije, organizacije i prava LGBTIQ osoba u BiH?

Sloboda u kontekstu LGBTIQ osoba znači sve, a najprije odsustvo straha, nasilja i diskriminacije, kao i zakonsku ravnopravnost. Sloboda predstavlja mogućnost građenja porodice i doma, bez da vas svi oko vas sputavaju u tome, od roditelja koji vas ne prihvataju i unesrećuju, pa sve do osoba koje nasiljem pokušavaju poslati poruku da niste dobrodošli_e u grad u kojem živite cijeli život. Sloboda da hodamo ulicama kao i svi drugi ljudi sa svojim partnerima/cama držeći se za ruke a da ne dobijete pogrdne poglede ili čak i fizički napad. Sloboda da naprosto postojimo onakvi kakvi jesmo, autentični_e.

S tim u vezi, želio bih otvoriti pitanje kolektivne i individualne slobode. U čemu se one ogledaju kada su u pitanju prava LGBTIQ osoba? U kojoj se mjeri one tiču svakoga pojedinačno, a u kojoj su mjeri one pitanje društvenih odnosa i institucija u relacijama kojima se osoba zatiče i nalazi? (Koliko i kako jednog i/li drugog)?

Nema kolektivne slobode ako ne postoji individualna sloboda, kao ni obrnuto. Naprosto, svi i sve u društvu moramo imati svijest o tome da svako zaslužuje da bude slobodan i sretan, bez obzira na bilo koje karakteristike. Živimo u savremenom, kapitalističkom društvu, koje sve više teži ka individualizmu ali sve manje ka individualnoj sreći. Jer ovdašnji individualizam donosi otuđenje, usamljenost i privid sreće koji se odvija preko fotografija na društvenim mrežama. Da bi postojala sloboda kao takva, moramo se oduprijeti kapitalističkim težnjama da nas ustroje u mašine za proizvodnju koje odlaze kućama nesretne i definitivno zarobljene. A odgovor je upravo u zajedništvu, drugarstvu, kontaktu sa drugim ljudima, upoznavanju i prihvatanju različitosti – koja će na koncu donijeti kolektivnu i individualnu slobodu.

Razgovarao: Darko Vujica