Nikad se ne završava.
Poslije kandila, rafala i generala dolazi intelektualac. Ne nužno tim redoslijedom.
U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš
lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu
možda odgođenu, ali neumoljivu
kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put
je prvi put. Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa… (Selma Asotić, „Lekcije o ratu“)

Činjenje ženskog pokreta ponovo društveno i politički relevantnim kao i pokušaj pisanja o tome neizostavno nas vodi u tijelo i odnose tijela i (ne)pravde i političkog angažmana ljevice  koji se čini bez trunka energije, zaglavljen u libidinalnom ali i organizacionom tjesnacu gdje u datom društvenom trenutku ne može ponuditi više nego li kritiku desnice dok ratovi, potresi i klimatske promjene prozvodeemilione onih nad kojima je učinjena nepravda. Dok ovo pišem, neke žene se bore, neka tijela ginu, umiru, bivaju bijena i razbolijevaju se. Boli misliti o njima koliko god da je utješno misliti o ženama koje se bore.

O tijelu i utjelovljenju već je feministički bilo dosta riječi, bilo da je riječ o performiranju roda kod Butler (1990), kolektivnim društvenim fantazijama centra ili kolektivnoj propasti Američkog sna. Kod disforije, postoji tijelo koje želi da je neko drugo tijelo, ne ono dato rođenjem kao na primjer kod trans-osoba, što ilustruje Preciadov (2008) Testo-junky koji/a se uzimanjem testosterona opire heteroseksualnoj matrici i farmako-pornografskom režimu ili tijelo koje želi da je negdje drugdje, da nastanjuje nešto kao Derridin d’ailleurs ili Foucaultovu heterotopiju, pri čemu se prostor ili mjesto postavljaju kao aktivni i konstitutivni elemenat proizvodnje, kreiranja i pregovaranja društvenosti.

Psihoanalitičarka Jamieson Webster u svojoj knjizi Konverzivni poremećaj: osluškivanje tijela u psihoanalizi (Conversion Disorder: Listening to the Body in Psychoanalysis, 2019; moj prevod) nas isto vraća u tijelo, u slušanje tijela u procesu psihoanalize kao prepoznavanje afekata u procesu konverzije. Pojam konverzije preuzima od Freuda i vidi je kao psihofizičku (ne)sposobnost za transponovanje velikih količina energije, velikih količina uzbuđenja koje u konačnici mijenjaju ljudsku psihu i zbog kojih, dodala bih, tijela oboljevaju i umiru. Ona kaže da je konverzija takođe i duboka čežnja da se izađe van, da se ima drugačiji život uključujući i način da se nađe ubjeđenje da se ide za nečim drugim, nečim što nam nije bilo prvobitno ponuđeno (2019: 14), da se napravi izbor uprkos i unatoč a za što ne postoji garant uspjeha.

Možda je ovaj ‘neuspjeh’ u kontektu subjektiviteta i društvene teorije najbolje sažela Lauren Berlant u knjizi Okrutni optimizam (Cruel Optimism, 2011) govoreći o periodu  nakon 1980tih, kada nestaje socijaldemokratsko obećanje poslijeratnog perioda blagostanja, u SAD-u u kojem ljudi ostaju zaglavljeni u nedostižnoj fantaziji dobrog života odnosno društvene mobilnosti ka gore, političke i društvene sigurnosti ili one vezane uz stalnost posla i trajne intimnosti jednako nemoguće ni u liberalno-kapitalističkim društvima Zapada, ni u postsocijalističkom i poratnom svijetu socijalističke Jugoslavije i daytonske Bosne i Hercegovine a ni u siromaštvu, rasnoj nejednakosti i nepismenosti Globalnog Juga. Berlant je rekla da se „odnos okrutnog optimizma javlja kada nešto što želimo predstavlja prepreku našem napretku.“ Ničeg više nema može samo biti gore, ratovi i nepravde ne prestaju a životi ne znače mnogo. Kako van iz ove petlje?

Govoreći sa periferije o periferiji, kakva je danas bosanskohercegovačka, ukrajinska, ali i afganistanska ili sirijska, a toga smo naročito postali svjesni kad smo shvatili da se čak ni pomoć nakon potresa ne može kako valja uputiti u Siriju, znači podići politiku mjesta (Rich 1984) na nivo radikalne političke funkcije u svrhu usvajanja aktivističke prakse među otjelovljenim perifernim sopstvima, tijelima, ljudima sa periferije koji bi i da žive druga tijela a i prostore (mjesta) imajući u vidu geneologije periferijalizacije i imperijaliz(a)ma koji su im prethodili. Ma šta Berlant govorila o okrutnom optimizmu na Zapadu, kao periferna tijela u bježaniji, migranti i izbjeglice prve generacije, nadamo se da ćemo uteći od usuda neposrednog nasilja lokalnih kabadahija i njihovih pomagača, pa će se druga generacija baviti time da li je dovoljno uključena u društvo. Transgeneracijska odgovornost prve generacije je uvijek usmjerena ka potomstvu, drugoj generaciji. Otišli ili ne otišli, nema garancija i tri bosanske doskočice-poslovice mogu da posluže u razumijevanju ove metafizike: „il’ si bos il’ si hadžija“, „para na paru, uš na fukaru“ ili čuvena „samo nek’ ne puca“. I kad god pomislimo da smo kao bosanskohercegovačke feministkinje nešto naučile o ratu, poraću, pravdi, globalnoj solidarnosti i slično, obično je tu stvarnost da nas demantuje, „za one koji znaju da žive, dobro je i ovdje i tamo“ (Prije kiše, M. Manchevski).  Neki odlaze jer ovdje više ne mogu da žive, jer ih Bosna razbolijeva, dok se drugi vraćaju jer tamo nemaju s kim da popiju kafu.

Mjesto odakle govorimo nije malo. Politika mjesta je uvijek i nužno materijalno iskustvo, naše teoretisanje pa ni naš feminizmine mogu ne biti otjelovljeni jer dolaze upravo iz mjesta odakle ja kao feministkinja, Romkinja, Afroamerikanka, Sirijka ili Ukrajinka govorim i djelujem. U društvenim naukama se ovo zove pozicionalnost i minimum akademske učtivosti i skromnosti znači pozicionirati se, klasno rodno, rasno, geografski. Situirati znanje, kako kaže Haraway (1988), situirati petlje nejednakosti, pa onda pokušati nešto reći, učiniti. Upravo kroz spoznaju o tijelu i o čitavim konstelacijama tijela unutar privatnog i javnog, živog i neživog, poput otiska batine ili svjetla reflektora na granici, nekad i sad, tamo i ovdje, tijela u kući i svijetu rada, bolesnog odnosno zdravog tijela itd. istorijski materijalizam treba dopuniti uvidima novog materijalizma u koje se dodatno danas upisuju farmakološki protokoli ali i migrantski i granični režimi koji oblikuju tijela izbjeglica i raseljenih lica u bijegu od rata, gladi i nasilja kreirajući kritički materijalizam čiji dio mora biti feminizam.

Ovo ne znači uteći dihotomiji baze i nadgradnje već produbiti tradicionalna ljevičarska pitanja nepravde i nejednakosti dimenzijama kolonijalnosti, odnosno rasnog kapitalizma, nekad i uz kritiku feminiz(a)ma. Živimo u preokrutnim vremenima da kao feministkinje ne vidimo rasnu bjelinu i rasijalizaciju o kojoj govore i Sirma Bilge (2013) i Jelena Savić (2023). Bilge kritikuje postojeće odnose moći u sveprisutnoj depolitizujućoj i izbijeljenoj intersekcionalnosti u neoliberalnoj ekonomiji znanja, pri čemu „intersekcionalnost“ doslovno zove isprtkom feminizma (brainchild of feminism, moj prevod) zahtijevajući reformulaciju pojma i njegovu širu geneologiju, dok romska teoretičarka rase, Jelena Savić (2023), piše o gadjo suprematizmu bijelih feministkinja u Srbiji iz perspektive osobe na dnu hranidbenog lanca ženskih nvo organizacija gdje se od nje očekivalo da govori o svom iskustvu ali nikad da o njemu teoretiše.

Intersekcijama kao petljama nejednakosti treba dati prostor, jezik i praksu kroz novu energiju i političku relevantnost bez srljanja u identitetske politike koje u konačnici i same završavaju u društvenoj nepravdi. Baš kao što heterotopija vidi prostor kao aktivni i konstitutivni element proizvodnje društvenosti, tako i feminizam kod nas danas mora moći vidjeti periferna tijela, sopstvena i tuđa, u kojima su nakupine političko-ekonomske periferalnosti ali i želje nakon ratnog i poslijeratnog nasilja i gdje prožimajuća odbrana uslova za život i samog fizičkog integriteta odjekuje glasnije nego li bilo kakav ideološki skript. Dajući nam lekcije o ratu kao lekcije o životu nakon rata, Selma Asotić kaže da se „rat nikad ne završava“ a ovome bih dodala i da je rat je zbirnost nepravdi i da o ratu feministkinje ne smiju lagati.

Krajem januara ove godine, pozvana sam da zajedno sa koleginicama i kolegama iz BiH, Srbije i Hrvatske govorim o ratovima 1990tih na našim prostorima studentima i studentkinjama iz Ukrajine u sklopu Nevidljivog univerziteta koji organizuje CEU (Invisible University for Ukraine) iz Budimpešte. Naše obraćanje je bio totalni fijasko, studenti nisu bili spremni govoriti o poraću, pregovaranjima sa ruskom stranom, mogućnošću nalaženja zajedničkog jezika sa neprijateljem, sve ono što smo im mi kao pripadnici i pripadnice nekad zaraćenih strana pokušali kazati i predočiti kao nekakvu budućnost koju smo proživjeli. Za večerom su neki pokušali nacrtati nove karte Ukrajine, pričalo se o njemačkom ili pak daytonskom scenariju. Mi smo ovaj put bili „intelektualci“ koji objašnjavaju šta se desi kad rat jednom stane. Ja sam govorila o civilnim žrtvama, etnonacionalizmu, poratnim migracijama i izdajama međunarodne zajednice citiravši Selmu da „rat nikad ne staje“ i da „tijelo pamti ali ne nauči ništa.“ Nisam im smjela lagati a moje tijelo je stare afekte konvertovalo u napad panike, lošu krvnu sliku i palpitacije.

Kroz konverziju postajemo neko drugo tijelo, kroz migracije idemo negdje drugdje, borba za tijelo koje imamo i prostor koji imamo nema garancija, baš kao ni feminizam. Prije pet godina moje tijelo je prošlo kroz jedan ćelijski rat, jedna doktorica mi je čak propisala testosteron baš kao i kod Preciada. Rat je privremeno obustavljen migracijom, nakon povratka kući, u Bosnu, gdje rat nikad nije prestao, moj ćelijski rat je nastavljen kroz bespoštednu borbu neutrofila i trombocita. Spominjane su i monozomije hromozoma 7 iako nisam izgledala kao hematološka pacijentkinja. Webster bi rekla da se u mom tijelu dešavala vrsta histerije, konverzija velikog protoka energije, afekta između subjekta i objekta.

Bolest uvijek simptom s kojim se može nešto raditi no šta da se radi sa feminizmom i koja feministička poruka može doprijeti do najširih društvenih slojeva? Koga kriviti za strukturno i nasumično nasilje, od rata do nemogućnosti dobivanja posla, gaslightinga ili silovanja koje se nanosi bez prestanka i kakva vrsta naknade ili organizovanja su nam dostupni, kakve utopije i kakve vrste društvene promjene?

Pitanje feminizma za današnjicu glasi šta je potrebno da stanje u kojima se tijela nalaze bude osnova življivog života. Na njih bi trebalo da odgovori zajednica, ne pojedinka, jer otpor se mora organizovati i politizovati, postati javna stvar. Ovo traži vrijeme, rad i požrtvovanost. Feministički rad je težak i nesiguran, kolektivne fantazije se lome, pritisci povećavaju. Koja bude imala hrabrosti ustati protiv akrepa i preuzeti odgovornost za tijela, učiti od tijela, svjedočiće njihovoj transformaciji, ne samo konverziji, u delirijumu 21. vijeka. Feminizam danas iznad svega treba biti bitka za življivi život.