Najprije, da su različite tradicije i izvorišta ženskog djelovanja u Bosni i Hercegovini. Kao i svudgdje. Ali da su sve te tradicije jednako važne i da o njima treba više znati. Da su one uvijek bile zanemarene, a rezultat su samosvjesnih ženskih individualnih i zajedničkih napora kojima su one nastojale da uspostave temeljne okvire za kontinuirano svoje društveno priznato prisustvo. Bez obzira što se podsjećanje na nešto što se dogodilo u prošlosti čini konačnim i otuđujućim, ipak pronaći u tome ne samo obrise mnogobrojnih životâ naših prethodnica, nego se sa njima spoznajno i emotivno uspostaviti odnos, čini se smislenim. Svi emancipacijski napori ženâ rezultat su u potrebe ljudskog bića za slobodom – slobodnim mišljenjem, izražavanjem, odlučivanjem i djelovanjem, usmjeravanjem vlastitog života u pravcu koji je njegova istinska potreba i javnim iskazivanjem te iskonske potrebe. Oni su hrabra odupiranja autoritetu muških članova porodice i zajednice kako u vremenu tradicionalne patrijarhalne društvene organizacije tako i od momenta kada su se pojavile društvene i tehnološke pretpostavke za ženske javne iskorake koje nazivamo prosvetiteljstvom. Ali ti iskoraci nikada nisu konačni, oni i dalje traju i svaka generacija žena ne može smatrati da su joj bilo koja prava poklonjena, za njih i danas traje “rovovska bitka” i to svakodnevno.

Osim toga, postepenim ukidanjem maskulinog monopola nad službenim znanjem revitalizuju se brojna područja iskustva žene kao subjekta, te se na taj način mijenja kontinuiranim normama usvojen ženski odnos prema vlastitom iskustvu kao nevažnom.

Sljedeće što treba imati na umu je da su ideje prosvjetiteljstva, a koje su gotovo prije sto i pedeset godina postaliže opšti ideološki evropski modeli i ma kako diskutablilne po pitanju emancipacije žene i njenih prava, a time i neuvjerljive po pitanju navodne univerzalnosti čovječanstva, bile značajne zbog rušenja mnogih dogmi. A koliko su daleko bile od bosanskohercegovačkog prostora. Prvi popis stanovništva u 20. st. (1910.) govori da je samo 12,16% stanovništva bilo pismeno, a kada je riječ o ženama Bosne i Hercegovine njih 93,35% su bile potpune analfabete – 99,68% muslimanskih, 95,60% srpsko-pravoslavnih i 85,66% rimokatoličkih.

U takvim okolnostima, svaki javni izlazak žena u javni prostor i time svojevrsno demonstriranje potrebe da se ovjekovječi njihovo postojanje i interesi čini se svojevrsnim podvigom.

Ovdje nije riječ o onim vjersko-nacionalnim karitativnim ženskim udruženjima, nastalim na tragu 19-vjekovne misli o građanskoj odgovornosti ili brizi za najužu zajednicu, odnosno njegove članove koji su u nevolji, a čije stanje je rezultat muških odluka koje žene trebaju sanirati. Zapravo, ovdje se nudi skroman opseg natuknica o ženskom aktivizmu u u Bosni i Hercegovini koji je najvidljivije iskazivao svoju solidarnost sa međuranodnim ženskim pokretom, njegovim idejama i praksama. Ali i proslavama 8. marta.

Radnice (činile su 7,3% od ukupnog broja radništva) su svojim učešćem u radničkoj skupštini održanoj 27. augusta 1905. godine (od 350 radnika prisutno je bilo 50 radnica) bile dio temelja organizovanog radničkog pokreta u kome je bilo sindikalno i politički organizovano samo 10% radništva (80-100.000 uglavnom nekvalifikovanih najamnih radnika u zemlji sa 1,8 mil stanovnika 1910). Radnice Fabrike duhana u Sarajevu, mada nikada nisu bile ni blizu organizovano uključene u mjeri svog angažmana, su bile i glavni pokretači generalnog radničkog štrajka od 2. maja 1906. godine, koji se proširio na cijelu zemlju i izazvao uznemirenje i reakciju vlasti. O angažovanosti radnica govori i podatak da su dvije radnice iz Bosne i Hercegovine sudionice donošenja Hajfeldskog programa (28. i 29. juna 1909), koji između ostalog sadrži zahtjev za zabranu noćnog rada za žene i djecu, koji je ušao i u program Socijaldemokratske stranke BiH (SDS BiH).

Iako je SDS BiH bila prva politička stranka, osnovana 1909. godine u Bosni i Hercegovini, „na rubu“ Evrope, koja je postavila zahtjev za pravo glasa žene („opšte, jednako i neposredno pravo biranja i izbora tajnim glasanjem“), zasnovan na načelim I internacionale, ipak su žene i u tom okviru morale voditi borbu za svoje mjesto.

Tokom prvog obilježavanja „Ženskog dana“ u Sarajevu 8. marta 1914. godine održani su govori na temu Zašto slavimo ženski dan u kojima se govorilo o položaju žene, njenom prvenstveno ekonomskom, pa potom i političkom oslobođenju koje će ostavriti u socijalizmu. U Radničkom domu, uz prisustvo 250 žena, ispred Odbora žena social-demokrata govorile su Ivanka Dragić i Anka Tamel. U ime internacionalne organizacije žena socijaldemokrata jednim pozdravnim telegramom ovaj događaj je podržala i Klara Cetkin, njemačka revolucionarka, političarka i aktivistkinja.

Četiri godine kasnije, u sasvim drugim okolnostima, u vrijeme kada su na brojnim frontovima već izginuli milioni ljudi, u ratu koji je osmišljen i provođen maskulinim odlukama, uzvraćen joj je telegram iz Sarajeva. Došao je sa skupštine žena koja je okupila oko 2.000 radnica sa crvenim pantljikama, među kojima i 300-400 muslimanki, a tokom drugog obilježavanja „Ženskog dana“. U tome telegramu je netom formirani Ženski socijalistički agitacioni odbor izrazio solidarnost sa ženskom Internacionalom. To je bio povod da Klara Zetkin u „ženskom prilogu“, listu opozicionih žena-socijalista lajapciških Narodnih novina, napiše prilog u kome je navela  između ostalog da „žene-socijaldemokrati svih zemalja znaju cijeniti hrabru odlučnost i istrajnost, oduševljenu predanost sa kojima naše bosansko-hercegovačke sestre rade za ideje socijalizma. …“

Ova cjelokupna organizacija proslava “ženskih dana” bila je rezultat odluke Glavnog odbora SDS od 26. decembra 1918. godine. Dakle, ženski aktivizam je kontrolisala i usmjeravala  Socijaldemokratska stranka, odnosno II internacionala.

Svijet nakon I svjetskog rata nije se u tom pogledu ništa izmijenio. Međunarodna svjetska organizacija Društvo naroda (Liga naroda) u kojoj su se zajedno našle i pobjedničke i poražene strane i koja je izražavala želju za trajnim mirom svoj je statut je ugradila u svaki potpisani međudržavni mirovni sporazum, obavezujući sve učenike na poštovanje proklamovanih ideja.

Ako su priznanja posebnih prava pojedinim društvenim kategorijama, poput radništva ili nacionalnih manjina, sa najveće svjetske instance koja je predstavljala autoritet zaštitnika ljudskih prava uopšte, bili neka vrsta prekretnice, opravdano je pitanje da li je završetak rata predstavljao prekretnicu i za žensku populaciju svijeta, za više od pola čovječanstva. U postratnom Sarajevu je npr. od 58.382 stanovnika bilo 36.982 “ženskog roda”. Ipak, tradicionalne patrijarhalne predožbe o nužnosti muške dominacije i ženske subordinacije kao „prirodnom“ rodnom režimu“ još jednom su se osvjedočile kao dominantne i presudne u struktuisanju „novog“ doba. Žene su nakon rata bile prognanice iz vlastitog društva u kome je muško ratno herojstvo postalo dominantno u društvenom pamćenju, dok je žensko iskustvo ostalo nevidljivo. Ženskoj populaciji je osporeno pravo učešća u javnom političkom životu, bez prava glasa, koje bi iz tadašnje dominantno maskuline vizure dovelo do neželjenih radikalnih promjena u političkoj i društvenoj stvarnosti.

U kojim su onda okvirima žene mogle tražiti svoja prava, s obzirom da je na svjetskoj institucionalnoj razini, operativnoj u nacionalnim državama, marginalizovano njihovo participiranje u građenju novog svjetskog poretka, čime se pokazalo da je proklamovani univerzalizam humanosti u svojoj biti lažan, budući da ograničavanje “ženskog pitanja” na “ljudska odnosno društvena pitanja” ukazuje na težnju za poricanjem postojanja posebnog ženskog iskustva stvarnosti.

Početkom 20. st. organizaciono se žene povezuju u Međunarodni ženski savez, potom u Internacionalnu alijansu za žensko pravo glasa, ali i Interanacionalne lige žena za mir, ali njihovi poslijeratni zaključci su uvijek ista načela koja su donijela vodeće svjetske sile, odnosno ne samo pristajanje na subordinaciju, nego i institucionalna pacifikacija. Impuls koji je dolazio sa vrha evropske ženske, bilo feminističke, pacifističke ili socijalno osjetljive, humanitarne piramide imao je organizacione filijale i u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji. Tako su i ženska udruženja u Kraljevini takođe bila dio te organizovane svjetske mreže nacionalnih podružnica. Klasno i statusno polarizovanje na tzv. građanska udruženja i ona inkorporirana u tek stasali radnički pokret, takođe je bilo istovjetno.

Dva najvažnija krovna udruženja svih ženskih građanskih društava u Kraljevini, članice Međunarodog ženskog saveza, činile su Narodni ženski savez Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, osnovan na svom Prvom kongresu septembra 1919. godine u Beogradu, te Internacionalna alijansa za žensko pravo glasa. Prvobitno osnovano kao Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava u Beogradu 1919, preimenovano je 1923. godine u Alijansu ženskih pokreta. Unutar socijalističkog, potom komunističkog pokreta djelovao je sekretarijat žena, koji je organizovao i usmjeravao konferencije žena radnica, takođe po instrukciji sa međunarodnog vrha njihove organizacije.

Sa centralom Narodnog ženskog saveza bosanskohercegovačke aktivistkinje iz brojnih već postojećih i novoosnovanih društava (poput Materinskog društva, Dobrotvorne zadruge Jugoslovenki, Djevojačke privredne zadruge, kao i nekih strukovnih ženskih udruženja)  uspostavile su vezu, a oslanjajući se na već postojeće članstvo. Sve one su u okviru svojih aktivnosti organizovale proslave sa sadržajima iz domena svog programa. To je uvijek uključivalo agitacioni rad u svrhu uključivanja u određenu organizaciju žena, te njihovo propagandno motivisanje za besplatni rad.

Međutim, dok su se ženska “građanska” udruženja početkom 1919. godine tek konsolidovala, ne smatrajući 8. mart “svojim danom”, sarajevske radnice, predvođene socijalistkinjama su marta ove godine na svojoj ženskoj skupštini najavile ženski kongres za 6. april.

Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava/Ženski pokret u Bosni i Hercegovini je imalo svoju osnivačku skupštinu 10. septembra 1919. godine u Sarajevu. Njihov entuzijazam ilustruje činjenica da su do proljeća 1920. godine održale 37 sjednica dok su se u pogledu aktivnosti bazirale na praktičnom, prosvjetiteljskom radu. Organizovale su „niz predavanja iz higijene i drugih društvenih pitanja“, prvenstveno učiteljicama, “pokrenule besplatne kurseve francuskog i ruskog jezika“, ali istovremeno ga povezale sa borbom za prava djeteta i zaštita materinstva, otvorvši sklonište za porodilje i novorođenčad, te su pomogle osnivanju dječijeg doma. Uz organizovanje „socijalnog tečaja u Sarajevu i stvaranje nedeljnih predavanja i čitanja sa tumačenjem za odraslu žensku mladež u Banjaluci“, do tada je održano i sedam analfabetskih kurseva, koji su bili nedovoljno posjećeni, što se i u narednim godinama pokazalo kao trend. Krajem 1920. godine podružnica je osnovana i u Banja Luci, a društvo se pokazalo vitalno sa svojom gustom mrežom pododbora, koji su djelovali i u manjim gradovima. (Zavidovići, Bos. Brod). Njihove brojne aktivnosti prevazilazile su često njihovu snagu, ali su pokazivale širinu problema ženskog pitanja i polja djelatnosti na kojima se moglo i moralo raditi.

Ženski pokret je zbog svoje otvorenosti bio prepoznat kao dobar poligon za inflitraciju ženskog članstva Komunističke partije Jugoslavije nakon zabrane ove partije, te je Ženski pokret sve više u međuratnom periodu bila ona organizacija koja će “podgrijavati” proslavu 8. marta.

Treba primjetiti da je svako gore pomenuto udruženje bilo dio umreženih ženskih organizacija i hijerarhijski ustrojeno, sa osmišljenom politikom na vrhu te piramide, te je djelovalo prema ideologijama i državnim sistemima u koja su bila inkorporirana, na način na koji se to od njih očekuje. To nikako ne dovodi u pitanje ženski aktivizam, njegove pozitivne rezultate, ali svakako propituje opredjeljenje svake aktivistkinje kojoj će se organizaciji/ideologiji prikloniti. Za svoju i dobrobit svoje zajednice.

(ilustracija Neven Misaljević, Šetnje kroz stvarni grad, 2022)