N – NASILJE

Spucao ti šamar, šutnuo te nogom, gađao te nožem, vrijeđao te, omalovažavao te, pratio te, prijetio ti, ucjenjivao te, upozoravao te, ušutkivao te, pljuvao te, lomio stvari oko tebe, silovao te, tjerao te da radiš stvari koje ne želiš, zabranio ti da radiš, govorio djeci loše o tebi, udarao šakom u zid, nije ti dao da spavaš, brojao ti sumnjive lajkove na društvenim mrežama, procjenjivao ti prijateljice, birao ti društvo, branio ti druženje, dopuni niz…

Iako je nasilje svima poznat termin u čijem je korijenu jasno da se radi o nečemu što neko nekome radi NA SILU, stvari se počinju usložnjavati kada zagrebemo ispod površine. Na šta se termin nasilje stvarno odnosi? U teoriji i zakonima postoje precizne definicije i jasno opisani činovi nasilja, no u praksi stvari postaju puno zamršenije. Zamršena zbilja nasilja utjecala je i na to da se stvari počnu komplicirati i na nivou teorije o nasilju. Termini kojima se služimo su se razgranali pa danas slušamo o nasilju na osnovu spola/roda, rodno zasnovanom nasilju, nasilju nad ženama, domaćem nasilju, nasilju u porodici, ekonomskom nasilju, psihičkom i fizičkom nasilju, verbalnom nasilju, nasilju u ratu, nasilju u miru, nasilju u kući, nasilju na ulici, nasilju na radnom mjestu, sistematskom nasilju, strukturalnom nasilju, mobingu, bullingu, vršnjačkom nasilju, nasilju s ovakvim i onakvim posljedicama. Praksa je dakle usložnila teoriju, ali i zadala muke institucionalnom aparatu koji na nasilje koje ulazi u kategoriju krivičnih djela mora odgovoriti adekvatnom sankcijom. 

U čijim je rukama mjerač nasilja?

Za potrebe aparata, valja najprije izmjeriti nasilje. Nasilje u društvu mjerimo u brojevima žrtava, u postocima raspoređenim po zemljama u regionu i svijetu, mjerimo i broj prijavljenih slučajeva i onih na sudovima, i broju žrtava koje su podlegle, i onih koje su u sigurnim kućama, i onih u crnim kronikama, i onih riješenih i neriješenih i onih u psihijatrijskim klinikama. Do statistika je sve lakše doći, jer se one koriste kako bi nam izmjerile koliko smo nazadni kao društvo i koliko zaostali kao države. Pitanje je koliko dobro mjerimo njegov opseg, trajanje, korištene metode, uključene osobe, uništene živote. Da bismo stvarno dokazali da se nasilje dogodilo, treba naći valjane dokaze: šljive, rane, slomljene kosti, posjekotine, krv, a nekada i leš, kako bi nam sistem povjerovao. 

Prema najnovijim rezultatima istraživanja koje su od 2020. do 2024. proveli Agencija Europske unije za osnovna prava (FRA), Statistički ured Europske unije Eurostat i Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE), svaka treća žena u EU – najboljem od svih svjetova – u toku svog odraslog života je doživjela fizičko, seksualno nasilje ili prijetnje nasiljem. Taj procenat ostao je nepromijenjen u poređenju s prethodnim anketiranjem 42.000 žena u EU koje je FRA provela prije deset godina. Trećina žena. Dakle, plastično, svaka treća žena koju poznajemo. To bi također značilo otprilike šestina odrasle populacije uopšte. Prema UN Women, ne postoji država na svijetu u kojoj nema femicida. Pandemija nasilja nad ženama, reklo bi se. Kako onda institucionalnom aparatu i društvu u cjelini razumijevanje uzroka i dinamike nasilja (e, da bi ga se adekvatno kaznilo, a još radije spriječilo) ostaje nerješivi zadatak kroz koji bauljaju u mraku i jedva da se pomjeraju?

Nasilje ušuškano u četiri zida

Uzmimo za primjer najčešći oblik nasilje – nasilje u obitelji; muž tuče ženu, ozbiljno je tuče, nije prvi put da je tuče, ali je ovaj put tuče rukama i nogama, udara je od stol, nanosi joj teške tjelesne povrede, pa ona zove policiju jer se nalazi u životnoj opasnosti. Je li termin nasilje u obitelji u ovom konkretnom slučaju dovoljno sveobuhvatan, a naročito da li je adekvatno shvaćen? Da li nam je iz njega jasno kako ju je partner i godinama prije nego joj je smrskao lubanju, omalovažavao, vrijeđao, govorio joj da ušuti i da se njeno mišljenje ne računa, pljuvao je i vrijeđao pred djecom, nekoliko puta je ošamario i rekao joj da zaveže, pratio je i non-stop provjeravao gdje se i sa kim nalazi, zabranio joj da odlazi na posao jer tamo postoje muške kolege, kontrolisao koliko i na šta troši, govorio joj kako da se oblači i šta smije, a šta ne smije reći i uraditi, s kim se smije družiti? Je li i zašto nije aparat osposobljen da prepozna sve ove oblike nasilja koji su prethodili lomu lubanje, kao i sve ono što slijedi za preživjelu. A slijedi sigurna kuća, borba za starateljstvo, sudski procesi, ekonomsko osamostaljivanje, ponovno suočavanje s nasilnikom, terapije, lijekovi, pregledi, povratak u normalnost… Da li je već neko završio u zatvoru zbog uništenja kompletne ličnosti koja na koži nije imala podljeve? 

Za koje tačno krivično djelo odgovara naš nasilnik? Za teške i lake tjelesne povrede, ako i samo ako ona odluči da sa slučajem ide dalje, na sud, da se na sudu odluči o zločinu i donese kazna. U moru sankcija, za nasilnike su u igri obično najniže kazne, uz sve olakotne okolnosti poput one da je bio uzoran građanin (šta god da to znači), da je bio branitelj, da mu je to prvi put (da je, dakle, nekome slomio lubanju; koliko puta ste vi nekome slomili lubanju?), da je dobar otac (‘Ajde?, glasom i mimikom Bilija Pitona; zar dobar otac tuče majku svoje djece?), da je on hranitelj u obitelji, da se kaje, da je bio pijan ili neki drugi razlog zbog kojega mu možemo oprostiti taj nasilni ispad, incident, prenos, grešku. 

Teže će mu se oprostiti ukoliko se radi o dokazanom, stereotipnom, ašićare nasilniku izvan doma, poznatom kriminalcu, mafijašu, kalibra makar onih koji izazivaju opštu opasnost pucajući po trolejbuskim stajalištima ili kafanama. Tako izgledaju nasilnici, a ne kao ugledni komšije koji uvijek nazovu ‘bardan, na Facebooku kače slike djece, šarmiraju socijalne radnice i sasvim mirni i uglađeni otvore vrata policiji koja pozvoni po pozivu rijetkog savjesnog susjeda. Tako pristojan, a nasilnik u svoja četiri zida, ma hajte molim vas. Ko zna šta je tu bilo.

Ko, zaista, zna?

A ko, zaista, zna šta se dešava u toj vječito glorificiranoj osnovnoj ćeliji svakog društva? Uvijek znaju djeca – ako ćelije imaju djecu, a najčešće imaju, jer sve sintagme od “širenja porodice” do “planiranja porodice” jasno nam stavljaju do znanja da porodica bez djece i nije porodica. No, ranije nego nauče da govore, djeca u patrijarhalnim porodicama nauče da šute. Jer to je porodična tajna. Jer se prljavi veš ne iznosi. Jer to ostaje u četiri zida. Jer šta nama ima ko zabadati nos. Jer neće mi valjda drugi govoriti kako da odgajam svoju djecu. Jer svako zna svoje. Prije nego nauče da vjeruju ljudima, djeca u patrijarhalnim porodicama, nauče da strepe, da kriju, da lažu, da prešućuju. Da potiskuju. Da guraju pod tepih, u stomak, u želudac u kojem će to znanje uvijek ostati. Znanje koje će biti, često i ostati, temelj na kojem će graditi svoj odrasli život.

Novine će pisati o do jučer dobrom i pristojnom komšiji koji je u naletu ljubomore pretukao ženu, nezapamćenoj tragediji koja je šokirala cijelu lokalnu zajednicu, još jednom slučaju nasilja u obitelji, …

A, mahala? Mahala neće ništa reći. Mahala će šutjeti.