Ulicu mog odrastanja obilježila je žena.

Zvala se Ranka.

*

Ispod njenog prozora, odmah poslije rata, osvanulo je crno slovo R i strelica koja upućuje da tu živi luda Ranka. Djeca su u svako doba dana i noći s iskrivljenim smijehom dozivala njeno ime. Gađali su njen obilježeni prozor kamenčićima, voćem i granama. Kada bi naposljetku Ranku naljutili i natjerali da izađe iz svog stana, svi bi se razbježali, posakrivali i pritajeno posmatrali kako sama na ulici psuje. Ranka bi se nakon toga iscrpljena povlačila u svoj stan, zatvarala prozor ispod kojeg miruje slovo R, i utihnula. Samo bi se kasno noću ponovo začulo prigušeno plakanje i reski jauci.

Ranka je patila. Usamljeno. Ljudi nisu marili. U ulici mog djetinjstva ona je bila označena kao luda. A kod nas, kao što je poznato, ludi ljudi ne mogu patiti, ne mogu osjećati. 

U očima drugih bila je poput mitskog bića – ludače koja je raskrstila s realnošću, koja je jako opasna i spremna da ubije čovjeka. Tako se pričalo. Rijetko je izlazila iz kuće, a sresti se mogla samo u kasnim večernjim satima, onda kada nema nikoga na ulici i kada nije opasna po okolinu.

Ranka – gavran iz ulice – izlazila je iz kuće u crnoj debeloj bundi, crnoj šubari, usred ljetne žege, s vatom u ušima i crnim kožnim čizmama. Svi su se smijali. Meni je sve to bilo tužno. I bez riječi sam je žalila. Ponekad bih djevojčicama koje nisu smjele proći pored njenog prozora govorila da su glupe, da izmišljaju razne priče samo kako bi od lude Ranke napravile još luđu.

Cijelo naselje je znalo za Ranku.  Ali niko je nije poznavao. Nipošto je ne gledajte u oči – upozoravali su nas stariji – i ne prolazite noću pored njenog prozora. Svaki put kada bi nam dolazila u susret, svi bismo se sklanjali na drugu stranu ulice. Danas, s dubokom sjetom, shvatam da se po tom strahu nisam razlikovala od ostale djece. Ali ipak – po nečemu jesam bila drugačija. U to vrijeme bila sam jedina s kojom je Ranka željela razgovarati. Jedina pored koje bi se zaustavljala. Osjećala sam to po nerazumnim dobacivanjima preko ulice, nesigurnim pozdravima od kojih sam brzo okretala glavu. Pamtim i njene duge poglede koji su mi se lijepili po potiljku. I ruke koje su se u džepovima komešale kako bi me privukle sebi.

Dječiji neumorno tjerala sam baku da mi priča o Ranki. Izbjegavala je da govori o njoj. Osjećala sam da je nervozna. Samo je šutjela. Kad god bismo ostajale same, obasula bih je pitanjima o tome zašto je Ranka drugačija od nas, zašto se niko s njom ne druži, zašto su joj prozori prljavi, a zavjese iskidane… Je li ona stvarno opasna, bako? – upitala sam je jednom iskrenim dječijim tonom.

Ona nije poput nas, i ne može biti… Ona je jako, jako nesretna. Neko je Ranku povrijedio u mladosti i zauvijek je učinio nesretnom.

To je bio bakin odgovor nakon duge šutnje. Molila sam je da mi kaže ko je povrijedio Ranku. Gledala me je dugo i zamišljeno. A kada je napokon progovorila i kada je priča počela da se uobličava, bakini su uzdasi postajali sve dublji, šumniji, intimniji i ritmički rastreseniji.

Njen otac… Gad!  On je nju… Oh, bože… On je nju uništio. Ne razumiješ, mlada si… Kad tajne jednom krenu da se odmotavaju… Ah, pričalo se svašta, i on je to čuo. Gad! Kažu i da ih je vidio… Ja mislim da jeste…

Sjećam se leda pod mojom kožom kada sam odlazila od bake. Težina Rankine mladalačke sudbine ugnijezdila se u moje dječije tijelo. Gorko se topilo pod jezikom. Dugo nakon toga nisam mogla progovoriti.

Trebale su proći godine da bih upotpunila i shvatila cijelu istinu. Ranku je nemilosrdno uništio njen otac jer je voljela jednu djevojku. I on ih je vidio zajedno. Nije se mogao pomiriti s tim. U njegovim očima ona je bila bolesna. Pun bijesa, zarekao se da će je vratiti na pravi put. Posljednji korak njegovog prevaspitavanja kćerke desio se kada je drškom od metle ušao u nju i tako pokušao istjerati iz nje bolest, ludilo, nastranost.

Kažu da je Ranka poslije toga danima sjedila iza zamazanog prozorskog stakla.

Na lice joj se urezao nepovratno izgubljeni pogled.

Drugi su to protumačili kao luđačku prazninu.

Tako se krstila još jedna obilježena žena.

**

Godine su prolazile. Ja sam odrastala.  Drveće se svlačilo i oblačilo. Ulice su mijenjale imena. Komšije su umirale, smrtovnice se smjenjivale u raznim bojama, na raznim banderama. Gubila sam voljene, sazrijevala, prolazila razne faze, razbolijevala se, padala, padala, padala…     I dizala se.

Sve se mijenjalo. Osim Rankinog prozora i crnog slova R.

Kad god bih je ugledala, sjetila bih se one iste priče koja bi mi nanovo sledila kosti. Ali osjećala sam nešto puno ljepše prema njoj. Odrasla sam: strah i predrasude su se istopile.

I Ranka je, po prvi put, osjetila nešto lijepo. Jer srele smo se na istoj strani ulice.             Pogledale smo se u oči. I prepoznale.

Sve one ružne priče koje su godinama kružile o njoj, izgubile su se u jednom trenutku. Jedan susret u gustom mraku dokazao mi je ono šta sam oduvijek vjerovala: luda Ranka ipak nije toliko luda.

Bila je hladna i kasna decembarska noć. Snijeg je mirisao u zraku. Nabubrio kroz oblake. Ulične lampe, uspavani prozori, Ranka i ja, same na ulici. Čekala sam kada će progovoriti. Plašila sam se hoće li to biti smislene riječi ili psovke i uvrede. Umjesto toga, iznenadio me je topao dah i isprekidana melodija njenog drhtavog glasa.

Znam ja tebe, živiš tamo u onim nizovima. Uvijek si me izbjegavala. Ne krivim te, i ja bih da mogu samu sebe.

Šutjela sam kao okamenjena.

Ne boj se, ne boj se mene, pričaj sa mnom. Podsjećaš me na nekoga. Pričaj sa mnom, molim te…

Hoću. Ali sada je kasno, moram ići… Drhtala sam i pokušavala da se izmaknem.

Obećaj mi, molim te, obećaj mi da ćeš htjeti pričati sa mnom.

Hoću, obećavam. Sutra.

Spustila sam pogled. Ranka je bila bosa.

Sutra… Obećala si. Sutra!

Gledala je u mene.  Pratila moj pogled i pronašla mu put koji se završava na bosim stopalima.

Nasmijala se glasno.

Digla je pogled. Duboko me pogledala. I zaplakala.

Drveće se počelo njihati. Vrijeme se mijenjalo.

U meni se nešto slomilo. Nešto veliko.

Same na ulici: Ranka i ja.

Zagrljene.

Ti si… nešto… najljepše što mi se desilo…

Obrisala je suze. Pogledala u nebo.

Poljubila me svojim umornim usnama.

I otišla.

Gledala sam kako odlazi i kratko zastaje pored onog odvratnog slova R. Nisam mogla da se pomaknem. Krivnja me je prožimala. Htjela sam da nestanem, da me nema…

***

Sutradan je padao snijeg. Sve je bilo mirno.

Iznad strelice, iza prozora, visila je Ranka.

Zauvijek obilježena. Ona i njeno tužno slovo.