Pišemo ovo svjesne da antikapitalistički transfeminizmi imaju puno toga za reći o rastu ekstremne desnice koja nasrće na naša prava, širenju ekstraktivizma zbog kojega štetu trpi lokalno stanovništvo, kolonijalnoj matrici država i o politikama koje kombiniraju ono najgore kod kapitalizma i patrijarhata: preopterećenost brigom, zatvaranje u privatnu sferu, porast nasilja, zaduženost kućanstava, produbljivanje ženskog siromaštva, pogoršanje životnih uvjeta i govor mržnje prema našim identitetima.

Zadaci za narodni feminizam (koji ima svoje regionalne posebnosti), produbljuju se pred takozvanom „novom desnicom“ koja se na različite načine udara na naš pokret. Konzervativne političko-ideološke formacije kao što su trampizam i bolsonarizam, a sada i uz formulu Milei i Villaruel u Argentini, nasrću na temeljne stupove naše borbe. Te formacije – između ostalog – pokušavaju udariti na našu borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja koje proizlazi iz reakcionarnog mačizma i na našu borbu za pravo na pobačaj. Kada je u pitanju Evropa, tu nailazimo na desnicu koja se kamuflira kao „braniteljica“ ženskih prava, dok istovremeno promovira antiimigracijske mjere i pro-welfare diskurs povezan s konzervativnim vrijednostima koje žene vidi primarno kao domaćice. Pojavljuje se i prividni feminizam kojega promiču dominantne političke strukture i liberalne korporacije koje svojim dvostrukim licem nastoje omekšati i senzibilizirati sliku desnice, dok istovremeno udaraju na narodni feminizam i seksualne disidencije.

Ti se diskursi temelje na procesima institucionalizacije feminizma koji je nakon godina borbe utjecao na strukture država, zakone i pravni sistem; i koji u sebi sadrži i radikalnost pokreta. Da bismo se pozicionirale i nastavile graditi svijet u kojemu su naši životi vrijedni življenja, potrebno je učiniti vidljivima granice i okove kapitalističkih i patrijarhalnih modela, kako ekstremne desnice, tako i progresivnog neoliberalizma.

Latinska Amerika u svijetu u krizi

Globalna politička panorama obilježena je stanjem krize i strukturnih transformacija kapitala. Pomak udesno političkih i ideoloških tendencija koje se izražavaju u svakodnevnim, medijskim i propagandnim diskursima ima utjecaj. Međunarodne geopolitičke napetosti, gdje se imperijalistički interesi sukobljavaju sa životima ljudi; napredak ekstremno desnih vlada ili kandidata, bilo kroz izbore ili kroz takozvane meke državne udare, govore o turbulentnom stanju u cijelome svijetu. 

Pa iako su u Latinskoj Americi u posljednjim godinama vlast osvajale „progresivne“ političke snage: Meksiko, Kolumbija, Čile, Bolivija i Brazil odnedavno s Lulinim povratkom na mjesto predsjednika), još uvijek su prisutne politike financijske prilagodbe, diskursi protiv prava, a alternative gorespomenutim vladama su liberalno-konzervativne snage. Desnica se ipak u mnogim dijelovima vraća na vlasti, ne birajući sredstva. U Peruu je nakon nasilne smjene predsjednika Castilla, ubojstava i represije, putem državnog udara na vlast došla desničarka Dina Boluarte. U Paragvaju desnica vlada na čelu s Horacijom Cartesom iz Stranke Colorado. U Urugvaju vlada Lacalle Pou iz Nacionalne stranke, dok u Argentini desničarski „libertarijanac“ Javier Milei ide u drugi krug predsjedničkih izbora. U Centralnoj Americi situacija nije pretjerano drugačija, kao što se vidi na primjeru represivne Bukeleove vlade u Salvadoru ili pak na primjeru suspenzije Pokreta Sjemenka koji je pobijedio na izborima u Gvatemali.

Društveni, radni i ekološki uvjeti, demonstriraju to podaci, ukazuju na vrlo dekadentnu situaciju i ona je direktno povezana s komercijalnom i finansijskom dinamikom. Kako „progresivne“, tako i desne vlade sa svojim ekonomskim politikama – koje karakteriziraju reindustrijalizacija s jedne i denacionalizacija i reprimarizacija s druge – postavljaju se kao glavni antagonisti reprodukcije zavisničkog kapitalizma; zavisnog o ekstrakciji zajedničkih dobara i eksploataciji radničke klase, posebno žena i ne-bijelaca.

Nasrtaji na naša tijela i osvajačka oduzimanja zemlje postaju vidljivi u procesima borbi i otpora koje vodimo. Domorodački narodi, seljački pokreti, prekarni radnici i radnice, narodni slojevi, mladi, studenti, žene i seksualni disidenti i disidentice bune se i ustaju protiv ovog izrabljivačkog sistema.

Sva prava koja imamo i sve pozitivne društvene i ideološke transformacije ostvarene su jer smo za njih izborile. Sve to ostvareno je jer smo znale da su naši životi vrijedni, da su skrb i kućanski poslovi rad, da imamo pravo na slobodan izbor, da imamo pravo na obrazovanje i sudjelovanje u politici, da možemo raditi na istim radnim mjestima kao muškarci… sve su to proizvodi, makar još uvijek nedovršeni, stoljetne borbe i otpora koji će se, s obzirom na napredovanje desnice, morati nastaviti. Pred tim izazovima, mi stojimo organizirane.

Argentina i prostori otpora 

Od prvog plurinacionalnog susreta žena, lezbijki, trans, transvestita, biseksualnih, intereseksualnih i nebinarnih osoba organizoavanog 1986. godine u Buenos Airesu, ovaj događaj služio je kao politička platforma za izgradnju naših borbi. To je prostor gdje se hiljade osoba susreću i sklapaju saveze u borbi za ravnopravniji svijet. U kontekstu radikaliziranog nasilja, ovaj se prostor čini neophodnim za jačanje i umrežavanje zajednica te borbe protiv nasilja.

Ove godine Susret je održan pod motom „Stvaramo povijest u jedinstvu naše različitosti“ kao odgovor na diverzifikaciju i omasovljavanje feminističkog pokreta nakon 2015. i pokret Ni Una Menos koji je kulminirao zelenim valom kada je osvojeno pravo na pobačaj.

Susret je organiziran u regiji Bariloche (u kojoj živi veliki broj pripadnika domorodačkog naroda Mapuče), jer razumijemo potrebu da podržimo borbe zajednice Mapuče u južnoj Argentini koja se odupire teškoj represiji, rasizmu i otimanju zemlje svojih predaka. S tim u vezi, odlučeno je da ćemo se sljedeće godine sastati u Jujuyu, na sjeveru zemlje. Tu su se domorodačke zajednice borile protiv represivne vlade koja pokušava nastaviti širenje rudnika litija, koji u isto vrijeme kradu i isušuju ono malo izvora vode što ih tu ima. Na djelu imamo stavljanje domorodačkih teritorija u službu ekstrakcije kojom rukovode velike multinacionalne hobotnice. 

Na ovom susretu, centralna osovina bila je antifašizam. Studenti i studentice, državni službenici i službenice, novinari i novinarke, istraživači i istraživačice, kvartovski aktivisti i aktivistkinje, prosvjetni radnici i radnice, članovi i članice seksualnih disidentskih organizacija i zajednice Mapuče, raspravljali su o novoj ekstremnoj desnici, njezinim sličnostima sa starim fašizmom, govoru mržnje koji se svakodnevno sve više multiplicira po društvenim mrežama, problemima s kojima se suočavaju mladi, besperspektivnosti zbog ekonomske krize, nesigurnosti i nedostatku stambenog prostora, prilagodbi zbog zaduženja kod MMF-a i legitimizacije ekstremističkog neoliberalnog diskursa koji predlaže više individualizma za izlaz iz ovog bunara na čijem se dnu nalazimo.

Rasprava o tehnologiji za borbu razvila se između onih koji misle da izbori predstavljaju priliku za zaoštravanje sukoba i između onih koji su kao okosnicu postavili potrebu da se grade drugi mogući imagnariji izvan narativa normalnosti. I, bez povlačenja: niti jedan korak nazad. Drugi zahtjev je išao za puštanjem transfeminističke imaginacije iz boce kako bi se potkopao cisheterokapitalistički buržoaski poredak. Rasizam i kolonijalizam koji protjeruju čitave zajednice sa svojih zemalja, poriču identitete i kulture i skrivaju genocide, također su bili dio debate. Preuzimanje i obnavljanje borbe za ljudska prava iz antikolonijalne perspektive znači priznavanje da se genocidi koji traju više od 500 godina u našoj Abyi Yali (predkolumbovski naziv za Amerike) moraju odbaciti i denuncirati jednako kao i diktature u prošlom stoljeću.

Susret je posvetio pažnju i gorućim pitanjima ekstraktivizma. U ovim raspravama govorilo se o napredovanju desnice, ali i primjerima i epizodama otpora izgrađenom protiv velikih rudarskih kompanija, oko borbe za vodu i za more bez naftnih kompanija; to jest, za pravo na zemlju za život, uprkos merkantilizaciji prirode od strane poduzetničke klase. Dok oni žele svijet nadmoći, komercijalizacije, poništavanja drugosti i uništavanja teritorija, mi tvrdimo da, kako je jedna naša učiteljica govorila „preživjeti nije dovoljno“. Ovo mora biti početna tačka za planiranje i jačanje transfeminističkog otpora.

Feministička skupština Abya Yale, sazvana pod motom „Za tijela, zajednice i teritorije bez nasilja“, koja se održala tijekom ovogodišnjeg susreta, bila je prostor za diskusije o borbama s cijeloga kontinenta, bila je akelare (baskijska riječ za noćno okupljanje vještica za izvođenje čarolija, op. prev.) i ceremonija kulture predaka, bila je mjesto okupljanja žena koje aktivno vode borbe. Drugarice s teritorija koje danas pripadaju Kolumbiji, Ekvadoru, Boliviji, Paragavaju, Hondurasu i nekim dijelovima Argentine podijelile su iskustva i instrumente za suprotstavljanje progonima koje doživljavaju kao rezultat svojih borbi protiv farmaceutskih kompanija, hidroelektrana, monokultura i transnacionalnih kompanija koje pokušavaju ukrasti njihovo znanje i iskoristiti njihovu zemlju.

Lokalni, argentinski problemi u vezi sa seksualnim zlostavljanjem u djetinjstvu, femicidima, borbom za obranu legalnog pobačaja (prava osvojenog 2020. godine), sindikalne borbe protiv nesigurnosti posla i života, narodno organiziranje u kvartovima, nastavni rad za integralno seksualno obrazovanje u cijeloj državi također su imali svoj prostor na skupštini. Tu su, isto tako, bili i predstavnici lijevih organizacija koje izlaze na izbore i koje su bile jedini glasovi koji su ova pitanja iznijeli u javni prostor usred isprazne kampanje u kojoj dominira i kojom upravlja desnica. Ovi prostori ispreplitanja borbi, koji se svake godine odvijaju na našim teritorijima, ključ su za izgradnju višenacionalnih i internacionalističkih mreža i organizacija, koje nadilaze nametnuta politička i geografska ograničenja koja kapitalističke države nameću našem otporu.

Još mnogo toga treba reći i izgraditi. Suočene s napredovanjem desnice i izazovima globalne krize, narodni feminizam u otporu pozicionira se kao vitalna snaga za propitivanje i transformaciju patrijarhalnih, kapitalističkih i kolonijalnih struktura. Prekoračenje granica nemogućeg, organizacija zajednica i kolektivno djelovanje ključni su elementi za stvaranje dostojanstvenog svijeta.