Budiš se ujutro u svijetu koji je drugačiji nego što ga pamti tvoja majka. Budiš se u svijetu u kojem si, ako si „loša“, tretirana jednako kao i svi drugi ljudi. Jednako kao muškarci. Provodiš u kupatilu jednako vremena kao muškarci. Provodiš jednako vremena birajući kako ćeš se obući kao muškarci. U kuhinji, ujutro, spremaš doručak brzo, kao što bi muškarac. Kajgana, sir meso, samo bacaš sebe na tavu, i čekaš koliko će se peći jedan jednakopravni dan. Napravila si splačinu, izgledaš umorno, odjeća ti je stara (kupi novu, imaš svoju platu/On ti je dao džeparac), doručak je splačina. Sva su ti vrata otvorena, a vrata koja najčešće otvaraš, ona od frižidera su prljava, guma od vrata je prljava i On će je potrgati da je opereš. Žene koje su se za društvene mreže ponosno slikale s natpisom „Nisam feministica“, žale te. Zato su agresivne. U njihovom krugu samo su One i On, kao i u tvom. Ali one su sretne, zdrave i nasmijane feministice. Žale te, i agresivne su. Sretne, njegovane, voljene. Ti skrivaš modrice i pretražuješ internet za prirodni lijek protiv nesanice i lupanja srca. A samo si trebala poštovati pravila koje je On postavio u vašem, i samo vašem krugu.

Ti si kriva.

Nema potrebe da se iko brine o tebi. Ti si samostalna i jednakopravna, i trebaš sama o sebi da se brineš, kaže On, tvoj partner, koji je svoje večernje urlanje, ignoriranje i prestrašenost koju osjeća zbog tebe svaki dan shvatio kao da i ti zaslužuješ biti prestrašena. Kad si na dnu, udarena u kičmu. Htjela si kičmu, htjela si drčnost. Nosi je, kao on što je nosi. I brini o njemu da se odužiš činjenici da živiš u svijetu u kojem žene mogu biti šta god hoće, ako se ponašaju kao muškarci. To si odabrala, ženo nesređenih misli i ormara, sa muškarcem neispeglanih košulja. Pegla ima i druge namjene osim peglanja, znaš. Ionako ne barataš njome kako treba.

Ti si kriva.

Domaćica si, i svijet je ravna ploča na leđima kornjače. Ti si, zapravo, kornjača. Nije cijela kuća, nisu dva života, nisu – cijeli svijet je na tvojim leđima. Iskaži se. Budi na visini zadatka, ne budi rastrošna, budi mag u tržnom centru. Budi glasna s menadžerima poslovnica. Dobro ispipaj voće i povrće, kao što kroz lupanje srca, temeljito ispipavaš svoje tijelo. Budi temeljita – tvoja čuvena temeljitost ostavlja prašinu u kutovima sobe, muzge na staklima, povrće je prekuhano. Povrće hrska. Hrskaju i njegovi zubi dok izlaziš van, sama – ako nisi domaćica. Radna si žena, a on je zapostavljen. Sjećaš se brige koju mu moraš pružiti, jer on je prestrašen zato što si ti ono što jesi, ali mora se i osjetiti zadovoljnim za svoje urlanje, udarce, ignoriranje, za ostavljanje tebe u mraku po mračnim ulicama da se sama vratiš kući. Imaš svoj novac, imaš ormar cipela, imaš police pune knjiga. Isprazni ih i sjedi u njih. Jer, to si ti odabrala.

Ti si kriva.

Sjedi, šuti, radi. Grij svoje snove, svoj jadni, jednaki svijet u krilu, kao što griješ svoja krvarenja, svoje trudnoće, svoju djecu. Sada grij svoje ženske ruke u krilu, jer svijet je dovršen i jednakopravna si, ti hodajući inkubatoru, ti pokretna mljekaro, ti hormonalni disbalansu na dvije noge, na četiri ćeš puzati. On bi tako rado natrag u utrobu, tvoju utrobu, makar šakom, bilo kojim udom, ali utroba je prazna i treba vam. Želi dio sebe koji će iz tebe izići. Sjećaš se tog osjećanja, i taj si san sanjala, ali sad u tvojoj utrobi rastu samo strahovi, tvoja je utroba prazna od života. Tvoja djeca ne žele da se rode u ovaj svijet, u ovaj krug u kojem moraš svakoga dana platiti cijenu svoje jednakopravnosti. Uredno, na šalteru poniženja, s umornim, preumornim službenikom čovječanstva s višemilenijskim iskustvom – On. Njemu dolaziš na naplatu. On i njegovi preci tvorci su svijeta u kojem živiš. On je autor tvog kruga, i sami ste u njemu. A cijenu, nju nećeš platiti do kraja života, sve akcije imaju svoje posljedice. Zašto bi se bunila? Zausti da se pobuniš, u usta će ti uletjeti roj mušica, roj sitnih mušica, nečujnih, ali onih što ispunjavaju grlo crnilom svih žena koje su živjele prije tebe. I koje su i danas žive, i koje ti, dok plačeš, govore kako se tako ne odgaja muškarac. Kako moraš napraviti da sve izgleda kao njegova ideja, inače će se prestrašiti. Da ga, ne progovorivši ni riječi, na nogama dočekaš, s poljupcem, makar se vraćao s beskorisnih mjesta, na kojima je radio, onako preplašen, beskorisne stvari, kako bi odagnao svoj strah od tebe. Prestrašna si i on se od tebe mora braniti.

Ti si kriva.

Jednog dana, ustat ćeš i nećeš više misliti ništa. Možda će to biti dan nakon davljenja na bračnom krevetu, „ne svom snagom“, jer si zahrkala pod dejstvom sedativa. Ili jednog sasvim običnoga dana. Ustat ćeš, možda kao hipnotizirana, tvoje oči će postati par makaza i prerezati oblike zacrtanog kruga. Bit će to kao rezanje pupčane vrpce. Porodit ćeš samu sebe taj dan i ugrijati sebe u krilu. Spakirat ćeš mu kofere, kao da on izlazi iz porodilišta. I boljet će kao porođaj, samo duže, puno duže. Boljet će kao odrastanje. Van kruga, čekaju te mnogi neprijatelji u vidu sretnih tuđih života. Trebat će ti vremena da ih razmakneš i pronađeš One koje su odlučile prestati plaćati svoja prava. Smijat ćeš se više, voljeti više, i biti mirna, napokon mirna. Tvoj će krug izgledati drugačije – neće uopće, zapravo, ni biti krug. Bit će cijela, sretna i beskrajna vasiona svjetova i zbilja, puna Vas koje ste odlučile da ne dijelite svoje svjetove s onima koji će ih uništiti.

Vi sve bit ćete „krive“ za bolji svijet. Jednoga dana.