Drage čitateljice i čitatelji, 

donosimo vam seriju intervjua sa umjetnicama i kulturnim radnicama, od Sarajeva do Mexico Cityja, o feminizmu i umjetnosti danas.

Pitale smo ih gdje smo to danas, koje nas teme još uvijek pokreću i ZAŠTO, s kojim pitanjima i problemima se i DALJE suočavamo, šta je vidljivo u mainstream umjetničkim praksama, a šta NE, koje FEMINISTIČKE UMJETNICE su nam snaga i inspiracija, te KUDA i KAKO trebamo zajednički nastaviti dalje…

Alma Gačanin (1988, Sarajevo) je vizuelna umjetnica, pjesnikinja i feministkinja koja živi i radi u Sarajevu. Njen rad se bazira na istraživanju specifičnosti rada i prekarnosti određenih radnih pozicija, s posebnim fokusom na poziciju žena u kapitalizmu i rodnu podjelu rada. Alma radi u različitim medijima, uključujući crtež, fotografiju, performans i video. U 2024. nagrađena je od strane Global Fund for Women Artist Changemaker Nagradom za feministički doprinos u svojoj praksi. Alma Gačanin je dobitnica najrelevantnije državne nagrade, ZVONO nagrade za najbolju umjetnicu u Bosni i Hercegovini 2022. godine. Master studije u Edukaciji u likovnoj umjetnosti je stekla na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, 2015. Alma je članica kolektiva CRVENA, Udruženja za kulturu i umjetnost. Njene pjesme su objavljene u magazinima, zbornicima, kolekcijama i web portalima u BiH i regiji.

Ima, ali nikad dosta. Često je on sveden na neku estetsku kategoriju, zapravo. S druge strane imam osjećaj da svaka feministička praksa postaje kapitalistička kad je tržište prepozna, i počne eksploatisati. I dosta praksi se oblikuje na način da budu dobre za tržište, a to često isključuje stavljanje feminizama u prvi plan. Svi žele utržiti svoju umjetnost, ali malo je onih koji govore o feminizmima kroz praksu, a da nisu upali u zamku individualizma. Postojugolslovenski prostor ne vidim kao jedinstven, mislim da su pozicije svih bivših država jako različite, a i feminizmi koje praktikujemo u skladu s tim.

S obzirom na to da mi je najbliži marksistički feminizam, kroz svoj rad problematiziram pitanja rada i radništva, prije svega transformišući svoja radna iskustva u umjetnička, sarađujući sa drugim umjetnicama, subvertirajući male gaze kroz vizuelne reprezentacije ženskog tijela, ali i kroz performativnu praksu. Nema borbe bez klasne borbe, i mislim da je to prepoznato u mom radu. Feminizam je u svakom razgovoru koji vodim online i offline i moja praksa se prožima kroz moj život i vice versa. I dok god postoji animozitet spram feminizma, postoji i razlog za radikalnije pristupe na čemu zaista radim i privatno i profesionalno.

Ključni izazov je kako učiniti feminizam operativnim. Drugi izazovi su da se feminizam i dalje posmatra kao izolovana borba, iako sada kroz razne krize, od ekološke do ratova i genocida u Gazi, uviđamo da su solidarnost i udruživanje imperativi bez kojih ne možemo preživjeti kao društvo.

Vlatka Horvat je divan primjer, i njen rad za Venecijansko Bijenale. Taj rad je feministički i solidaran sto posto. Lala Raščić i njen rad Počimalja, o otporu žena kroz nešto tako jednostavno kao što je tepsijanje. Adela Jušić, Kad ja umrem, radite šta hoćete, jedan od najboljih radova savremene bh umjetnosti, koji govori o ličnom iskustvu, ali je univerzalan za iskustvo žena na naših prostorima pa i šire kad je 20. stoljeće u pitanju, i govori o životu žene u patrijarhatu, ratu, siromaštvu. Ima ih još, ali ne mogu sad da pišem više.

Feminizam treba integrisati kroz obrazovni sistem. Naravno, na području BiH nam nedostaje jako puno stvari, pa možemo reći, časopisi, galerijski prostori, kustosi, kustoski kolektivi, ima jako puno prostora za rast i poboljšanje, ali pitanje je ko će obavljati taj posao. Srbija ima super primjer npr. časopis Selfi, koji predstavlja godišnji pregled scene s osvrtima i tekstovima umjetnica i kustosica, eto jedan od načina. Potrebno nam je više institucionalnih izložbi autorica u BiH npr., publikacije koje se bave feminističkom umjetnošću, čitanja, art talks. Ukratko feminističke prakse da bi bile vidljive, trebaju više prostora u svakom smislu te riječi.

Stvarno ne znam. Budućnost je neizvjesna za sve nas. Ako preživimo terorizme zapada, pretpostavljam da će performans u kontekstu rada s publikom i iskustva kao i slikarstvo, biti jako važni u feminističkim praksama. O feminzimu danas sam govorila kroz ostatak intervjua.

Da Crvena bude galerija koja predstavlja umjetnice iz regiona, hvala!