Zabrana prilaska kao “mrtvo slovo na papiru”:  Kada izrečena mjera ne znači i stvarnu zaštitu

Ubistvo četrdesetjednogodišnje Elme Godinjak-Prusac 1. maja 2026. godine u Sarajevu ponovo je otvorilo pitanje koje se nakon gotovo svakog femicida u Bosni i Hercegovini postavlja iznova: Gdje je sistem zakazao?

Elma, novinarka i majka petogodišnjeg djeteta bila je u postupku razvoda braka od supruga koji je već 2015. godine bio prijavljen za fizički napad na majku i brata. Prema javno dostupnim informacijama, prijavljivala je supruga zbog uhođenja i uznemiravanja, strahovala je za svoju sigurnost, a u trenutku kada je ubijena bila je izrečena mjera zabrane prilaska. Ipak, toga dana Elma je brutalno pretučena, a potom ubijena hicem u stomak iz službenog oružja koje je posjedovao kao radnik obezbjeđenja. Ubistvo je izvršio pred njihovim maloljetnim djetetom s kojim je potom bio u bijegu dok nije uhapšen. Prusac je sproveden u pritvor u kojem je dva mjeseca kasnije izvršio samoubistvo vješanjem. 

Na prvi pogled, u ovom i, nažalost, drugim ovakvim slučajevima, može se zaključiti da mjera zabrane prilaska “ne funkcioniše”. Međutim, takav zaključak je previše jednostavan. Zabrana prilaska može biti veoma važna mjera zaštite. Problem nastaje onda kada se njeno izricanje počne poistovjećivati sa stvarnom sigurnošću žena, jer sudsko rješenje samo po sebi ne može zaustaviti nasilnika koji ima namjeru da izvrši ubistvo.

Zakon prepoznaje rizik. Šta se događa nakon toga?

Novi Zakon o zaštiti od nasilja prema ženama u Federaciji BiH, usvojen 2025. godine, značajno je unaprijedio sistem zaštite. Policija može odmah izreći hitne mjere, među kojima su udaljenje iz stana, zabrana približavanja te zabrana komunikacije, uznemiravanja i uhođenja. Sud može izreći zaštitnu mjeru zabrane približavanja u trajanju od jednog mjeseca do tri godine, a zakon predviđa i mogućnost elektronskog nadzora njenog izvršenja. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine) Još je važnije ono što zakon propisuje u vezi s procjenom rizika.

Za svaku prijavu nasilja policija mora procijeniti ne samo opasnost od ponavljanja nasilja nego i rizik od smrtnog ishoda. Među okolnostima koje mora uzeti u obzir nalaze se prethodno nasilje, prijetnje ubistvom ili samoubistvom, pristup vatrenom oružju, ranije izrečene mjere i njihovo kršenje, strah koji osjeća žrtva, uhođenje, kao i činjenica da je žena pokrenula ili planira razvod ili prekid zajedničkog života. 

To nije bez razloga. Nasilje se ne može posmatrati kao zbir nepovezanih incidenata. Uhođenje nije samo uhođenje. Prijetnja nije samo izgovorena rečenica. Prekid partnerskog odnosa nije samo privatna odluka dvoje ljudi. Pristup oružju nije samo administrativni podatak.

Kada se ti elementi pojave zajedno, oni mogu ukazivati na ozbiljnu eskalaciju rizika. Upravo zato procjena rizika ne bi smjela završiti popunjavanjem obrasca. Ona mora određivati šta će institucije dalje raditi.

Zabrana prilaska nije kraj intervencije. Ona je njen početak.

U praksi se često najveća pažnja posveti pitanju da li je mjera izrečena. Mnogo rjeđe se postavlja pitanje: Šta se događa poslije toga?

Šta konkretno znači nadzirati osobu kojoj je zabranjeno da se približava ženi? Koliko često se procjenjuje promjena rizika? Ko povezuje informacije ako nasilnik nastavi pratiti ženu, pojavljuje se u njenoj blizini ili pokušava do nje doći preko djece ili drugih osoba? Šta se događa ako nasilnik posjeduje oružje? To nisu hipotetička pitanja. 

Elma Godinjak-Prusac, čijim sam slučajem počela ovaj tekst, bila je u procesu razvoda, prethodno je prijavljivala nasilje, nakon čega je njenom suprugu bila izrečena mjera zabrane približavanja. Ubijena je službenim oružjem, koje je on imao u posjedu. 

Godišnje se našem Centru ženskih prava u Zenici, za direktnu pravnu pomoć i zastupanje, obrati oko 1000 žena. Njihove priče nisu iste, ali se određeni obrasci ponavljaju. Od žena koje nam se obraćaju, najčešće čujem rečenice poput ovih: 

“Prati me, vidim ga da vozi auto uporedo s mojim pravcem kretanja.” “Čeka me kada izlazim s posla.”  “Ne prihvata da je gotovo.” “Šalje mi poruke, pa sam ga blokirala, ali onda zove djecu i traži mene.” “Ima pištolj i rekla sam to policiji.”

Posebno zabrinjava kada žena kaže da nasilnik posjeduje oružje i da je tu informaciju već dala policiji, a oružje mu ipak nije oduzeto.

Razlog za to, a o njemu se rjeđe govori, jeste fragmentiranost sistema kontrole malog oružja. Dok je pažnja javnosti i institucija dominantno usmjerena na krivičnopravni odgovor i izricanje zaštitnih mjera, segment kontrole oružja ostaje nedovoljno integriran u sistem procjene i upravljanja rizikom. Upravo u toj institucionalnoj nepovezanosti nalazi se jedan od ključnih izazova prevencije najtežih ishoda.

U BiH postoji 12 relevantnih zakona koji regulišu nabavku, posjedovanje i nošenje malog oružja i lakog naoružanja. Svi ovi zakoni propisuju opšte uslove za nabavku oružja i na različite načine tretiraju nasilje u porodici kao faktor rizika prilikom odobravanja nabavke oružja. 

U praksi to znači da u pojedinim kantonima izrečena mjera zaštite zbog nasilja u porodici predstavlja eliminatorni faktor za posjedovanje oružja dok u drugim kantonima takva norma nije eksplicitno propisana. Standardi nisu harmonizovani, što znači da pravna sigurnost i nivo zaštite zavise od mjesta prebivališta.

Takođe, u većini kantona oružni list važi deset godina, bez obavezne periodične provjere ispunjavanja uslova. To ostavlja prostor da osoba u međuvremenu postane počinilac nasilja, a da sistem kontrole oružja ne reaguje automatskim preispitivanjem dozvole. Iako su baze podataka digitalizovane, praksa pokazuje poteškoće u pravovremenoj razmjeni informacija i provjeri statusa vlasnika oružja, posebno u situacijama međukantonalne nadležnosti.

Zaključno, pravni osnov za oduzimanje oružja postoji, ali sistem nije ujednačen, niti automatizovan na način koji bi garantovao dosljedno i obavezno oduzimanje oružja u svim slučajevima izricanja zaštitnih mjera.

Žena je prijavila rizik. Od tog trenutka ne može i ne smije ona biti jedina koja će pratiti hoće li se i kada taj rizik pretvoriti u stvarnu opasnost.

Žena ne može biti jedina odgovorna za vlastitu sigurnost

Kada je zabrana prilaska izrečena, njeno provođenje ne može zavisiti od toga hoće li žena na vrijeme vidjeti nasilnika, prepoznati kršenje mjere i uspjeti pozvati policiju. A upravo se na to nadzor u praksi često svodi.

Žena tada, osim što pokušava nastaviti normalno živjeti, postaje i osoba koja prati provođenje mjere koja bi nju trebala štititi. Ona prijavljuje da ga je vidjela ispred zgrade, da je prošao pored njenog radnog mjesta, da joj se javio preko druge osobe. Policija reaguje na informacije koje dobije, ali šta se događa u vremenu između tih informacija?

To posebno zabrinjava kod slučajeva koji su procijenjeni kao visokorizični. Ako već znamo da postoje uhođenje, prijetnje, oružje, neprihvatanje prekida odnosa ili drugi pokazatelji eskalacije, nije dovoljno čekati novo kršenje da bismo ponovo reagovali. Nadzor bi u pravilu morao odgovarati nivou utvrđenog rizika.

Kroz direktan rad s policijom, vidim još jedan dio problema. U posljednjih dvanaest mjeseci kroz edukacije koje smo provodile u okviru aktivnosti Centra ženskih prava, prošlo je oko 450 policijskih službenika i službenica iz Zeničko-dobojskog i Srednjobosanskog kantona. To iskustvo mi ne služi da policiju kao cjelinu hvalim ili kritikujem, nego pokazuje koliko postupanje zavisi od toga kako pojedini profesionalac razumije dinamiku nasilja.

Patrijarhalni stavovi o ženama prisutni su i među policajcima i među policajkama. Pitanja zašto žena nije ranije otišla, zašto se vratila, zašto mu je odgovorila ili zašto je povukla prijavu nisu samo stavovi – ova pitanja mogu uticati na to kako se procjenjuju ženina vjerodostojnost i rizik kojem je izložena. Edukacija je između ostalog usmjerena i na to da oni, bez predrasuda, razumiju dinamiku nasilja i sve njegove vidljive i nevidljive pojavnosti. Pojedinaca koji to razumiju ima, ali sistem zaštite ne smije zavisiti od toga na koga će žena naići kada prijavi nasilje.

Od zabrane na papiru do reakcije na terenu

O aktivnom nadzoru zabrane prilaska govorila sam i prezentirala prije donošenja novog Krivičnog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Jedno od rješenja koje sam prezentirala bio je jednostavan SOS uređaj – narukvica ili privjesak koji žena može nositi diskretno i izrada programa koji bi bio izrađen za policiju, a koji bi omogućavao direktnu povezanost SOS uređaja s policijom. O mogućnosti da se takav sistem pilotira, razgovarala sam i s policijom Zeničko-dobojskog kantona.

Ideja je jednostavna: žena koja osjeti neposrednu opasnost ne traži broj policije, ne objašnjava gdje se nalazi i šta se događa. Aktiviranjem uređaja policija dobija alarm i lokaciju, a reaguje najbliža raspoloživa patrola. Ovaj uređaj nije zamjena za policijski nadzor niti se njime odgovornost prebacuje na ženu. To je samo dodatni kanal koji skraćuje vrijeme između opasnosti i intervencije.

Novi zakon je u međuvremenu predvidio elektronski nadzor provođenja zaštitne mjere. To jeste korak naprijed, ali između zakonske odredbe i sistema koji funkcioniše na terenu postoji ozbiljan operativni put: nabavka opreme, javne nabavke, tehnička infrastruktura, protokoli, održavanje, obuka i jasno definisana reakcija na alarm.

Postoje sistemi koji to rade drugačije

Španija je jedan od primjera kako se zaštitna mjera može povezati s aktivnim upravljanjem rizikom. Sistem VioGén povezuje na jednom mjestu informacije različitih institucija (policije, sudova, zatvora i službi za podršku žrtvama), procjenjuje promjene rizika i prema njima prilagođava nivo policijske zaštite. Nova informacija o slučaju nije samo podatak koji se dodaje u spis – ona može promijeniti procjenu rizika i način postupanja.

Kod određenih zabrana približavanja koristi se i elektronski nadzor kojim se prati približavanje počinitelja ženi. Kada se prekrši određena sigurnosna udaljenost, sistem generira upozorenje. Smisao takvog modela nije u tehnologiji kao takvoj, nego u tome što sistem može reagovati prije fizičkog kontakta, umjesto da čeka da žena prijavi da je zabrana već prekršena.

Ne mislim da BiH treba prepisati tuđi model, ali možemo preuzeti njegovu logiku. Visokorizični slučaj mora ostati aktivan slučaj. Izricanjem zabrane prilaska, ne završava se procjena rizika, nego se ona mora mijenjati kako se mijenjaju okolnosti. Nivo nadzora i zaštite mora pratiti te promjene.

Šta konkretno treba promijeniti?

Ne trebaju nam nove liste obaveza koje će ostati u protokolima. Veliki dio onoga što je potrebno već imamo u zakonu. Potrebno je jednostavno učiniti operativnim ono što je propisano.

Za visokorizične slučajeve mora biti jasno ko prati mjeru i ko ima cjelovitu sliku slučaja. Informacija o novoj prijetnji, uhođenju, oružju ili pokušaju kontakta mora odmah ući u novu procjenu rizika. Kršenje zabrane mora proizvesti brzu reakciju, a informacije policije, tužilaštva, suda i centra za socijalni rad ne smiju ostati pohranjene u odvojenim predmetima.

Također, potreban nam je i podatak šta se događa nakon izricanja mjere, što trenutno nije slučaj. Nije dovoljno ni znati koliko je zabrana prilaska izrečeno. Ono što trebamo znati je: koliko ih je prekršeno, koliko je puta rizik ponovo procijenjen, šta je urađeno nakon kršenja i kakav je ishod za žene koje su trebale biti zaštićene.

Broj izrečenih mjera govori koliko je odluka sistem donio. Ono što se ženama nakon tih odluka dogodilo, govori o tome da li ih je ili ne taj sistem, tom mjerom, zaista zaštitio. 

Sistemska mjera, zabrane prilaska nije “mrtvo slovo na papiru”, zato što je loša mjera, nego ona to postaje kada iza nje ne postoji aktivan nadzor, upravljanje rizikom i brza reakcija.

I ono što je najvažnije je da ženi kojoj je izrečena zaštitna mjera nije potrebna samo formalna odluka da joj nasilnik ne smije prići. Potrebna joj je sigurnost da će, ako to pokuša, sistem reagovati prije nego što opet bude prekasno.