Razgovarali smo s Karlom Crnčević, rediteljicom nekolicine zapaženih i nagrađivanih filmova i video radova, jednom od osnivačica i organizatorica platforme Kino Unseena, te aktivistkinjom za prava radnica i radnika u audiovizualnom sektoru i kulturi.

Karla Crnčević, foto: privatna arhiva

Četvrta gošća programskog ciklusa Crvena & Drugarice, koji okuplja umjetnice, kustosice i radnice u polju umjetnosti i kulture, je filmska i kulturna radnica Karla Crnčević. Događaj će se održati 1. oktobra s početkom u 19:00 u prostorijama Crvene (Augusta Brauna 14).

—-

Po završetku studija dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, ti si svoj umjetnički put najviše gradila na filmu. Konkretno, u neformalnim i dokumentarističkim praksama. Šta te je najviše usmjerilo ka tome?

Veliki interes za film koji je postojao još od ranije, rad na nekolicini festivala u koordinaciji programa, ali i politizacija kroz uvjete rada na visokim produkcijama koje su snimale u regiji kroz koje sam naučila razlikovati načine proizvodnje slike i usmjerila se istraživanju politika iste kroz različite segmente. Osim toga, mislim da su film i kino aparati koji još imaju vrlo snažnu politizirajuću ulogu kada se koriste na određene i promišljene načine jer mogu doseći visok broj gledaoca zbog kompresiranosti formata. No, naravno kapitalizam je gotovo svemu stao u kraj i kontrolira puno toga, međutim ne sve.

Na prošlogodišnjem Subversive film festivalu premijerno je prikazan tvoj dokumentarni film Zemlja za nas o istoimenoj eko feminističkoj komuni na Braču. U jednom trenutku si postala i njihova članica. Možeš li nam reći nešto više o samom udruženju, ali i o procesu nastanka filma koji je trajao punih šest godina?

Film je nastao kao kolaboracija, rekla bih. Mnogo se toga desilo u tih šest godina. To je jedan dio mog života koji sigurno neću lako zaboraviti, iako sam ga na neki način zatvorila. Udruga i zajednica koju sam dokumentirala prošla je kroz mnogo transformacija i uvijek bila na neki način prekarna i nestabilna. Tome je pridonijelo što se većina njenih članica (uključujući i mene) nije mogla ili htjela odlučiti tamo kontinuirano biti. Rekla bih da samo nekolicina jest riskirala i žrtvovala mnogo toga za svoju viziju. Film je samo djelić dugačkog puta te skupine žena, koji još uvijek traje i sniman je u vrlo osjetljivom momentu. To je bio moj prvi projekt i ne bih više nikad radila tako, mislim da jesam napravila puno grešaka, ali sam ih i prihvatila. O samom udruženju ne bih puno govorila jer već neko vrijeme nisam dio istog i smatram da su nam se putevi razišli. Ono što mislim da je bilo vrijedno dokumentirati jest snaga i prisutnost svih žena u kolektivu i pitanje koje smo si postavljale možemo li i na koje načine živjeti i organizirati se onkraj struktura koje su kontinuirano nasilne prema nama na mnogo načina.

Zemlja za nas (2024) Foto: Zagreb film

Jako mi je bila zanimljiva informacija koju sam pronašla u jednom tvom intervju da su i sudionice u filmu bile plaćene za svoj doprinos. Vi ste iz skromnog budžeta uspjeli preusmjeriti dio sredstava za udruženje kako bi im kupile jednu kosilicu i baterije za solare panele. To je, čini mi se, daleko od uobičajene prakse. Jesu li moguće šire promjene po pitanju fer naknade za protagoniste/kinje u dokumentarnom filmu?

Da, dio novaca smo preusmjerili u konkretna ulaganja po njihovom izboru, a i dok smo snimali tamo smo, naravno, kao filmska ekipa financirali hranu i infrastrukturu koju smo koristili. Mislim da fer naknada za protagoniste ovisi uglavnom o odluci produkcijskog tima, i da ne postoji pravilo. Budžeti za dokumentarne filmove su uglavnom vrlo niski i često se to doima kao neki extra trošak. Po meni je to neizostavan dio stvaranja angažiranog filma. Smatram da je, bez obzira na to što jedan dio budžeta jesmo preusmjerili u zajednicu, to ništa s obzirom na ono što je zajednica učinila za film omogućivši snimanje i distribuciju. Veseli me da se nakon svake projekcije otvore bitna pitanja koja nadilaze komentiranje individualnih karaktera već promišljaju šire društvene i organizacijske strukture, te kolektive u kojima većina nas pokušava opstati.

Srđan Kovačević je nakon snimanja filma Tvornice radnicima sastavio Solidarni ugovor koji je jako precizno predlagao više fer odnose s protagonistima u dokumentarnim filmovima, taj ugovor je dostupan ako nekoga zanima. Bio je predlagan i HAVC-u na razmatranje kako bi ušao u širu upotrebu, no nažalost još uvijek se ništa nije puno promijenilo po tom pitanju.

Naslovnica knjige ZA NESAVRŠENI FILM: TEKSTOVI I MANIFESTI TREĆE KINEMATOGRAFIJE, izdavač: BLOK | Lokalna baza za osvježavanje kulture, Zagreb, 2024.

Također, prošle godine objavljen je i zbornik Za nesavršeni film – tekstovi i manifesti treće kinematografije koji si uredila i za koju si napisala predgovor. Knjiga je izašla u poznatoj ediciji Tendencije kolektiva BLOK iz Zagreba. Šta je zapravo treća kinematografija? Koliko je danas prisutna i koliko nam je važna?

Treća kinematografija se uspostavlja nasuprot prvoj holivudskoj i drugoj europskoj (autorskoj). Ona stasa uz različite revolucije, pokrete otpora i antikolonijalne borbe. Najpoznatiji filmovi i kolektivi 1960-ih i 1970-ih razvijaju se u Latinskoj Americi i Palestini i Libanonu, te se međusobno povezuju. Glavne odrednice su drugačija distribucija slike, deromantizacija autora i afirmacija kolektiva te gledatelj koji je protagonist tzv. kino-događaja i sudjeluje u raspravi nakon filma. Kamera i projektor se percipiraju kao oružje koje služi emancipaciji većine. Sam film je nesavršen, u nastajanju i otvoren, a odnos filmaša prema njemu je kontinuiran, što znači da ga filmaš može mijenjati na temelju reakcija publike (što je i bila učestala praksa), sudjelujući u raspravama o filmu kako bi unaprijedio svoje političko obrazovanje i političko obrazovanje publike. Studentske blokade izazvane propalestinskim protestima i bojkoti velikih kulturnih institucija diljem svijeta vratile su nadu i fokus na potrebu za drugačijom distribucijom angažirane slike koju je sistem već duže vrijeme prisvojio. Nedavno smo radili niz programa kroz platformu KINO UNSEEN i između ostalih prikazali i film Krv i suze (1972.), snimljen u produkciji Filmskih novosti u Palestini, koji svjedoči o solidarnosti između Jugoslavije i naroda koji su vodili antikolonijalne borbe. Recentni primjer koji također valja spomenuti je i Blokadni Fest, koji su organizirale studentice i studenti u Beogradu u SKC-u i koji je okupio različite gledatelje-protagoniste, a prikazao je i neke filmove iz razdoblja treće kinematografije, recimo filmove kubanske filmašice Sare Gomez.

Spomenula si Kino Unseen. Njemu je prethodio Unseen festival kojeg si osnovala 2017. godine.

To je bio početak inicijative koja sada funkcionira kao putujuće kino (www.kinounseen.org), tj. kao program koji kreiramo i organiziramo u različitim unutarnjim i vanjskim kinima, pa smo tako ove godine surađivali s organizacijama u Skoplju i Beogradu, Puli i Dubrovniku, Zagrebu i Trstu…

Nakon pet godina organiziranja festivala u Cavtatu, javno ljetno kino koje je do tada bilo pod koncesijom privatnika koji je tamo imao teniski teren je vraćeno u upotrebu. Smatramo da je inicijativa na samom terenu kroz medijsku pažnju i niz tribina stvarala pritisak da dođe to toga. Tamo se sada održavaju ljetne projekcije filmova i čujem da kino bude puno što mi je baš drago. Zbog političkih problema oko selekcije programa koji je lokalna vlast doživljavala problematičnim u Cavtatu smo nažalost prestali raditi, ali se nadam da ćemo se u jednom trenutku vratiti.

Foto: Kino Unseen

Osim kao gošća programa Crvena i drugarice, u Sarajevo dolaziš i kao selektorica programa Pravo ljudski film festivala. Nažalost, nakon 20 godina, bit će to posljednje izdanje najznačajnijeg festivala dokumentarnog filma u Bosni i Hercegovini. Možeš li nam reći nešto više o ovogodišnjem programu?

Mislim da je ovogodišnji program Pravo Ljudskog zaista kvalitetan i da jako rezonira s trenutkom koji živimo, nažalost u ovom obliku je i zadnji što ne znači da se neće opet nekad dići iz pepela u nekom novom obliku. Program okuplja filmove koji uglavnom stižu s tzv. Globalnog juga i pokušava ukazati na sličnost antikolonijalnih borbi na različitim geografskim točkama kao i promisliti kraj kao novi početak i ukazati na neodrživost načina na koje preživljavamo sada. Poseban fokus je opet na Palestini, jer nažalost genocid još traje a globalna politička slika postaje sve gora i okrutnija. Izdvojila bih i predavanje Laure Alhach, kolumbijske istraživačice i kustosice, koja će pokazati cirkulaciju i razmjene slike koje su se događale između Latinske Amerike i arapskog svijeta upravo kroz antiimperijalističke društvene pokrete. Ovo izdanje uključuje i rezime dosadašnjih izdanja kroz jednu retrospektivu svih edicija koje su bile jako pažljivo selektirane od strane direktorice Kumjane Novakove i njenih dugogodišnjih kolega i drugarica. Dođite na festival od 2. do 5. oktobra u Kino Meeting Point da skupa promislimo kako dalje.

Kuda poslije Sarajeva? Imaš li u planu neki novi film?

Puno radim, nekad previše. Kultura je uvijek zadnja rupa na svirali, budžeti su mali, a s novim desnim i militarističkim tendencijama prema kojima se društvo kreće, rekla bih da će biti sve gore. Radim na više projekata, a izdvojila bih istraživanje koje fragmentirano već neko vrijeme provodim o AFŽ-u a tu mi je velika pomoć Crvena i njihov neprocjenjiv rad na AFŽ arhivu!