Ljubljanska Moderna galerija je od 27. oktobra 2023. do 21. aprila 2024. kroz izložbu (samo)ironičnog naziva Uvijek na raspolaganju, nastalu pod kustoskom palicom Martine Vovk, publici ponudila uvid u cjelokupnu vizuelnu umjetničku produkciju umjetnica (i pokojeg umjetnika!) iz Slovenije ili na drugi način povezane sa slovenačkim kulturnim prostorom, koji se u svojim radovima poslužuju feminističkom vizurom, stavljajući rod u središte pitanja diskriminacije, neravnopravnosti i opšteg stanja društva.

Osim što je na jednom mjestu predstavila istinsku raskoš feminističkih umjetničkih djela koja su na slovenačkoj umjetničkoj sceni u najrazličitijim medijima nastajala tokom posljednjih pet decenija, izložba je donekle razotkrila i svojevrsnu jalovost ideje sveobuhvatnog objedinjavanja feminističke umjetnosti pod istu kupolu. Naime, možda je vrijeme da priznamo kako se feministički pristup u umjetnosti u međuvremenu razgranao do tolike raznorodnosti, da više nema smisla pokušavati svesti ga na zajedničku nit. To je dobra vijest: feminizam u umjetničkoj produkciji više nije pitanje skrajnute niše koju se da smjestiti u malu izbu i obuhvatiti naslovom koji progovara o cjelokupnosti, makar kad je slovenačka umjetnost u pitanju.

That being said, treba reći da je ostvarena namjera Moderne galerije, jedne od centralnih umjetničkih institucija u Sloveniji, da pola godine svog programa i polovinu svog ukupnog prostora, na dva sprata, namijeni feminističkim umjetničkim radovima nastalim na tlu nevelike države i time osvijetli istinsko bogatstvo ne samo umjetničkog djelovanja više od 50 umjetnica, umjetnika i umjetničkih kolektiva, već i aktivističkog promišljanja kojim se Slovenija, lišena višegodišnjeg valjanja u blatu i krvi devedesetih, mogla pohvaliti prije nego njeni južniji rođaci, prvenstveno hvale vrijedan potez. 

Kao i drugdje, feministička perspektiva se u umjetnosti ove podalpske države počela jasnije nazirati nakon što su feminističke ideje dobile konkretnije mjesto u širim društvenim događanjima. U cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u njenoj najsjevernijoj republici, to se dešavalo krajem sedamdesetih godina, s epicentrom koju je označila konferencija Drug’ca Žena 1978. u Beogradu. 

S kraja sedamdesetih, oko 1976. godine, datira i prvo eksplicitno feminističko djelo slovenačke umjetnosti, skulptura motoristkinje prelivene bojom Žene dolaze, nastala u imaginariju umjetnice Dubravke Dube Sambolec. Naime, kad je Duba Sambolec 1971. primljena na studij kiparstva na ljubljanskoj Akademiji za likovnu umjetnost, bila je jedna od prvih žena kojima je to uopšte uspjelo. Sambolec se tako upisala u istoriju kao dio prve generacije u dotadašnjoj 25-godišnjoj povijesti akademije u kojoj su (tri) studentice činile polovinu generacije. 

Od tog trenutka, slovenačka feministička umjetnost ustrajno se širila na sva područja kojima se feministička misao (na našim prostorima) uopšte bavi: od prisutnosti i vidljivosti žena u javnom životu; iznevjerenih obećanja socijalističkog društva o opštoj jednakosti; pitanja nasilja u porodici i seksualnog nasilja koje je (ne zaboravimo!) kao tema iz privatnosti doma izašlo u društveni kontekst tek prije nekoliko decenija; radničkih prava žena, naročito tekstilnih radnica koje je najokrutnije pogodio proces deindustrijalizacije samostalne Slovenije; pitanja dvostruke opterećenosti žena zahvaljujući kućanskom radu i radu brige; pitanja materinstva i majčinstva; nacionalnog identiteta i nacionalizma koji se prelama preko ženske grbače; pa sve do pokreta za prava LGBTIQ+ osoba i pitanja seksualnosti te intersekcionalnih tema koje se kroz feminističku prizmu bave rasističkim tendencijama u slovenačkom društvu, a što koincidira s temama koje su okupirale slovenačko civilno društvo već devedesetih godina i ponovo se aktuelizirale s migrantskim kretanjima prije desetak godina. Ukratko, paralelno s bujanjem feminističke misli za koju danas ne postoji dio društva kojim se ne bavi, množile su se i teme koje su obrađivale feminističke umjetnice i umjetnici.

Kroz radove predstavljene na izložbi Uvijek na raspolaganju zato je bilo moguće donekle slijediti neuralgičnim tačkama u povijesti Slovenije kao države i njenog sve jačeg civilnog društva. Još jedan skulptorski rad Dube Sambolec s kraja sedamdesetih, Radnička klasa maršira, predstavlja portret čistačice Ančke sa ljubljanske likovne akademije, u hiperrealističnom stilu predstavljajući apsurd socijalističkog obećanja o besklasnom društvu koje nema odgovor na iskorištavanje žena kao klase. 

U radu Uspavanka umjetnika Dejana Habichta iz 2007. odražava se nešto udaljenija prošlost našeg prostora i vremena, te podcrtava transgeneracijski prenos znanja: umjetnik pokušavajući da uspava svoju kćerku shvata da zapravo ne zna otpjevati nijednu uspavanku i umjesto toga joj pjeva staru partizansku pjesmu Sutra idemo u napad, a kasnije vidi svoju mamu kako unuku uspavljuje upravo pjevanjem partizanskih pjesama i shvaća da su to vjerovatno bile jedine uspavanke koje je i sam kao dijete čuo. (Koga su još uspavljivali s Mlada partizanka (bombe bacala) neka digne dva prsta!)

Počeci progovaranja žena o doživljenom seksualnom nasilju predstavljeni su multimedijalnim projektom Aprilije Lužar s preloma stoljeća, Ženski taxi, u kom vozilo s umjetnicom za volanom na ulicama više balkanskih gradova nudi siguran prostor i funkcioniše kao ispovjedaonica za žene s iskustvom seksualnog nasilja. Aprilijin Ženski taxi je kroz Sarajevo, inače grad u kom je umjetnica studirala, vozio 2007. godine, u okviru feminističkog festivala Pitchwise. Rad postavlja problem seksualnog nasilja na mjesto gdje ga je maloko želio vidjeti – u javnost, istovremeno razotkrivajući i širu sliku položaja žene u društvu. 

Performans i video rad umjetničkog dvojca Eclipse iz 2019., Monstrum Nostrum, slikovito predstavlja odnos većinskog, dominantnog, „našeg“ prema Drugom, drugačijem, prijetećem, „invazivnom“ „njihovom“. Umjetnice tijela oslikanih u „divlje“ vrste čiste „uljeze“ krštenjem, ritualnim čišćenjem u vodi i nameću pitanje kome tačno od dviju strana je potrebno očišćenje. 

Pogledom na Drugog bavi se i Đejmi Hadrović u svom fotografskom projektu iz 2016. Zahida je feministkinja, u kom kroz posvetu životu svoje bake u zaboravljenom bosanskohercegovačkom mjestašcu propituje zapadnjačku tezu o Balkanu kao isključivo patrijarhalnom, tradicionalnom, ruralnom, nazadnom. Teza je, da se razumijemo, malo zapadnjačka, a potpuno slovenačka: kako je to davno definisao Slavoj Žižek, Balkan uvijek počinje južno od naše granice, ko god da smo mi, pa tako Slovenci vjeruju da su posljednje uporište demokratske srednje Evrope, a nimalo Balkan. 

Slovenačka neuralgična tačka svakako su bili i masovni biciklistički protesti koji su se u Ljubljani odvijali tokom epidemije, kao odgovor štetočinama iz posljednje vlade Janeza Janše, čemu se posvećuje rad Vesne Bukovec Biciklistkinje dolaze. Rad iz 2020. odaje počast legendarnoj skulpturi Dube Sambolec ali istovremeno i biciklu kao feminističkom simbolu koji je i ovog puta bio od koristi aktivistkinjama koje su se u teško vrijeme izolacije, zabrana i kazni borile protiv uništavanja demokratskih principa, mržnje, korupcije i produbljivanja socijalnih razlika. 

Iznimno aktuelno i svježe društveno pitanje femicida, najradikalnijeg i završnog čina nasilja nad ženama, predstavljeno je monumentalnim, možda i najpotresnijim izloženim djelom, radom Tanje Lažetić Nepoznate žrtve iz 2023. Rad sačinjen od 200 tanjira, okrnjenih, napola razbijenih, čitavih, na kojima su laserom urezani portreti žrtava femicida, prekrio je čitav jedan bočni zid galerije, a posmatrač namjernik je pred njim jedva hvatao dah. Slabo vidljive portrete žena na tanjirima, koje je Lažetić pronašla u policijskim arhivima, birajući žene različitih socijalnih statusa i rasa, umjetnica je povezala crvenom niti, podcrtavajući da se nasilje, pa i ono koje završava smrću žene, može desiti baš svakoj. 

Široka raznorodnost tema i pristupa predstavljenih umjetničkih djela jasna je već iz ovog kratkog osvrta na tek nekolicinu predstavljenih radova. Neka od zastupljenih djela feministička su tek posredno, kontekstualno, neka od njih bilo je teško suštinski umjestiti u tematski odvojene sobe, premda su se nalazila ondje, pojedini radovi nisu dobili zasluženi prostor jer je prostora bilo malo, a radova mnogo. To, u kombinaciji s informacijom iz uvodnog teksta izložbe, koja govori o tome da je procenat samostalnih izložbi umjetnika u Sloveniji gledano po spolu 1991. iznosio 83% ukorist umjetnika muškaraca, dok su umjetnice u 2021. došle do 43%, nameće pitanje: jesmo li, dok se feministička umjetnost u Sloveniji približava svojoj šestoj deceniji, sazreli dovoljno da doživimo posvetu svakoj od pojedinačnih feminističkih tema u vidu izložbe posvećene samo njoj?        

—- 

Umjetnice i umjetnici čija su djela zastupljena na izložbi Uvijek na raspolaganju: Lina Akif, Zemira Alajbegović, Milijana Babić, Mirjana Batinić, Urban Belina, Saša Bezjak, Vanja Bućan, Vesna Bukovec, Jasmina Cibic, Lea Culetto, Ana Čigon, Eclipse, Elena Fajt, Andreja Gomišček, Olja Grubić, Marina Gržinić, Dejan Habicht, Đejmi Hadrović, Ida Hiršenfelder, Hiša na hribu, Maja Hodošček, Tjaša Kancler, Jasna Klančišar, Andrea Knezović, Tatiana Kocmur, Neven Korda, Mankica Kranjec, Anka Krašna, Rok Kravanja, Meta Krese, Tanja Lažetić, Agate Lielpētere, Aprilija Lužar, Dušan Mandič, Lela B. Njatin, Daniel Petković, Jovita Pristovšek, Tadej Pogačar & P.A.R.A.S.I.T.E. muzej sodobne umetnosti, Urška Preis, Marija Mojca Pungerčar, Maruša Sagadin, Duba Sambolec, Simona Semenič, Mojca Senegačnik,  Zvonka T Simčič, Nataša Skušek, Maja Smrekar, Alenka Spacal, Saša Spačal, Zora Stančič, Aina Šmid, Ajda Tomazin,  Jasmina Založnik, Lana Zdravković (KITCH), Nada Žgank.